Piše: Čedomir Višnjević
Njegova prva ambicioznija, iako obimom nevelika knjiga „Tri pripovetke“ u izdanju „Dečije knjige“ iz Beograda, izašla 1950. godine, nema klasičnu bilješku o autoru, nego kratak autobiografski zapis, naslovljen „pisac o sebi“. U završnoj rečenici, jednostavnim riječima upućenim pretpostavljenoj mladoj publici, pisac i nehotice nudi vedru sliku jedne pobjedničke generacije i vremena koje je izborila:
„Živim u Beogradu, uređujem časopis ‘Pioniri’, volim da čitam dobre knjige, da idem u bioskop i na futbalske utakmice. Arsen Diklić.“
Beograd, knjige, film, fudbal, do juče siromašni lički dječak ostvarivao je svoje snove i nudio ih djeci svog vremena. A „tri pripovetke“, danas s pravom zaboravljene, o lovu na prikrivene četnike, razvoju seljačkih radnih zadruga i oficirima koji seoskoj djeci nabavljaju fudbalsku loptu, govorile su da autor zna pratiti zahtjeve trenutka. Ponekad uz podršku, a ponekad i mimo službenih autoriteta.
Arsen Diklić je književnik kojem je film obilježio literarno stvaralaštvo. A filmovi koje je scenaristički radio obilježili su vrijeme svog nastanka, svoju deceniju u životu bivše države. Polovinom 50-ih napisao je „Ne okreći se sine“; na pragu polovine 60-ih „Marš na Drinu“; polovinom 70-ih bio je u Jakobsfeldu; a polovinom 80-ih, opet na vrijeme, pisao je „Jasenovac“.
Ide Dika preko ravnog rita
Ova skala tema je historijski bila zakonita i snažno svjedoči u kojoj je mjeri Arsen Diklić, danas uglavnom pamćen kao bezazleni pisac za djecu, za biblioteke „Vjeverica“ i „Lastavica“, zapravo bio glasnogovornik svoje generacije.
Svjedoči i to da se nije bojao velikih tema; pored spomenutog, autor je scenarija za „Užičku republiku“ i „Veliki transport“, režimski sakrosanktne teme, ali i za „Hajduk Veljka“, jedini uz onaj o Jasenovcu koji nije realizovan.
I to je bila generacijska, pobjednička karakteristika. Vjerovali su da sa svoje pozicije mogu sve riješiti, da je ključ vremena u njihovim rukama. Iako je baš on zarana pokazivao intelektualistička skretanja, o kojima je sam duhovito svjedočio. Navodno je zbog svoje sklonosti suvišnom i slobodnom mišljenju, od svojih partijskih drugova opjevan u političkom bećarcu:
„Ide Dika preko ravnog rita
I on vodi čete menjševika…“
Dika mu je bio nadimak, a danas je potrebno i nešto uživljavanja u vrijednosti onog vremena da se shvati poruka. Menjševici su u boljševiziranom pokretu bili sinonim za oklijevanje i teoretiziranje u revoluciji. Jer, čete su naravno trebale biti boljševičke, kao što su zapravo i bile.
Uzgred, jedna od zanimljivijih i važnijih po posljedicama duhovnih evolucija kod naših književnika poteklih iz partizanskih redova, a najjači su primjeri upravo Diklić i njegov veliki mentor Branko Ćopić, jeste: kako su od sumnje u izvorne vrijednosti pokreta kojem su pripadali, a koje su zarana uočili, stigli do obrane idealizirane verzije istih tih vrijednosti.
Tako polovinom pedesetih godina, kad nastaje film a onda i knjiga „Ne okreći se sine“, izlazi i čuvena knjižica, decenijama obavezna lektira školske djece, „Orlovi rano lete“, a tek nešto kasnije i „Gluvi barut“, roman koji je gotovo sve političke svetinje dovodio u pitanje. Barem kad su njih dvojica u pitanju, vjerovatno je odlučujuća bila činjenica da su oni te vrijednosti primarno posredovali mladoj generaciji, što pretpostavlja duboku iskrenost.
To što je radio Diklić je zvao „književnost o djeci i film o djeci“. Radije nego standardno, književnost za djecu.
Sve je s Bauerom bilo dobro
Scenarista i romanopisac će kasnije zapisati da su temu za film i knjigu pronašli zajedno on i Bauer, „pretresajući sudbine zatvorenika i sudbine njihove djece“. Potom je književni dio posla svakako pripao Dikliću, ali za ono što je i danas i u filmu i u knjizi najupečatljivije, a to je atmosfera ratnog Zagreba, za to svakako velike zasluge imaju kazivanja Branka Bauera, koji je rat preživio u tom gradu.
Efekt te jedinstvene u našoj kulturi saradnje i dvostruke priče, ispričane najprije modernim filmskim jezikom, a potom književnim, koji je slijedio svedenost i snagu filmskog, to nije mogao postići ni Slavko Kolar, koji je jedini tada pokušavao svjedočiti svojim pripovijetkama o ustaškom Agramu. Sve je to dobro znao Branko Bauer, kraj čijeg imena i imena njegovog oca Čedomira danas stoji časna titula „pravednika među narodima“.
Njih dvojica su cijelog rata u svom stanu u Gundulićevoj ulici držali Jevrejku Ljerku Freiberger-Goranić. U najtežim danima pred kraj rata, u završnoj akciji rasnog čišćenja, nije joj pomagala ni očeva promjena prezimena, ni njeno naknadno krštenje. U hrvatskoj inačici fašizma i antisemitizma, spasilo ju je Čedomirovo školsko poznanstvo sa visokim ustaškim dužnosnikom.
Zbog takve vrste znanja lik slikara Lea u romanu je tako tragično istinit. Snaga sveprisutnog zla je tako uvjerljivo prikazana da su i likovi koji mu služe, uvjerljiviji od onih drugih. A poglavnikov internat, ma kako skicozno prikazan svakako je jedinstven u srpskoj književnosti i vrijedan pažnje. Danas je to lakše vidljivo nego u ono vrijeme.
Sljedeći veliki režiser sa kojim je radio bio je Žika Mitrović. Mitrović je već imao dragocjeno iskustvo u radu sa autorima iz Hrvatske, kad je 1960. godine, prema scenariju Slavka Goldštajna snimio „Signale nad gradom“, legendarnu, ali na činjenicama utemeljenu epizodu iz partizanskog rata na Kordunu i u Karlovcu.
A kako je i zašto upravo polovinom šezdesetih postalo moguće i potrebno snimiti „Marš na Drinu“, kako se lomila sudbina zajedništva u novoj Jugoslaviji, kakva je uloga pritom pripisivana Srbiji i njenoj ratnoj pobjedi, ovaj autor je pokušao pokazati u knjizi „Vreme sporta i razonode“, na koju upućuje dobronamjernog čitaoca.
Lajte, kere Jakobsfelda!
Diklić će poslije u intervjuu zagrebačkoj reviji „Studio“ pošteno priznati: „Sve što sam napravio sa Brankom Bauerom bilo je dobro“. I zaista, uradili su barem još jednu veliku stvar, uz napomenu, da je u tom slučaju njihovoj sinergiji pridružen i treći domaći velikan u svom poslu.
I u podlozi priče o Milanu Maljeviću i samoinicijativnom paljenju zaplijenjenog žita od strane skupine omladinaca u nekom vojvođanskom selu, stajala je istinita epizoda s kojom se Diklić susreo u svojim partizanskim danima.
Serija i film bili su zanimljivi i popularni, lik policajca Šicera nudio je jugoslavenskoj javnosti nešto novo – inteligentnog neprijatelja, ali pravu dalekometnu snagu priči dala je njena druga sezona.
Kada je u „Zimovanju u Jakobsfeldu“ lik gazde Jakoba Jeriha pripao glumcu Slobodanu Peroviću, dogodilo se nešto što je generacijama koje su to tada gledale ostalo u trajnom sjećanju. Bio je to mentalni potres, Jakob i njegova žena Marta, folksdojčeri, sa dva sina koji su ostali pod Moskvom, izgubljeni u bespuću u tom iz drugog svijeta prenesenom selu, odjednom su za nas bili samo ljudi; na krivoj strani, ali tim više, ljudi.
Tu historijsku i ljudsku izgubljenost mogao je iznijeti samo Slobodan Perović, režirati Branko Bauer, a ličkom partizanu Arsenu Dikliću, kojem bi, da je ostao u zavičaju, vjerovatno pripao neki lanac zemlje nekog Jeriha, služi ovaj tekst na ljudsku i historijsku čast. O ovoj činjenici je već pisano (Vladimir Gajger, Miljenko Jergović), ali nikad nije suvišno isticati ovu sjajnu književno-moralnu tačku iz vremena u kojem ih nije bilo mnogo, u jednom tada već umornom i iscrpljenom društvenom poretku.
Zoran Novak je trčao prema suncu
Nije sigurno kako bi prošao njegov Jasenovac, da je snimljen 80-ih. U izvjesnom smislu možda i bolje da nije, bio bi samo još jedan snažan povod razdorima koji su postali nesavladivi. On je svoje uradio, označio tačku do koje je bio stigao, ali njegova se publika promijenila. Takvo uvlačenje u javnu scenu sigurno bi ga odvojilo od Dunava i njegovih tadašnjih preokupacija. Uostalom, „Ne okreći se sine“ je, pored ostalog, i proslov za taj neizvršeni zadatak.
Pred kraj života mučila ga je Lika. Prigodno pretjerujući govorio je: „Vezao sam se uz Dunav samo zato jer više nema Gacke“. Imao je potrebu da nešto učini za stari kraj, a veza je bila prekinuta. Sanjao je veliku historijsku fresku o Ličanima, osjećao da građe ima mnogo, ali što vrijeme, što historija, činili su svoje. Zadnje dobro tempiranje u svom životu sačuvao je za sam kraj.
Umro je 4. jula 1995, mjesec dana pretekavši svoj zavičaj, onakav kakav je znao i volio. Godina koju nije preživio još jedan veliki posvećenik hrvatsko-srpskih relacija, Slobodan Selenić.
Danas, kad je vjerovatno teorijski nerješivo pitanje što će u literaturi kao trajna vrijednost preživjeti iza velikog evropskog socijalističkog pokušaja, što od onog pro, a što od onog anti, kad je u mladoj publici ugroženo mnogo onoga u što su se kleli oni koji su za to vrijeme životom i radom bili vezani, čini se da smijemo reći kako rastu akcije malog Diklićevog romana.
Dobra književnost „o djeci i omladini“, osim spomenute iskrenosti, čuva sažete temeljne vrijednosti, u ovom slučaju, arhetipsku žrtvu oca za sina. A ima i podršku filma, koji kao moderna umjetnost ima nešto univerzalniji jezik.
U vrijeme svog nastanka film-roman „Ne okreći se sine“ je svojim naslovom sažimao u formulu vladajuću politiku – kulturu sjećanja. Upravo je ona bila pod najstrožom kontrolom i završna rečenica romana, „Zoran Novak je trčao prema suncu“, filmski-literarno je pronosila vladajuću vrijednost.
Neprijatnu prošlost je trebalo nivelisati, prilagoditi za političko korištenje, odnosno, zaboraviti. Naslov je, danas to znamo, sadržavao i mitsku-biblijsku prijetnju.
Jer, na kraju se generacija Zorana Novaka ipak okrenula.
Izvor: RTS OKO
