Piše: Džilijan Tet
Preveo: M. M. Milojević
Više nije sve o hlebu i igrama
Pre dve hiljade godina rimski pesnik Decije Junije Juvenal opisao je politički fenomen hleba i igara.
Ako se vratimo natrag u stoto leto Gospodnje, Rimska imperija je bila pritisnuta sa toliko duga i prihodovne nejednakosti (zvuči vam poznato?) da su carevi pokušavali da zadovolje metežnu publiku jeftinim hlebom (kratkoročnim potkupljivanjem) i gladijatorskim borbama ili igrama. Ideja je bila da im se skrene pažnja – kako bi zanemarili potrebu za strukturnom reformom. Da li se to ponovo dešava?
Pre dva meseca delovalo je tako. Nedavni predvodnici u Vašingtonu, poput rimskih careva, zanemarivali su da se pozabave strukturnim problemima, kao što je američki javni dug u iznosu od trideset šest hiljada milijardi dolara. I Donald Tramp je vodio kampanju da postane četrdeset sedmi predsednik – moderna verzija imperatora – platformom koja obuhvata „hleba i igara“. Ono što je najvažnije, obećao je da će srezati poreze, potući inflaciju i otvoriti nova radna mesta, sve dok traje i pažnju odvlači besprekidna zabavna fešta. I, kako je Naomi Klajn primetila, njegov teatralni politički stil izgleda da se dosta oslanja na WWE (Svetsku rvačko-zabavljačku federaciju) u šta je svojevremeno bio i lično uključen – a što je neka verzija gladijatorske arene za dvadeset prvi vek.
Ali današnja bitka carinama preobražava ovu platformu „hleba i igara“ u nešto što podseća na neodređeno obećanje o stezanju kaiša za bolje sutra (jam tommorow). Da, Bela kuća i dalje emituje dramatična dešavanja na koja se usmerava pažnja javnosti, uz deljenje poklona glasačima; paket poreskih olakšica, navodne vaučere od pet hiljada dolara koji bi trebalo da budu deljeni kao dividenda programa uštede koji predvodi tim Ilona Maska (DOGE), uz ovonedeljno obećanje da će biti revitalizovan sektor eksploatacije uglja, koji je značajan Trampovoj biračkoj bazi.
Koliko gasa je iscurilo iz Severnog toka i koje su posledice incidenta
Ono što još više zaprepašćuje, međutim, jeste što Bela kuća mori glasače u ime Trampove samoproklamovane ekonomske revolucije. Njegov tim insistira da se carine koriste kako bi se reorijentisala američka ekonomija prema većoj samodovoljnosti uz reindustrijalizaciju što će doneti dugoročno ekonomsko blagostanje – i drži se ovih tvrdnji, čak i tokom meteža na berzanskom tržištu, i devedesetodnevne „pauze“ koja je ubrzo proklamovana na većinu uvedenih carina.
Ali Bela kuća takođe priznaje ono što je očigledno: sa prosečnom carinskom stopom od dvadeset sedam odsto, što je najviši nivo još od 1903. godine, prema navodima Jejlove budžetske laboratorije, ovo će proizvesti (najmanje) kratkoročan šok. I Trampovi savetnici izgleda da saopštavaju Volstritu da to jednostavno proguta: ministar finansija Skot Besent rekao je bankarima ove nedelje „da je za naredne četiri godine, Trampova agenda usredsređena na narodsku ulicu (Main Street)“. Stoga početni pad vrednosti berzanskih akcija od šest hiljada milijardi dolara nije smesta izazvao raakciju Bele kuće da izmeni svoju carinsku politiku; umesto toga ona se pomaknula tek kada je prinos na desetogodišnje državne obveznice skočio na 4,5 odsto (nivo za koji deluje da je plafon, odnosno onaj nivo koji Besent ne želi da se prekorači).
Kako se trgovinski rat između SAD i Kine produbio – čak i nakon što su druge carine „pauzirane“ – DŽ.D. Vens, potpredsednik, priznao je da će gradska tržnica[i] [a ne samo tržnica finansijskim instrumentima, prim.prev] biti pogođena; on insistira da zemlja mora da prestane da bude zavisna od „narkotika“ kineskog „jeftinog rada“ – čak i ukoliko to umanjuje pristup jeftinim dobrima američkim potrošačima, ili ukoliko izazove recesiju.
Carine su podjednako biračima i finansijerima poturene kao svojevrsna marketinška obmana. Prošle godine Tramp se obavezao da će američku ekonomiju učiniti „ponovo velikom“. Ali on sada svima govori kako moraju da prihvate „tranzicionu“ – kratkoročnu – ekonomsku bol za dugoročni dobitak. To je podjednako neočekivano i duboko ironično, uzimajući u obzir Trampove dosadašnje populističke stavove.
Stoga, postavlja se pitanje: da li će Amerikanci ovo prihvatiti? Mnogi od Trampovih kritičara pretpostavljaju – ili se nadaju – da neće, i predviđaju metež unutar pokreta MAGA kada se u potpunosti bude osetila ekonomska šteta trgovinskog rata sa Kinom, što će naposletku prisiliti Trampa da zauzme drugi pravac.
Možda su u pravu. Američka kultura znatno se razlikuje u odnosu na mesta poput Japana. Ova zemlja raspolaže opsežnim mehanizmima za preraspoređivanje ekonomske štete kao i društvenom kohezijom, pošto su koncepti poput žrtve za zajednicu duboko utkani u društveno tkivo. U Americi uobičajeno se pretpostavlja da je saopštavanje biračima da nešto moraju da pretrpe put prema političkom samoubistvu; žrtvovanje nije u modi.
Si Džej Polikroniu: Izbor između neoliberalnog fašizma i neoliberalnog statusa kvo
Međutim, ne deluje da se dešava opsežni ustanak u okviru MAGA pokreta; ili se to barem do sada nije desilo. Da, sve više republikanaca poziva na uzbunu. Ali prosečna vrednost poslednjih deset istraživanja javnog mnjenja koje je prikupio Njuzvik pokazuje da iako je Trampov pozitivni rejting opao od četrdeset devet odsto, što je bio nivo sa početka marta, on je i dalje na oko četrdeset sedam odsto – što teško da predstavlja političku katastrofu.
Možda nije proteklo dovoljno vremena da se ovo odrazi na rejting – što bi se moglo desiti ukoliko američku ekonomiju pogodi recesija, na šta upozoravaju grupe poput Džej-Pi Morgana. Ili to možda odražava činjenicu da mnoge pristalice MAGA pokreta žive u zajednicama koje su već teško pogođene deindustrijalizacijom, i stoga su spremniji da ponište postojeći status kvo. Ono što elite često zaboravljaju jeste da nije svakome stalo do sloma tržišta akcija; trideset devet odsto Amerikanaca uopšte ne raspolaže akcijama.
U svakom slučaju, ključna tačka jeste da Trampovi carinski ratovi ne predstavljaju samo izvođenje ekonomskog eksperimenta, već takođe i fascinantnog kulturnog eksperimenta: kakav je odnos američke javnosti prema trpljenju bola? Da li će nedaće biti podeljene?
I što duže bude trajao trgovinski rat između SAD i Kine, to će se više povisiti ulozi u ovom eksperimentu. Ne čudi što tržište besni.
[1] Američki komentatori ekonomskih prilika nasuprot Volstritu, kao sinonimu finansijskog tržišta i berzanske spekulacije navode glavnu ulicu (Main Street) kao sinonim za uobičajene poslove, narodsku ekonomiju, maloprodaje, ugostiteljsvta, uslužnog sektora i ostalih sličnih delatnosti; izrazi su posebno postali rašireni kao označatelj dva krila američke ekonomije – finansijskog sektora i svega ostalog – u vreme i posle Svetske finansijske krize 2008. godine.
Izvor: Financial Times
