Piše: Kris Hedžis
Poslednjim danima propalih carstava gospodare budale. I Rimsko, i Majansko, i Francusko, Habzburško, Osmansko, Romanovsko, Iransko, kao i Sovjetsko carstvo, sve su se urušavala pod teretom gluposti svojih dekadentnih vladara. Ti su vladari izgubili vezu s stvarnošću, pljačkali su sopstvene narode i povukli se u zatvorene krugove istomišljenika, gdje se više nije znalo šta je stvarnost, a šta iluzija.
Donald Tramp i udvorički klovnovi u njegovoj administraciji predstavljaju modernu verziju vladavine rimskog cara Nerona, koji je trošio ogroman državni novac u potrazi za magijskim moćima; zatim kineskog cara Ćin Ši Huanga, koji je slao ekspedicije na mitsko ostrvo besmrtnika ne bi li pronašao napitak večnog života; kao i bezvoljnog ruskog carskog dvora, koji je u vrijeme kad je Rusija gubila milione života u ratu i dok se revolucija kuvala po ulicama, čitao tarot i održavao seanse.
U djelu Hitler i Nijemci, politički filozof Erih Fegelin odbacuje ideju da je Hitler — iako darovit govornik i politički manipulator, ali neobrazovan i prost — začarao i zaveo njemački narod. Nijemci su, kaže Fegelin, podržavali Hitlera i sve one „grozne, marginalne likove“ oko njega zato što je on bio oličenje bolesnog društva — društva obuzetog ekonomskim slomom i očajanjem. Fegelin glupost definiše kao „gubitak stvarnosti“. Kad čovjek izgubi stvarnost, više ne može „ispravno usmjeriti svoje postupke u svijetu u kojem živi“. Demagog, koji je uvijek idiot, nije nikakva anomalija niti društveni incident. On je, naprotiv, izraz duha vremena — kolektivnog odstupanja jednog društva od racionalnog, činjenično provjerivog sagledavanja svijeta.
Te budale, koje obećavaju povratak izgubljene slave i moći, ne stvaraju ništa. One samo razaraju. Ubrzavaju raspad. Sa ograničenim umnim sposobnostima, bez ikakvog moralnog kompasa, nesposobne do bola i ispunjene mržnjom prema elitama koje doživljavaju kao one što su ih ponizile i odbacile, pretvaraju svijet u igralište za prevarante, šarlatane i megalomane.
Objavljuju rat univerzitetima, protjeruju naučna istraživanja, šire teorije zavere o vakcinama kao izgovor za nadzor masa i razotkrivanje ličnih podataka, uskraćuju prava legalnim stanovnicima i daju ovlašćenja vojskama nasilnika — u šta se danas pretvorila američka Služba za imigraciju i carinu (ICE) — da šire strah i obezbjeđuju poslušnost. Stvarnost — bilo da je riječ o klimatskoj krizi ili o bijedi radničke klase — nema uticaj na njihove fantazije. Što je gore, oni postaju sve besmisleniji.
Hana Arent za takvo prihvatanje radikalnog zla od strane društva krivi kolektivnu „bezmisao“. U očaju da pobjegnu iz stagnacije, u kojoj su i sami i njihova djeca zaglavljeni, izdani ljudi postaju naučeni da eksploatišu sve oko sebe u borbi za opstanak i napredak. Ljudi postaju objekti za upotrebu — odraz surovosti koju nad njima sprovodi vladajuća klasa.
Društvo potreseno neredom i haosom, kako ističe Fegelin, slavi moralno izopačene — one koji su lukavi, manipulativni, lažljivi i nasilni. U otvorenom, demokratskom društvu takve osobine se osuđuju i kriminalizuju. Osobe koje ih ispoljavaju nazivaju se glupima; „čovjek koji se tako ponaša,“ bilježi Fegelin, „biće društveno izopšten.“ Ali u bolesnom društvu, društvene, kulturne i moralne norme bivaju izvrnute. Vrijednosti koje održavaju otvoreno društvo — briga za opšte dobro, iskrenost, povjerenje i samopožrtvovanje — postaju predmet podsmijeha. One više nisu prednost, već smetnja u takvom okruženju.
Kad se, kako kaže Platon, društvo odrekne opšteg dobra, ono oslobađa amoralne nagone — nasilje, pohlepu i seksualnu eksploataciju — i podstiče magijsko razmišljanje, što je centralna tema moje knjige Carstvo iluzije: Kraj pismenosti i trijumf spektakla.
Jedino što ta umiruća carstva rade dobro jeste — spektakl. Ti „hljeba i igara“ performansi — poput Trampove vojne parade od 40 miliona dolara, zakazane za njegov rođendan 14. juna — služe da zabave narod koji pati.
„Diznizacija“ Amerike — zemlje vječno srećnih misli i pozitivnih stavova, gdje je sve moguće — prodaje se kao privid, da bi se prikrila surovost ekonomske stagnacije i socijalne nejednakosti. Masa je kroz pop-kulturu — koju karakterišu seksualna komercijalizacija, banalna i tupava zabava i eksplicitni prizori nasilja — obučavana da sama sebe krivi za svoj neuspjeh.
Seren Kjerkegor u djelu Sadašnje doba upozorava da moderna država teži uništenju savjesti, oblikujući pojedinca u pokornu, indoktriniranu „javnost“. Ta javnost nije stvarna. Ona je, kako piše Kjerkegor, „monstruozna apstrakcija, sveobuhvatno nešto što nije ništa — jedna miražna slika.“ Ukratko, postajemo dio stada, „nestvarni pojedinci koji nikad nisu, niti mogu biti, ujedinjeni u konkretnoj situaciji ili organizaciji — a ipak se drže na okupu kao cjelina.“ Oni koji dovode u pitanje tu „javnost“, oni koji prozivaju korupciju vladajuće klase, odbacuju se kao sanjari, nakaze ili izdajnici. A upravo su oni, prema starogrčkoj definiciji polisa, jedini koji se mogu nazvati građanima.
Tomas Pejn piše da je despotska vlast poput gljive što niče iz pokvarenog građanskog društva. To se dešavalo u prošlosti. To se dešava i nama.
Lako je pasti u iskušenje da personifikujemo propast, kao da će se svijet vratiti u zdrav razum i trezvenost ako samo uklonimo Trampa. Ali trulež i korupcija su već uništili sve naše demokratske institucije — one danas postoje samo po formi, a ne po sadržaju. Saglasnost naroda je postala okrutna šala. Kongres je klub koji se prodao milijarderima i korporacijama. Sudije su postale produžene ruke krupnog kapitala i bogatih. Štampa je odjek elita — neki od njih možda i ne vole Trampa, ali niko od njih ne zastupa društvene i političke reforme koje bi nas mogle spasiti od despotizma. Nije stvar u despotizmu, već u načinu na koji ga šminkamo.
Istoričar Remzi Makmalen u knjizi Korupcija i pad Rima piše da je ono što je uništilo Rimsko carstvo bilo „skretanje državne moći, njeno usmjeravanje u pogrešnom pravcu.“ Moć je postala sredstvo za lično bogaćenje. Ta pogrešno usmjerenje učinilo je vlast nesposobnom — bar u smislu da zaštiti prava građana i odgovori na njihove potrebe. I naša vlast je, u tom smislu, danas bespomoćna. Ona je postala oruđe korporacija, banaka, vojne industrije i oligarha. Kanibalizuje samu sebe u procesu uvećanja vlastitog bogatstva.
„[P]ad Rima bio je prirodna i neminovna posljedica neumjerene veličine,“ piše Edvard Gibon. „Procvat je ubrzao početak raspadanja; uzrok propasti širio se s razmahom osvajanja; i čim su vrijeme ili slučaj uklonili vještačke potpore, to monumentalno zdanje pokleknulo je pod težinom sopstvenog tereta. Priča o propasti je jednostavna i očigledna: umesto što se pitamo zašto je Rimsko carstvo uništeno, trebalo bi da se čudimo što je uopšte toliko dugo opstalo.“
Rimski car Komod, poput Trampa, bio je opijen sopstvenom sujetom. Naručivao je statue sebe kao Herkulesa i malo ga je zanimala stvarna uprava. Zamišljao je sebe kao zvijezdu koloseuma, organizujući gladijatorske borbe u kojima je bio krunisan kao pobjednik i ubijao lavove lukom i strijelom. Carstvo — koje je preimenovao u Koloniju Komodijanu — služilo je da nahrani njegovu neutoljivu narcisoidnost i pohlepu. Javne funkcije je prodavao isto onako kako Tramp danas prodaje pomilovanja i usluge — onima koji ulažu u njegove kriptovalute ili daruju njegove inauguracije i biblioteke.
Na kraju, carevi savjetnici su organizovali da ga jedan profesionalni rvač udavi u kadi, pošto je najavio da će preuzeti konzulat obučen kao gladijator. Ali njegovo ubistvo nije zaustavilo propast. Naslijedio ga je reformator Pertinaks, koga su ubili već nakon tri mjeseca. Pretorijanska garda je potom stavila carsku titulu na aukciju. Sljedeći car, Didije Julijan, trajao je svega 66 dana. U godini nakon Komodovog ubistva, 193. nove ere, bilo je čak pet careva.
Kao što je bilo s kasnim Rimskim carstvom, i naša republika je mrtva.
Naša ustavna prava — pravo na pravičan postupak, habeas corpus, privatnost, zaštitu od eksploatacije, poštene izbore i pravo na neslaganje — uzeta su nam sudskim i zakonodavnim dekretima. Ta prava danas postoje samo na papiru. Ogroman jaz između navodnih vrijednosti naše lažne demokratije i stvarnosti čini da je politički diskurs — riječi koje koristimo da opišemo sebe i naš sistem — potpuno apsurdan.
Valter Benjamin je 1940. godine, u doba uzdizanja evropskog fašizma i nadolazećeg svjetskog rata, napisao:
Slika Paulя Kleea pod nazivom Angelus Novus prikazuje anđela koji djeluje kao da želi da se udalji od nečega u šta je uprto gledao. Njegove oči zjape, usta su mu otvorena, krila raširena. Tako izgleda anđeo istorije. Njegovo lice je okrenuto prema prošlosti. Tamo gdje mi vidimo niz događaja, on vidi jednu jedinu katastrofu koja se stalno naslaže — ruševina na ruševinu — i gomila mu se pred nogama. Anđeo bi želio da ostane, probudi mrtve i obnovi ono što je razbijeno. Ali oluja duva iz Raja; uhvatila ga je u krila tolikom snagom da ih više ne može sklopiti. Oluja ga nepovratno gura u budućnost, kojoj je okrenut leđima, dok se pred njim ruševine gomilaju do neba. Ta oluja je ono što mi zovemo napretkom.
Naše propadanje, naša nepismenost i kolektivno povlačenje iz stvarnosti nisu nastali preko noći. To je proces koji traje dugo — stalno urušavanje naših prava, naročito izbornih; pretvaranje državnih institucija u alate za eksploataciju; osiromašenje radničke klase i srednjeg sloja; laži koje ispunjavaju medije; urušavanje javnog obrazovanja; beskrajni i besmisleni ratovi; nesagledivi javni dug; kolaps fizičke infrastrukture — sve to odražava posljednje dane svakog carstva.
Tramp, piroman, zabavlja nas dok tonemo.
Kris Hedžis je nekadašnji dobitnik Pulicerove nagrade i bivši šef biroa New York Times-a za Bliski istok. Govori arapski i proveo je sedam godina izvještavajući o sukobu između Izraela i Palestinaca, velikim dijelom u Gazi. Autor je 14 knjiga, a najnovije su Najveće zlo je rat i Predskazan genocid: Izvještaji o preživljavanju i otporu u okupiranoj Palestini.
Izvor: Counterpunch
