Piše: Vladika Grigorije
Draga braćo i sestre, ovih dana čitali smo ono potresno Jevanđelje o raslabljenome – o čovjeku koji je trideset i osam godina ležao pored banje Vitezde, i nije imao nikoga da ga spusti u vodu kako bi bio iscijeljen. A onda je naišao Hristos.
Na prvi pogled, ta priča je o jednom čovjeku – jednoj sudbini, jednom bolu, jednom čudu. Ali ko ima srce budno i uho duhovno, zna: u tom čovjeku ležimo svi mi.
Jer ko od nas, u dubini duše, nije taj raslabljeni što već toliko godina čeka pokret, čeka pogled, čudo – a ono nikako da dođe? Svi mi koji smo makar jednom bili nevidljivi u gomili, nepomični u srcu, zatvoreni u sebe, znamo tu bol.
Ta bol je u srcu svakoga ko se danas osjeća usamljeno. Ko, možda, danima ne prozbori ni sa kim. Ko više ne vjeruje da može nekome biti važan. Kome više niko ne dolazi. Ko se osmjehuje na društvenim mrežama, a u sobi – plače. Ili samo ćuti.
Mnogi od nas su – baš kao taj raslabljeni čovjek iz Jevanđelja – iznutra slomljeni. Ne samo tijelom već mnogo dublje – voljom, srcem, nadom. I nekako se naviknemo na tu svoju slabost. Počnemo da živimo s njom kao s nečim normalnim. Kao da ne može biti drugačije. I malo-pomalo, izgubimo i nadu, i želju, i vjeru.
Kad se ljudi naviknu na očajanja i mrak da počnu verovati da svetlosti i nema
Raslabljenost toga čovjeka nije samo tjelesna. To je raslabljenost duše. Umoran od čekanja, on se navikao na bolest. Kao što se i mi nekad naviknemo na svoja očajanja, na mrak koji traje toliko dugo da počnemo vjerovati da svjetlosti i nema.
Ali Hristos – On ne čeka da ga neko dozove. Ne ide samo tamo gdje su zdravi i radosni. On ide pravo tom čovjeku – najzaboravljenijem, najusamljenijem – i prvo što ga pita nije: šta si zgriješio, nego: „Hoćeš li zdrav biti?“
Kakvo, naizgled, čudno pitanje. Zar ne vidi da čovjek leži nemoćan? Ali Hristos zna dubinu ljudskog srca. Zna da ponekad najveća bol nije u tijelu, nego u slomljenoj volji. Zna i da čuda nisu uvijek dovoljna. Hristos zna da postoji nešto što ni On, u svojoj svemoći, ne dira na silu: a to je sloboda čovjekova. Volja.
Jer, da – moguće je da ne želimo da ozdravimo. Da se naviknemo na tamu. Da nam ona postane kuća, utočište. Da bolest postane izgovor. Zaklon od života i odgovornosti. Zato nas Gospod prvo pita: „Hoćeš li?“
I šta se onda dešava? Raslabljeni ozdravi – ali ne zna ko ga je iscijelio. Tako je i s nama – Bog djeluje u našem životu i kada mi toga nismo svjesni. On nam pošalje čovjeka. Poruku. Pogled. Njegov dah nas dotakne kroz riječ prijatelja, slučajnog poznanika, kroz trenutak tišine. Neko se sjeti nas. I to nije slučajno – to je milost Njegova.
On dolazi na našu praznu klupu u parku. U naše sobe. U naše umorne misli. U samoću. I pita: „Hoćeš li da oživiš? Da ponovo voliš, da se nasmiješ, da ustaneš?“
I ne pita jesmo li dostojni. Samo traži od nas jedan odgovor – jedno čudesno DA. Jedan pokret iznutra, ma koliko tih. Ali ako je iskren – biće dovoljan.
Hristos nas ne spasava kao predmete. On nas podiže kao ličnosti. Želi ne samo da nas iscijeli nego da nas probudi. Da nas učini živima. A biti živ znači htjeti. Slobodno reći: ,,Da, Gospode“. I On će učiniti ostalo.
Niko nije suvišan, niti nevidljiv za Hrista
Ali zapitajmo se – koliko nas danas zaista želi da ozdravi? Koliko nas je spremno da se odrekne poznatog mraka, navika, gorčine, samoće? Jer ozdraviti znači primiti život. Ponijeti krst. Prihvatiti druge. Oprostiti. Mijenjati se. Biti u zajednici.
Da, znam, nije lako. Ali nikada ne smijemo povjerovati laži da smo sami. Niko od nas nije nevidljiv za Hrista. Niko nije suvišan. On ide pravo onome koga su svi zaboravili – jer Njemu su svi važni. I tebi, brate, sestro, danas govori isto što i onom čovjeku u Vitezdi prije dvije hiljade godina: „Ustani.“ I kada ustaneš, nosi svoj odar – ne više kao teret, nego kao svjedočanstvo. Ne stidi se onoga što si preživio. Nosi to kao znak da si pobijedio, da si nadjačao tamu u sebi. Da te je milost dodirnula.
Jevanđelje je svjetlost za sve koji danas hodaju u tami samoće. Vi niste zaboravljeni. Bog nije otišao. On je tu, s nama. Ista riječ i nama danas odjekuje: „Hoćeš li zdrav biti?“ Ako hoćeš – ustani. Ako ne možeš sam – reci mu. On će doći. Ali ako nećeš – ni čudo ne pomaže. Gospod te neće silom iscijeliti. On čeka tvoj pristanak.
I dokaz svega toga, dokaz Jevanđelja, a naročito riječi koje smo čuli, jeste Svetitelj oko čijeg svetog odra smo se danas sabrali. Sveti Vasilije, koji je poslušao Jevanđelje i sasvim – zauvijek – u srce svoje primio Hrista. Zato je mogao – već za života, a potom i nakon svoga predstavljenja, do dana današnjega – ići u susret bolnima, žalosnima, uzetima, od svih ostavljenima – osim od Boga – i iscjeljivati ih i podizati.
I ne samo iscjeljivati nego im, u najdubljem hrišćanskom smislu, služiti. Evo, pogledajte oko sebe. Šta vidite? Stijenje, kamen, sila. Neprobojni zid stvaran milionima godina. I taj neprobojni zid izdubilo je i u njemu se ugnijezdilo jedno srce, ugnijezdilo se da ga zauvijek grije iznutra. Srce čovjeka koji je cijeli svoj zemaljski vijek pomagao i služio drugima. Sve što znamo o Svetom Vasiliju u ovu rečenicu staje i nju potvrđuje. Ljudi bježe od služenja, a Sveti Vasilije je u njemu nalazio utočište.
Vladika Grigorije: Srbi na Kosovu za mene su zalog, seme za budućnost
Razorili su mu episkopski tron i hram, on je svoje episkopstvo smjestio u pećinu i pećina je postala hram. Otimali su mu crkve i manastire, on sam je postao živa crkva, u kojoj i oko koje se sabira mnoštvo ne znajući ni za jednu od granica kojom se ljudi dijele: ni za granicu narodnosti, ni za granicu vjere, ni za granicu smrti. To je ta mjera služenja i ljudskosti i pred njom, ispovijedam vam se, ja i danas drhtim, kao i onda, ako ne i više nego onda, kada sam u ovoj pećini, prije više od trideset godina, primio monaški postrig.
Zato svi mi, kao hrišćani, kao Crkva, ugledajući se na Hrista i Svetog Vasilija, ne smijemo dopustiti da pored nas neko godinama leži – a da ga ne vidimo. Neka u nama bude srce Hristovo, srce Vasilijevo: koje ide, pita, podiže, služi i ne osuđuje.
A kada mi budemo taj raslabljeni, ne zaboravimo: Bog nas neće zaobići. Samo mu otvorimo bar jednu pukotinu nade u srcu svom. I On će ući. Ući će i podići će nas – ne samo na noge nego u ljubav. U radost. U vječnost.
Bog, mili moji, ne zaobilazi čovjeka. Ali čovjek, nažalost, često zaobiđe i Boga i samog sebe. Zato ne odlažimo. Ne čekajmo da se voda uzburka i da nas neko spusti u nju. U nama već odjekuje Riječ. Riječ Hristova. Otvori dušu. Poslušaj. Povjeruj.
Zato ne stojte, draga braćo i sestre, danas na ovom svetom mjestu tek tako. Čujte onu najvažniju riječ koja kaže – ustani! Neka se u tebi pokrene sve, i neka hvali Gospoda! Ustani, uzmi odar svoj, i pođi – jer za život si stvoren, a ne za smrt!
Amin.
Izvor: Radar
