Piše: Binoj Kampmark
Prevod: Žurnal
Dok se svijet pripremao za Drugi svjetski rat, pronicljivi i humanistički nastrojeni austrijski pisac Stefan Cvajg izrekao je mračnu opservaciju:
„Javno i bez ustezanja, pojedine zemlje iskazuju volju za širenjem i pripremaju se za rat. Politika naoružavanja sprovodi se usred bijela dana i nevjerovatnom brzinom; svakodnevno u novinama čitamo argumente u korist širenja naoružanja, ideju da to smanjuje nezaposlenost i podstiče berzu.“
Ova zapažanja nisu daleko od odluke zemalja Evropske unije od 27. maja da odobre program zajmova u iznosu od 150 milijardi evra, poznat kao Inicijativa za bezbjednost Evrope (SAFE). Prema saopštenju Evropskog savjeta, ovaj program će finansirati hitne i obimne investicije u evropsku odbrambenu tehnološku i industrijsku bazu (EDTIB), s ciljem povećanja proizvodnih kapaciteta, obezbjeđivanja dostupnosti odbrambene opreme kada je potrebna i rješavanja postojećih nedostataka u sposobnostima – u krajnjem, jačajući ukupnu odbrambenu spremnost EU.
U saopštenju se takođe ističe da će SAFE omogućiti kontinuiranu evropsku podršku Ukrajini, povezujući njenu odbrambenu industriju sa programom. Iako nije članica EU, Kijev će moći da učestvuje u ovom programu. Zanimljivo je da će i Ujedinjeno Kraljevstvo, uprkos izlasku iz EU, moći da učestvuje preko posebnog sporazuma.
Isplate zainteresovanim državama članicama, na osnovu nacionalnih planova, biće u vidu dugoročnih zajmova po konkurentnim uslovima, koje će korisničke države morati da vrate.
Ovaj program predstavlja prvu veliku odbrambenu investicionu inicijativu na nivou EU, koja ima za cilj ne samo jačanje odbrambenih kapaciteta Unije, već i podršku odbrambenoj industriji i povećanje bezbjednosti u širem evropskom kontekstu.
Program takođe unaprijed definiše vrste naoružanja, eufemistički nazvane „odbrambeni proizvodi“, koje će biti obuhvaćene. Kako je navedeno u saopštenju Evropskog savjeta od 6. marta, oni će biti podijeljeni u dvije kategorije: prvu čine, između ostalog, municija i projektili, artiljerijski sistemi, kopnene borbene sposobnosti sa pratećim sistemima; drugu — sistemi protivvazdušne i protivraketne odbrane, kapaciteti za površinsko i podvodno djelovanje na moru, bespilotne letjelice i sistemi za borbu protiv dronova, kao i „strateški podržavajući elementi“ kao što su dopuna goriva u vazduhu, vještačka inteligencija i elektronsko ratovanje.
Šira strategija militarizacije potvrđuje se povezivanjem programa SAFE sa širim transatlantskim angažmanom i „komplementarnošću s NATO-om“. Program će „težiti poboljšanju interoperabilnosti, nastavku industrijske saradnje i obezbjeđivanju uzajamnog pristupa najsavremenijim tehnologijama sa pouzdanim partnerima“. Važno je istaći da je naglasak na saradnji: najmanje tri države moraju se udružiti prilikom podnošenja zahtjeva za finansiranje odbrambenih projekata u okviru SAFE programa.
Izgleda da tu ima ponešto za svakoga: za militaristu, za ratnog huškača i za trgovce smrću. Časopis Global Finance, namenjen „finansijskim stručnjacima iz korporativnog svijeta“, već je u aprilu hvalio inicijativu SAFE. „Inicijativa ima potencijal da preoblikuje poslovne modele brojnih vodećih evropskih odbrambenih kompanija – poput Saaba, koji se tradicionalno oslanjao na ugovore sa švedskom državom kako bi povećao prodaju.“ Kakvo će olakšanje biti za te odbrambene kompanije da se konačno oslobode ograničenja u prodaji koja im nameću njihove vlade. Na pomolu je pravi evropski tržišni raj smrtonosnih mašina.
Fond je namijenjen jednoj, sasvim jasnoj svrsi: ratu. Lukavo kamuflirana riječ „odbrana“ zapravo je samo šifra, ključ. Kada se dešifruje, čita se kao: agresija i sukob, čežnja za sljedećim velikim vojnim obračunom. Razlog za to je tradicionalan, istorijski i iracionalan: istočnjačka despotska prijetnja koja dolazi s azijskih stepa, narodi za koje se smatra da ne poznaju finese evropskih manira i demokratije. Ne da je i sâma evropska demokratija u blistavom stanju – dovoljno je pogledati neke od kandidata na političkoj sceni da bi se osjetila erozija institucionalnog povjerenja i porast skepse. Ali uvijek možemo okriviti Ruse, koji, naravno, lukavo siju sumnju svojim dezinformacionim kampanjama.
Ova inicijativa, kao i njeno sve tješnje povezivanje sa naoružavanjem Ukrajine, navela je čak i kritičare poput mađarskog premijera Viktora Orbana da zvuče srazmjerno razumno. „Treba da ulažemo u sopstvene vojske, a oni od nas očekuju da finansiramo ukrajinsku – milijardama, narednih godina“, objavio je na mreži X. „Jasno smo rekli: Mađarska neće platiti. Naša dužnost je da štitimo sopstveni narod.“
Odobrenje fonda od strane Evropske komisije izazvalo je negodovanje kod pojedinih članova Evropskog parlamenta – institucije koju je Evropska komisija već više puta tretirala gotovo s prezirom. Predsjednica Evropskog parlamenta Roberta Mecola upozorila je početkom maja predsjednicu Komisije Ursulu fon der Lajen da preispita upotrebu člana 122 Ugovora o EU, koji se smije koristiti samo u vanrednim situacijama i to škrto, kao mehanizam za ubrzano donošenje odluka uz minimalnu kontrolu parlamenta. Zaobilaženje poslanika i njihove uloge u nadzoru može, upozorila je, „potkopati demokratski legitimitet oslabljujući zakonodavne i nadzorne funkcije Parlamenta“. Pozivanje Savjeta na član 122 potencijalno je otvorilo proces koji bi mogao završiti na Sudu pravde Evropske unije.
Pravni odbor Evropskog parlamenta (JURI) takođe je podržao pravno mišljenje koje odbacuje lagodan pristup Komisije prilikom odobravanja fonda. Prema tom strogo obrazloženom stavu, član 122 predstavlja neadekvatno opravdanje, jer prag za aktiviranje vanrednih ovlašćenja jednostavno nije ispunjen.
Ironično, novi talas naoružavanja odvija se sa obje strane Atlantika – po nalogu administracije Donalda Trampa, koja je vječno ogorčena zbog toga što Evropa „ne vuče dovoljno vojne težine“, i Moskve, predstavljene kao potencijalni osvajač, katalizator za ukraštavanje kontinenta oružjem. Prvi i dalje „igra žmurke“ sa Briselom, iako je suštinski prisutan u Evropi – bilo kroz stalne garnizone, bilo kroz vojnu opremu; drugi ostaje zgodan izgovor za sipanje novca u džepove vojno-industrijskog establišmenta. Kako bi Stefan Cvajg to sve mrzio.
Binoj Kampmark je bio dobitnik stipendije Komonvelta na Selvin koledžu u Kembridžu. Predaje na Univerzitetu RMIT u Melburnu. E-pošta: bkampmark@gmail.com
