Piše: Milovan Urvan
Denver je okončao sezonu. Uspio čak i to, da igra sedam utakmica s vjerovatno najboljim timom lige, što je mogao samo zato što Jokić jeste najbolji igrač lige.
Premda evropskim ljubiteljima košarke statistika nikada nije bila opsesija kao što je to slučaj u američkoj košarci, upravo ona pokazuje Jokićevu moć koja je srazmjerna nemoći ostatka ekipe da igra bez njega ne sa Oklahomom već sa bilo kojim timom lige.
No, šta to znači kad se sudariš s najmlađom, fizički i šuterski atomskom ekipom kakva je Oklahoma? Evo, jednog pokazatelja. Denver je ušao u meč fenomenalno, Jokić je skakao, dodavao i poentirao. Imao se utisak da će tripl-dabl stići već na poluvremenu. Davao je krila povremenim herojima Denvera, Braunu i Gordonu. Na mali predah odlazi početkom druge dionice, kada se činilo da i vođstvo od pet razlike (26:21) to omogućava. I, tada kreće slom. Jokićevu minut i po van igre bio je dovoljan da se promijeni sve na terenu. Oklahoma pravi seriju, prelazi u vođstvo – 29:26.
U tih 90 sekundi desilo se nešto što statistika ne može da iskaže. Ritam utakmice koji je nametnuo Jokić promijenio je smjer. Denverov trener panično je vratio Jokića, ali se više nije moglo vratiti u prvobitni ritam. Karuso i bekovi Okolohame kreću u obračun, u lov na samo jednog čovjeka. Udvajaju, a katkad smo vidjeli i po tri igrača koji igraju odbranu samo na Jokiću. Karuso je doslovno, kao ljutit pitbul, kidisao na desnu, šutersku, Jokićevu ruku, ne dajući prostora ni da se prihvati lopta.
U međuvremenu, Jokićevi saigrači, liše povrijeđenog Arona Gordona, igrali su kao da ih nema na terenu; možda su uvidjeli koliko nijesu dostojni saigrača uz kojeg su dobijali parče istorije u igri pod koševima. Jedini bi se moglo naći opravdanje za slom samopouzdanja Rasela Vestbruka, jer on ne ulazi s klupe, već iz svog „penzionerskog sna“. Ostatak ekipe, samo biološki postojeće klupe Denvera igrao je do kraja utakmice nekakav primitivni balet. Opet, čak i u takvim okolnostima Jokić je završio meč nadomak tripl-dabla, odmarajući na klupi u finišu meča skoro deset minuta. Bar je toliko zaslužio da ga Oklahomini „pitbulovi“ ne pretuku bez ostatka. Mada, vjerovatno ga je daleko više boljelo što nema s kim da igra. Uostalom, u izjavi nakon meča je to nekako i sugerisao, rekavši „ovi igrači ne mogu do kraja“.
Nas, doduše, nije naročito zaboljelo ispadanje Denvera, jer znamo da to otvara više šanse da vidimo Jokića na evropskom prvenstvu.
Srbija te čeka.
