Piše: Elis Bektaš
Juče je na Bilinom polju, u kvalifikacionoj utakmici za svjetsko prvenstvo, reprezentacija Bosne i Hercegovine na jedvite jade savladala tradicionalno neugodnu i borbenu momčad San Marina i tako u životu održala snove o plasmanu na najveću fudbalsku smotru. Neposredno prije utakmice, grupa od nekoliko stotina navijača bosanskohercegovačke reprezentacije okupila se na Kamberovićkom mostu u blizini stadiona i na njemu izvela performans koji potvrđuje da je ljudska vrsta nastala od nečeg primitivnijeg nego što su majmuni.
Biomasa od, po slobodnoj procjeni, tridesetak tona ritmično je skakala po mostu i arlaukala infantilne navijačke slogane. Ta je biomasa očito lišena razbora te stoga i nesposobna da shvati u kojoj mjeri taj atavistički bihejvioralni recidiv ugrožava statiku i strukturalnu čvrstoću mosta koji je sagrađen da bi Crkvice spojio sa centralnim dijelom zenice u funkcionalnu cjelinu.
Skakutanje egzaltiranih brahijalnih troglodita po centralnom i po mnogo čemu najvažnijem zeničkom mostu ne predstavlja samo demonstraciju uobičajenog navijačkog divljaštva i navijačke umne retardacije kakvi se sreću na svim meridijanima. Na simboličkom planu tu je prisutan još jedan značenjski sloj koji baca svjetlo na tragičnu poziciju i pogubljenost onoga što se, uslovno i uz svaki mogući oprez, označava kao bošnjačka nacionalna, državotvorna, istorijska i društvena svijest.
Baš kao što bilmezi okupljeni u navijačku hordu čvrsto vjeruju da po osnovu svoje odanosti reprezentaciji uživaju pravo na divljanje i oštećivanje objekata od javnog značaja i interesa i da u ime infantilnih ideoloških i propagandnih konstrukata, što organizovano navijaštvo nesumnjivo jeste, smiju ugrožavati infrastrukturu koja služi čitavom jednom gradu i svim njegovim žiteljima ali i namjernicima, tako i bošnjačke političke elite, skupa sa svojim medijskim, akademskim i aktivističkim pripuzima, vjeruju da imaju pravo uz isprazne parole skakati po krhkim ćuprijama koje Bosnu i Hercegovinu drže na okupu, vjerujući da će nakon rušenja tih ćuprija oni postati ekskluzivni vlasnici čitave zemlje.
Kamberovića most u Zenici, sa svojom grednom konstrukcijom, nešto je rezistentniji na vibracije od, recimo, mostova sa konzolnom konstrukcijom i vjerovatno će izdržati još nekoliko izliva navijačke egzaltacije u vidu biomase od nekoliko desetina tona koja u primordijalnom ritualu skače i arlauče, nastavljajući da spaja Crkvice sa centrom grada. Ukoliko se gradske i kantonalne vlasti u Zenici nekim čudom prenu iz katatonije i shvate svoju ulogu pa na vrijeme preduzmu korake u vidu provjere i popravke, može se desiti da taj most još dugo nastavi služiti svojoj svrsi.
Dejtonske viseće ćuprije koje ovu i ovakvu Bosnu i Hercegovinu još uvijek drže na okupu suviše su, međutim, krhke i pitanje je da li će još dugo moći izdržati skakutanje i arlaukanje navijačke skupine predvođene Konakovićem, Helezom, Isakom i njima sličnim političkim čagaljima, nesposobnim da shvate razliku između u stvarnosti postojeće Bosne i Hercegovine, one dejtonske, i njene hologramske projekcije koja se javlja pod dejstvom halucinantnih isparenja iz narativa i diskursa Alije Izetbegovića.
Ukoliko te ćuprije popadaju pod teretom fanatičnih ministara čija su navijačka očekivanja u bolnoj nesrazmjeri sa mogućnostima na terenu, od njihove vizije Bosne i Hercegovine, opisane u notornoj platformi sarajevskog ratnog predsjedništva, ostaće samo tunel. Onaj koji je spajao Dobrinju i Butmir.
