Piše: Džonatan Miler
Preveo: M. M. Milojević
Neugodnost, panika i poziranje. Obraćanje predsednika francuske Emanuela Makrona koje je usledilo nakon potonuća njegove stranke na nedavnim izborima za Evropski parlament[I] sadržalo je elemente svakog člana ove trojke. Noseći crnu kravatu, kao da je u žalosti, izgledao je zapanjeno, iscrpljeno i besno. „Uspon nacionalista i demagoga“, rekao je, „je pretnja ne samo po našu naciju već i po našu Evropu i po mesto Francuske u Evropi i svetu… Ekstremna desnica vodi i ka osiromašenju francuskog naroda i ka opadanju naše zemlje. Tako da, kako se ovaj dan bliži kraju, ne mogu da se pretvaram da se ništa nije desilo. Odlučio sam da vam dam mogućnost izbora. Stoga, noćas raspuštam Narodnu skupštinu“.
Da li je ovo bilo iskreno priznanje koliko je duboko otuđio od sebe francuske glasače? Sumnjam da je tako.
U svakom slučaju, njegova ishitrena odluka da raspiše izbore deluje zbunjujuće. Tako nešto činjeno je ranije: to su učinili Fransoa Miteran u maju 1988. godine i Žak Širak u aprilu 1997. godine. Ali njihove šanse da pobede bile su veće. Na izborima za Evropski parlamenta, Makronova stranka Renesansa dobila je manje od polovine glasova Nacionalnog okupljanja (francuska skraćenica RN); stranke njegovog stalnog rivala na predsedničkim izborima Marin Le Pen.
Gotovo je izvesno da će Renesansa izgubiti na skupštinskim izborima (prvo kolo izbora održava se 30. juna, drugo, nedelju dana kasnije). Čak i ukoliko nije sigurno da će Le Pen i njen glavni saradnik Žordan Bardela dobiti apsolutnu većinu, rezultat će po svoj prilici biti dodatni udarac Makronovoj samouverenosti uoči održavanja Olimpijskih igara u Parizu – nešto što je predsednik dugo držao da će biti vrhunac njegove slave na svetskoj sceni.
„Ja sam zapanjen, kao i većina drugih ljudi“, kaže Alen Duamel, Makronov biograf. „To nije ludost, nije ni očajanje, ali jeste ogroman rizik poletnog čoveka koji više voli da preuzme inicijativu nego da ga vode događaji“. Njegove pristalice su potresene a neki su i besni. „Ne razumem kako sam mogao da posvetim sedam godina svog života nekome ko je toliko sebičan“, rekao je jedan od njegovih zamenika pomiren sa time što je izgubio mesto i uputio se ka politički nepoznatom terenu. „On nema pojma da ga ljudi preziru“, kaže drugi.
Izbori za Evropski parlament uzdrmali su francusku politiku na svim delovima spektra. Neki levičari pobunili su se u Parizu u ponedeljak protiv onoga za šta tvrde da je pobeda fašista. Čak su i pristalice Nacionalnog okupljanja bile izbačene iz ravnoteže. „To je velika zamka, kaže jedna pristalica Nacionalnog okupljanja, sumnjajući poput mnogih da je Makronov pravi cilj da prisili desnicu na kohabitaciju koja bi se završila loše po njih –kao što je socijalistički predsednik Fransoa Miteran to učinio 1986. godine, kada je postavio Žaka Širaka za premijera, nakon čega je počeo da ga potkopava pre nego što je zaposeo potpunu kontrolu na narednim izborima.
Makron bi mogao da pravi sličnu zamku za Bardelu, za koga se sada pretpostavlja da će biti naredni premijer. Razmišljanje možda ide u pravcu da desničarski populisti dobro stoje u opoziciji ali da grcaju kada dođu na vlast. Izbori za evropski parlament pokazali su trend: populisti su dobro prošli tamo gde nisu bili na vlasti, ali tako gde su je obavljali (kao u Švedskoj, Grčkoj, Mađarskoj ili Poljskoj) gubili su podršku.
Ovo je, stoga, jedna teorija: Makron planira da postavi na vlast Bardelu i Le Penovu 2024. godine, kako bi činili kompromise koji bi umanjili njihovu privlačnost kao radikalnih alternativa normalnoj politici na predsedničkim izborima 2027. godine. To je možda već počelo da deluje. Ne tako davno, Bardela se glasno protivio Makronovoj penzionoj reformi. Sada, kada je upitan da li će je poništiti ukoliko postane premijer, odgovorio je „videćemo“. Ništa ne slabi radikale kao odgovornost za vođenje države.
Ali to je izuzetno rizičan potez za Makrona. „Šef države rizikuje da koliko sutra poveri poluge moći onoj stranci čije je snaženje obećavao da će zaustaviti! Ova odluka bez presedana je za zemlju skok u nepoznato, sa nedokučivim posledicama“, primetile su novine desnog centra Figaro.
Da li bi Francuzi mogli da sagledaju izbore za Evropski parlament kao besmisleno protestno glasanje i da oklevaju pre nego što podrže Le Penovu i Bardelu u preuzimanju stvarne vlasti? Prva istraživanja javnog mnenja pokazuju da je gotovo izvesno da će RN postati najveća stranka u novom sazivu skupštine. Istraživanje agencije Toluna Haris Interaktiv navodi da bi RN mogao da osvoji 34 odsto glasova, što je gotovo udvostručenje u odnosu na 19 odsto koliko su osvojili prošlog puta. Iako to ne garantuje natpolovičnu većinu u Skupštini, svakako će u pitanju biti najveća pojedinačna stranka u francuskom parlamentu. Međutim, pošto skupštinski izbori obuhvataju dva kruga glasanja u 577 izbornih okruga, veoma je teško predvideti raspored poslaničkih mandata.
Ono što je neporecivo jeste da su nedeljni rezultati bili trijumf ne samo Le Penove već i Bardele. Pripadnik generacije milenijalsa[II] koji ima milion i po pratilaca na Tik Toku, predstavlja potpuno odvajanje spram prošlosti stranke koju je oblikovao Žan-Mari Le Pen, otac Marin Le Pen, kojeg je ona izbacila iz stranke kada je opisao Holokaust kao istorijsku fusnotu. Ali mnogi mlađi glasači Le Penove ne sećaju se njenog ozloglašenog oca.
Bardela je odrastao u radničkom predgrađu Pariza i znatno je proširio privlačnost stranke u odnosu na tradicionalnu radničku bazu. U ponedeljak popodne posle izbora, Marion Marešal, nećaka Marin Le Pen, koja je predvodila populističku stranku Rekonkvista na izborima za Evroparlament – na kojima je dobila 5,5 odsto glasova – posetila je Le Penovu i Bardelu u štabu RN-a u Parizu, pokušavajući da isposluje okončanje sukoba između njih dvoje, i ujedinjenje nove desnice. „Desničarska koalicija mi deluje nužnije nego ikada ranije“, rekla je Marešal.
Le Penova odbija da oprosti Zemuru za njegovo odbijanje da je podrži na prethodnim predsedničkim izborima. Ali možda će uslediti još šire okupljanje desnice. Lider republikanaca, partije desnog centra, Erik Sioti razgovarao je u utorak o svojoj želji da napravi savez sa Nacionalnim okupljanjem za zakonodavne izbore, objavljujući da „želim da se moja politička porodica kreće u tom smeru“. To bi moglo da razbije istorijsko odbijanje tradicionalnih konzervativaca da se mešaju sa populističkom desnicom.
U međuvremenu pojavile su se čak i daleko nategnutije teorije. Prema jednoj od njih jeste da bi Makron mogao da dramtično odustane nakon što stranka pretrpi izborni poraz u julu, u kojem bi slučaju njena nasledio Žerar Laršer, sedamdeset četvorogodišnji opskurni predsednik Senata, koji bi u tom slučaju imao ulogu vršioca dužnosti. Makron je demantovao ovaj naum u utorak posle održanih izbora ali neki su i dalje nesigurni. Postavlja se putanje da li bi, ukoliko bi sada žurno dao ostavku na funkciju, imao pravo da se kandiduje za predsednika po treći put 2027. godine, vraćajući se poput Sinsinata[III] iz izgnanstva. Makron teško da je Sinsinat, iako bi se lako moglo ispostaviti da sebe zamišlja u toj ulozi.
Makron je u više navrata ponavljao da je „apsurdno“ da ne može da bude predsednik tokom tri mandata i pitanje da li bi mogao ponovo da se kandiduje nije do kraja razrešeno. „Ukoliko me pitate za moje lično mišljenje, uvek je bolje kada se glasačima da izbor“, rekao je jednom prilikom o francuskom ograničenju od dva predsednička mandata – dodajući da ne mora ponovo njegovo ime da bude na glasačkom listiću. Predsednikovi politički saveznici već su sugerisali u javnosti da uskraćivanje prilike glasačima da po treći put nekoga izaberu „ograničava slobodno izražavanje narodnog suvereniteta“. Konačnu odluku o kvalifikovanosti doneće Ustavni sud, koji predvodi Makronov saveznik Loren Fabijus.
Ali ukoliko Makron ima zamašniji lukavi plan još uvek nije spreman da ga razotkrije. Ima dokaza neodlučnosti u Jelisejskoj palati. U ponedeljak posle izbora, objavio je da bi mogao da održi konferenciju za medije u utorak. Do utorka ujutro, on ju je otkazao i pomerio ju je za sredu. Makronovi medijski saradnici (spInners) jasno su predočili da će on biti u središtu kampanje, dok su neki kandidati požurili da kažu javnosti kako bi pre hteli da on ostane po strani.
Makronovo predsednikovanje je katalog zakonodavnih neuspeha, od njegovog neveštog pokušaja da poveća cenu dizela dok umanjuje poreze na bogatstvo – što je izazvalo pobunu i žute prsluke – do neuspega da ostvari strukturne ekonomske reforme koje je obećavao kao i da kontroliše imigraciju. Nastavak bezbednosnog kolapsa od kada je došao na vlast – slučajevi učitelja kojem je odrubljena glava zbog tobožnje uvrede islama i starog sveštenika kojeg je drugi islamista izbo na smrt dok je držao misu, razbesneli su glasače.
Ove godine Makron je posetio Marsej obećavajući obračun sa gangsterima ultra veličine. Nekoliko nedelja kasnije ozloglašeni gangster pobegao je iz zatvorskog vozila koje su napali pripadnici njegove bande. Dvojica zatvorskih čuvara su ubijena a obećanja da će počinioci biti uhvaćeni nisu ostvarena. Došlo je do porasta antisemitizma u Francuskoj nakon napada od 7. oktobra prošle godine [Hamasa na južni Izrael, posle čega je usledio žestoki izraelski vojni odgovor i brojne civilne žrtve, prim.prev]. I Makronov stav u vezi sa Ukrajinom, kojim preti direktom francuskom vojnom intervencijom, nije impresionirao birače. Francuski oficiri upozorili su da vojsci nedostaje čak i dovoljno municije.
Prekomorski okruzi, posebno Nova Kaledonija, su u stanju pobune. Ekonomija nastavlja da grca, pošto je ukupni javni dug porastao do 112 odsto bruto domaćeg proizvoda. Francuski kreditni rejting, koji je nedavno snižen, je i dalje pod pritiskom što je posledica nove političke nestabilnosti. „Ovi vanredni izbori povećavaju rizik po fiskalnu konsolidaciju“, stoji u saopštenju agencije za kreditni rejting Mudi. Ona je ove izbore opisala kao „kreditno negativne“ za rejting zemlje.
Novo lice adut desnice u Francuskoj – Žordan Bardela nasljednik Marin le Pen
Međutim, oni koji su očajavali zbog Makronove nesposobnosti i nehajnosti trebalo bi da paze šta priželjkuju. Koliko god da zadivljuje postojanost Le Penove, ona izgleda beznadežno zbunjena u vezi kako bi htela da izvede Francusku iz njenih problema. Njen nacionalizam privlači glasače, no njeno poznavanje ekonomskih problema je upadljivo manjkavo. Nacionalno okupljanje se drži protekcionističke i u suštini levičarske ekonomske politike. U predizbornoj debati u kojoj je učestvovao sa doskorašnjim premijerom Atalom, Bardela se nije pokazao kao naročito dobar poznavalac nijednog od ključnih resora. Njegova emocionalna inteligencija ga je daleko dovela, ali i to ima ograničenja.
Neposredne posledice raspuštanja skupštine su višestruke. Ono označava naglo prekidanje premijerskog mandata Gabrijela Atala, koji je na ovoj dužnosti proveo svega šest meseci. Nekada je smatran odabranim Makronovim naslednikom, sada se pokazao kao političar za jednokratnu upotrebu[IV] –kao što su to bila i trojica njegovih prethodnika. To će verovatno biti signal za okončanje nastojanja da se usvoji zakon o eutanaziji i svakako je dalje slabljenje njegove ambicije da izvede radikalne rezove na sklerotičnoj Petoj republici. Ministar unutrašnjih poslova mogao bi da bude promenjen samo dva dana pre otvaranja Olimpijskih igara, sa svim bezbednosnim izazovima koje to može da donese.
Raspuštanje skupštine takođe daju Francuskoj priliku da se osvrne na sedam godina makronizma – i kako je doveo zemlju na ivicu političkog haosa – sa Nacionalnim okupljanjem kao jedinom masovnom strankom koja je preostala. Makron je stupio na dužnost upoređujući sebe sa Jupiterom. Postao je Saturn, proždrljivac sopstvene dece.