Piše: Patrik Lorens
Prevod: Žurnal
Naravno, evo pažljivije uređenog i stilski ujednačenog prevoda, s fokusom na gramatičku ispravnost, prirodnost izraza i duh srpskog jezika (ijekavica, ćirilica):
Ovo je prvi od četiri izvještaja o krizama koje danas pogađaju Njemačku — o tome šta one predstavljaju, kakva ih je istorija iznjedrila i kako Nijemci razmišljaju o tome kako ponovo pronaći svoj put naprijed.
Zahvaljujem Evi–Mariji Felmer–Miler i Karlu–Jirgenu Mileru iz Bazenhajda u Švajcarskoj na njihovoj nesebičnoj pomoći tokom istraživanja i pisanja ove serije tekstova.
Među brojnim izjavama — promišljenim, mudrim, ali i nekim prilično nerazboritim — koje su se mogle čuti u nedjelju uveče, 23. februara, kada su pristizali rezultati parlamentarnih izbora u Njemačkoj, najupečatljivija za mene bila je uzvik novog kancelara u najavi: „Pobjedili smo!“, objavio je Fridrih Merc svojim pristalicama u Berlinu, dok su izlazne ankete — koje su se ispostavile kao tačne — pokazivale da je konzervativna Hrišćansko-demokratska unija osvojila najveći broj glasova.
Merc je jedan od onih političara koji često progovore prije nego što dobro razmisle, pa njegovu izjavu niko nije shvatio kao išta više od zanesene reakcije pobjednika tokom izborne večeri. Međutim, ja sam je doživio drugačije. Za mene, te četiri riječi odale su zemlju u dubokoj krizi: politiku i ekonomiju u rasulu, vođstvo bez jasne vizije, opštu učmalost, sve dublje podjele među 83 miliona građana — nesposobnost Njemačke, da, kako se to kaže, razgovara sama sa sobom ili da uopšte razumije šta zapravo znači izgovoriti: „Pobjedili smo!“
Mercovo „mi“, izrečeno s uskogrudom samozadovoljnošću, odnosi se na CDU, koju on predvodi, i njenog dugogodišnjeg partnera — Hrišćansko-socijalnu uniju. Ali koliko je uska takva predstava pobjede za nekoga ko sebe predstavlja ne samo kao nacionalnog, već i kao evropskog lidera? CDU/CSU je osvojila nešto manje od 29% glasova — dovoljno da formira novu vladajuću koaliciju. Ali to ostavlja 71% njemačkih birača koji nisu „pobjedili“ nikoga.
„Mi“ sljedećeg kancelara, posmatrano u širem značenju rezultata njemačkih izbora, trebalo bi da uznemiri sve nas širom Zapada, a ne samo u Njemačkoj — s obzirom na to kuda Merc i njegovi koalicioni partneri namjeravaju da povedu Saveznu Republiku. Oni su svoje radikalne namjere otvoreno iskazali i prije nego što je Merc zvanično stupio na dužnost. Cilj im je da demontiraju najrazvijeniju socijalnu demokratiju u Evropi u korist ubrzanog i radikalnog naoružavanja — što je samo po sebi šokantno, imajući u vidu njemačku istoriju — i povratka ka opasnim napetostima Hladnog rata.
Brzina ovog zaokreta očigledno je sve zatekla nespremne: u ponedjeljak, 1. aprila, Bundesver je započeo raspoređivanje oklopne brigade u Litvaniji — prvo dugoročno stacioniranje njemačkih trupa u inostranstvu od Drugog svjetskog rata.
Istorija, na koju se često pozivam u ovoj seriji, prati ovaj prelomni trenutak poput utvare. Mnogi su u poslijeratnoj republici prepoznali obećanje da bi transatlantski svijet mogao krenuti novim putem, da bi Zapad mogao njegovati — skratiću ovdje — humanističkiju, ili humanizovanu, formu demokratije. Šezdesetih godina prošlog vijeka, Ludvig Erhard, ministar ekonomije pod Konradom Adenauerom, oblikovao je soziale Marktwirtschaft, društvenu tržišnu ekonomiju — model koji se znatno razlikovao od fundamentalizma slobodnog tržišta koji su Sjedinjene Države u to vrijeme već nametale svijetu. Taj model je osnažio sindikate i omogućio radnicima mjesta u upravnim odborima korporacija, između ostalog, čime je potakao nadu da bi evropska socijaldemokratska tradicija konačno mogla obuzdati ekscese kapitalizma.
Krajem šezdesetih, Vili Brant, ministar inostranih poslova, a potom i kancelar iz redova socijaldemokrata, razvio je svoju čuvenu Ostpolitik — politiku koja je otvorila Saveznu Republiku prema istočnoblokovskim susjedima i Sovjetskom Savezu. To nije bilo samo odbacivanje Vašingtonove hladnoratovske crno-bijele logike; bilo je to, još više, odlučno suprotstavljanje antislavenskom, a naročito antiruskom, naboju koji je decenijama obilježavao njemačku istoriju.
Znati ovu istoriju danas znači prepoznati februarske izbore kao poraz značajnih razmjera — poraz koji se, ponovo, proteže daleko izvan granica nekadašnje najmoćnije evropske države. Fridrih Merc i njegovi koalicioni partneri — među kojima će biti i Socijaldemokratska partija koja je kukavički odbacila tradiciju koju je nekad ponosno zastupala — odrekli su se mnogo čega, i to daleko više od nasljeđa Savezne Republike. Svako ko je njegovao nadu da bi Stari kontinent mogao poslužiti kao putokaz ka uređenijem svijetu, danas se osjeća osirotljeno, s jednim razlogom manje da vjeruje kako će zalutali Zapad pronaći put iz ciklusa propadanja u koji je upao.
Merc je čovjek pun protivrječnosti — što ga, istini za volju, ne čini posebnim među centrističkim političarima u Njemačkoj ili bilo gdje na Zapadu. Ono što će ga sada ipak izdvajati jeste činjenica da će biti prepoznat kao beznadno kontradiktoran lider njemačkog naroda. Njegov najhitniji unutrašnji zadatak jeste da oživi ekonomiju koju je koalicija neoliberala, predvođena njegovim nesnalažljivim prethodnikom Olafom Šolcom, dovela gotovo do ivice kolapsa. Sjedajte i pratite kako se ova katastrofa u najavi odvija.
Merc je žestok rusofob — kažu mi da je u tome revnostan kao malo ko među poslijeratnim političkim ličnostima — i snažno je opredijeljen za eskalaciju podrške Njemačke ratu u Ukrajini. Ali, oživljavanje njemačke ekonomije jednostavno nije moguće ako Njemačka ne odluči da obnovi svoju duboku i sasvim prirodnu međuzavisnost s Rusijom, naročito — ali ne samo — u energetskom sektoru. Posezanje za izgradnjom ratne mašinerije vrijedne hiljadu milijardi evra predstavlja čin političkog očaja koji prevazilazi riječi: koliko god taj poduhvat možda imao kratkoročni efekat kao ekonomski podsticaj, toliko će, s druge strane, razoriti njemačku socijalnu demokratiju, uz — što se ne smije zanemariti — ogromno zaduživanje države.
Što se tiče neoprostive lakomislenosti američki inspirisanog proksi rata u Ukrajini, svaka nova obaveza koju nova vlada preuzme u pogledu podrške korumpiranom, nacifikovanom režimu u Kijevu — bilo finansijska, vojna, politička ili diplomatska — sve više će otuđivati obične građane Njemačke.
Problem Njemačke ujedno je i problem Zapada, samo što je u njemačkom slučaju izraženiji: mora se promijeniti, mora naći novi put — birači to traže — ali Njemačka, kakva je trenutno pod ovim rukovodstvom, nije u stanju da se promijeni. Možda je upravo Njemačka jedinstvena među zapadnim silama po tome što „tapkanje u mjestu“ — stalno klimanje između centra i centra, ako smijem miješati metafore — više nije izvodljiv izlaz. Ta zemlja jednostavno nema više vremena ako želi da izbjegne ubrzano propadanje.
Zapanjujuće veliki broj njemačkih birača u februaru je prešao s jedne stranke na drugu — ova pojava zove se „migracija birača“ — što, na prvi pogled, djeluje kao izopačena partija školice. Većina birača koji su napustili Socijaldemokrate — a bilo ih je veoma mnogo, kako i pokazuje kolaps podrške SPD-u — prešla je ili u redove CDU/CSU (CSU je utemeljen u konzervativnoj i katoličkoj Bavarskoj) ili — vjerovali ili ne — ka stranci Alternativa za Njemačku (AfD), populističkoj, desničarskoj antagonistki dugogodišnjih Socijaldemokrata.
Situacija postaje još čudnija, prema analizi koju je naveo komentator izborne večeri, Florijan Retcer. „Mnogi iz CDU/CSU zaista su prešli u AfD,“ primjetio je Retcer dok su se rezultati brojali, „ali, što je neobično, i ka Ljevici (Die Linke) i ka BSW-u (populističkoj ljevičarskoj Alijansi Sahre Vagenkneht). Ljevica je zabilježila veliki rast, ali su nekadašnji glasači Ljevice u manjoj mjeri prešli u AfD, a u većoj u BSW.“
Što se tiče sada već potpuno diskreditovanih Zelenih (Die Grünen) — koji su, uz Socijaldemokrate, bili veliki gubitnici izbora 23. februara — oni su izgubili birače u korist Ljevice, što je donekle očekivano, ali i u korist AfD-a.
Ne vidim da se ovaj teško čitljiv obrazac može tumačiti drugačije nego kao zajednički izraz očaja. A sada pogledajte: koalicija koju Merc upravo namjerava da formira sa Socijaldemokratama odaje, čini se, apsurdnu ravnodušnost prema onome što su njemački birači upravo rekli. Ali po mom mišljenju, ta koalicija se bolje razumije kao izraz straha među njemačkim vladajućim elitama. SPD je pala na treće mjesto u političkom poretku Njemačke, sa 30 mandata manje u Bundestagu od AfD-a. Ali ova potonja, sada druga najjača stranka u zemlji, biće isključena iz vlasti posredstvom antidemokratske „vatrene zaleđine“ koju njemački neoliberalni centristi ni najmanje ne pokazuju namjeru da ukinu.
U konačnom zbiru: vladu koja se raspala prošle jeseni — nominalno lijevocentrističku koaliciju neoliberalnih stranaka na čelu sa Socijaldemokratama — sada će zamijeniti koalicija neoliberalnih stranaka koju će predvoditi desnocentristički Hrišćanski demokrati, s gotovo sigurnim učešćem Socijaldemokrata. Biće to direktna reprodukcija veoma nepopularnog saveza koji je vladao do 2021. Evropska verzija „Tvidldija i Tvidldama“ nikad nije izgledala skladnije.
Dugo prije februarskih izbora, kada je već bilo jasno da je nesposobno neoliberalno rukovodstvo svojom ideološkom zaslepljenošću neodgovorno naštetilo ekonomiji, komentatori raznih usmjerenja počeli su Saveznu Republiku nazivati „bolesnikom Evrope“. Danas možemo ponuditi bolju, svježiju metaforu: Njemačku je korisnije smatrati „izgubljenim čovjekom Evrope“.
Evo šta je na izborno veče izjavio Patrik Baab, istaknuti njemački novinar i autor — i čovjek koji je, slobodno mogu reći, pokazao dosljednost i integritet u svojim sudovima:
„Nijemci večeras nisu izabrali stagnaciju, već propadanje. Narod vodi sam sebe u sopstveni sunovrat. Sada ćemo dobiti više istoga. Ratna politika evropskih elita se nastavlja. Ekonomski pad će se nastaviti, jer jeftina energija — a samim tim i dobri odnosi s Rusijom — neophodni su za oživljavanje ekonomije. Tu se, za sada, ništa neće mijenjati…“
Dodao bih samo jednu stvar na sažetu Baabovu ocjenu — koliko god Njemci marširali ka sopstvenom sunovratu, ja na čelu te povorke vidim nepomične neoliberalne centriste te nacije.
Poslijeratna Njemačka bila je, a ovu tvrdnju bih bez oklijevanja branio, sam uzor duboke evropske posvećenosti socijaldemokratskoj etici, u njemačkom slučaju oblikovanoj i hrišćanskom socijalnom doktrinom, koja korijene vuče iz usijane političke misli 19. vijeka na evropskom kontinentu. Francuska i Njemačka predstavljale su, svaka na svoj način, najjasniji izraz distance koju su Evropljani držali prema anglo-američkom liberalizmu, odnosno neoliberalizmu — kako danas zovemo njegov izdanak. Položaj pojedinca bio je sasvim drugačiji s jedne i s druge strane Lamanša. Sloboda se ostvarivala kroz političku zajednicu, a ne oslobađanjem od nje. Djelovanju kapitala namenjivale su se granice. Evropska politička ekonomija, u cjelini, imala je humaniji karakter.
A sada Njemačka postaje pokazatelj odricanja od tih časnih socijaldemokratskih tradicija i prihvatanja — s revnošću novopridošlog vjernika — neoliberalizma koji je anglosfera nametnula zapadnom svijetu. Kada, zašto i kako je neoliberalna ideologija prešla Lamanš — ili, vjerovatnije, Atlantik? Nisam ekonomski istoričar, ali sjećam se da sam počeo zapažati tu ideološku migraciju tokom prve decenije nakon Hladnog rata, u vrijeme kada je američki trijumfalizam bio u punom zamahu. Finansijske krize ovog vijeka, nema sumnje, dodatno su učvrstile položaj neoliberalnih elita na Kontinentu — onih koje zovemo „restrikcionistima“ (austerians) kada se njihova ideologija prelije u konkretnu politiku.
Zahvaljujući bliskim prijateljima i kolegama, proveo sam izvjesno vrijeme u Njemačkoj u mjesecima koji su prethodili februarskim izborima. Postavio sam hiljadu pitanja ljudima od čijih sam uvida imao veliku korist. A pitanje koje mi se, iznova i iznova, nametalo s posebnom upornošću bilo je: kako je moguće da je Njemačka toliko daleko otišla od onoga što je nekad bila?
Ovim upornim pitanjem baviću se iz raznih uglova u izvještajima koji slijede.
Patrik Lorens, dugogodišnji dopisnik iz inostranstva, prije svega za The International Herald Tribune, danas je kolumnista, esejista, predavač i autor. Njegovo najnovije djelo je Novinari i njihove sjene (Journalists and Their Shadows). Među njegovim ostalim knjigama izdvaja se i Vrijeme koje više ne postoji: Amerikanci nakon američkog vijeka (Time No Longer: Americans After the American Century).
Izvor: Scheerpost
