Piše: Zdravko Šotra
Monografija Zdravka Šotre „Mojih 500 glumaca“, koju su upravo objavili Službeni glasnik i Radio-televizije Srbije, donosi njegova sećanja na glumce s kojima je radio tokom svog dugog radnog veka. Beležeći uspomene na velikane srpskog i jugoslovenskog glumišta, Šotra čitaoce vodi i kroz istoriju Televizije Beograd, u kojoj je radio od njenih početaka 1958. godine, kada se zaposlio kao asistent Radivoja Lole Đukića na igranoj seriji „Servisna stanica“. Od tada do danas realizovao je skoro 200 televizijskih emisija, serija i filmova koji su obeležili istoriju naše kinematografije i RTS-a, među kojima su „Obraz uz obraz“, serije „Priče iz radionice“ i „Više od igre“, filmovi „Idemo dalje“, „Braća po materi“, „Zona Zamfirova“… „Čitavog života sam se, i mimo rada, družio sa glumcima, što nije baš uobičajeno za reditelja“, piše Zdravko Šotra. „Prosto osećam da smo od istog soja. Najveći broj njih nije više među živima, bez obzira na to što je većina bila mlađa od mene. Ova knjiga želi da, bar na trenutak, otrgne od zaborava što više tih Tespidovih sledbenika. I da iznađem kako sam se ja našao među njima…“
Među pet stotina glumaca s kojima je Šotra radio i kojih se u ovoj monografiji priseća su, pored ostalih, i Slobodan Aligrudić, Bata Stojković, Ljuba Tadić, Cica Perović, Đuza Stojiljković, Ivica Vidović, Mija Aleksić, Bata Živojinović, Boris Dvornik, Ružica Sokić, Dragan Nikolić, Mira Furlan, Žarko Laušević, Nebojša Glogovac, Ceca Bojković, Sloboda Mićalović, Katarina Radivojević, Nikola Đuričko, Nikola Kojo i mnogi drugi…
Iz „Mojih 500 glumaca“ donosimo Šotrine uspomene na Zorana Radmilovića, Batu Paskaljevića i Milenu Dravić.
GLUMAC, ŠTA JE TO?
Glumac, šta je to? Tražeći neko naučno objašnjenje, našao sam samo jednu rečenicu: „Glumac ili glumica je osoba koja glumi.“ Glumi? Ne kaže ni šta mu je to „glumi“.
Na pitanje ko je i kad prvi istrčao na „daske koje život znače“ i počeo da glumi, kažu da se prvim glumcem smatra Grk Tespid. On je 530. pre n. e. izašao na scenu Dionisovog teatra, i prvi je koji nije samo deklamovao, nego je glumio neku drugu osobu. Kažu da je to pokrenulo umetnost glume. Glumci su zbog Tespida nazivani tespidijanci. Njihova igra pokreće napred, ne samo antičko pozorište u Grčkoj već pozorište uopšte. Tu se priče više ne pričaju samo kroz pesmu i igru, već kroz dela dramske književnosti, čiji je procvat glumačka igra pospešila.
Prvi profesionalni glumci pojavljuju se u Engleskoj krajem srednjeg veka. Do 17. veka smatralo se sramotnim da žena izađe na pozornicu. Prva žena je glumila u predstavi u Veneciji, u 17. stoleću. Sve do 20. veka glumci se nisu školovali za taj posao. Smatrali su ih cirkusantima, a zvali su ih: akter, traged, komedijant, komedijaš, imitator, glumator, lakrdijaš, pretvaralo, prenemagalo, glumatalo, pretvorica… Pa kako bi se danas mogla definisati takva osoba? Svakojako. Na primer, može se reći da je to osoba koja je u stanju da izmeni svoj psihofizički sastav, da izađe pred publiku i ubedi je da je neko drugi.
Meni je usud dodelio te tespidijance. Glumci su ispunjavali čitav moj život, a na stotine ih je tuda prošlo, od 1956. do 2023. Glumci… glumci… Bože, šta ih je… (…) Čini mi se da ih je oko petsto. Među onima koji su nas napustili, neki su otišli mladi, ili na pragu zrelosti, u samom bljesku karijere. Kao da hitaju na onaj svet. Dobri moji glumci, zašto? Ne verujem da tamo nude bolje uloge. Ne možete nas napustiti tek tako – vaši filmovi vrte se neprekidno. Za vama ostaju i priče o vašim osobenostima, te puno šaljivih zgoda i neumrlih duhovitosti. (…)
PREPORUČUJU MI NEKOG ZORANA RADMILOVIĆA
Sećam se iz devetsto šezdeset treće lepog uspeha sa tri priče Efraima Kišona. U prvoj briljiraju Ljuba Tadić i Irena Kolesar, u drugoj Ljubiša Jovanović i Perica Slovenski. Za treću priču tražio sam partnera Bati Paskaljeviću. Bosiljka Boci mi je nekoliko puta govorila:
– Imam jednog pulena u pozorištu na Crvenom Krstu. Niko ga još ne zna, a momak je odličan.
– Kako se zove?
– Zove se Zoran Radmilović.
Pozvao sam tog Radmilovića. Bila mu je prvina na televiziji, morao sam s njim da probam mnogo više nego sa ostalima.
U Politici je pisalo:
Inkognito Efraima Kišona
Zdravko Šotra je najpre sa puno smisla izabrao izvrsni ansambl a onda znao da se uzdrži od bilo kakvih preteranosti. Tako smo mogli da gledamo niz umetnika koji su u svojim malim zadacima umeli da budu i novi i veoma duhoviti.
Tako je Zoran kod mene imao debi na televiziji, a kad sledeći put budemo radili, on će se i oženiti.
RADMILOVIĆ SE ŽENI
Beše 1966. godina kad mi dadoše da režiram dramu Provod Mome Kapora. Radnja se događa u nekad čuvenoj kafani Tabor, koja se nalazila tik uz Kalenić pijacu. Kafana Tabor bila je otvorena čitavu noć, tu su nalazili utočište desperadosi i noćobdije, tu su seljaci čekali svanuće, da u zoru budu prvi na tezgama.
Glavnu ulogu dao sam Zoranu Radmiloviću, tada glumcu Beogradskog dramskog. Lupao sam glavu da mu nađem partnerku, hteo sam Dravićku, ali ispade da je zauzeta. Jednog dana Zoran predloži:
– Uzmi onu Dinu Rutić.
– Zašto baš Dinu?
Odgovorio je rečenicom tipično radmilovićevskom:
– Zaljubljen sam u nju tri godine dana.
Hajde da učinim čoveku. Pozovem Dinu, ona dođe i na prvoj probi upoznam je sa Zoranom. Očekivao sam da on krene u osvajanje Dine, budući da je govorio da je u nju „zaljubljen tri godine dana“. Međutim, danima držimo probe u tadašnjoj zgradi televizije na Pašićevom trgu, a Zoran uvek posle probe žuri na neke predstave ili probe.
Za novogodišnje praznike raspustim ekipu, na nedelju dana. Onda se dogodilo nešto sasvim neočekivano. Na prvu sledeću probu Zoran dođe u odelu sa vezanom mašnom, nešto neuobičajeno za njega. Posle probe, ode na predstavu na Crvenom krstu. Nas ostale, kao obično, Dinin prijatelj Miša Blečić odvede u KPZ na piće. U neko doba tamo se pojavi glumac Tomo Kuruzović sa aberom:
– Znate li da se Zoran Radmilović danas oženio?
Dina preblede i ispi konjak. Ja mu ne verujem:
– Šta pričaš!? Kad se oženio?! Pre podne je imao probu u pozorištu, posle podne kod mene, a sad igra predstavu na Krstu.
– E, u podne smo napravili pauzu, otišli u opštinu u Ustaničkoj, venčali ga i vratili se na probu.
– Ne mogu da verujem.
– Ako ne veruješ, zovni kafanu Lovac, tamo njegov kum Deba Popović sprema večeru. Mlada se zove Boba.
Telefonirao sam u kafanu Lovac i čuo se sa Debom:
– Jeste, burazeru… Tačno je. Posle predstave svi dolaze ovamo.
Kad je Zoran sutradan došao na probu, pružio sam mu ruku:
– Mladoženja, neka je sa srećom!
Prošao je pored mene mrgodan:
– Idi, begaj!
On je život živeo kao igru, zato se od njega moglo svašta očekivati. Inače, za svakog bi vrlo čudno bilo da se oženi drugom, sad kada je svaki dan sa onom u koju je „zaljubljen tri godine dana“. Ali ovaj junoša, dan posle svog venčanja sa devojkom Bobom, posle te naše probe prvi put je otišao zajedno sa Dinom, u koju je bio „zaljubljen tri godine dana“. Te večeri su počeli da se zabavljaju i ostali su zajedno do kraja njegovog života.
Nisam se nikad bolje raspitao šta se tačno desilo za vreme novogodišnjih praznika. Kako se on iznenada oženio Bobom? Reći ću samo ono što sam načuo. Navodno, Zoran ide ulicom „u povišenom raspoloženju“, prepozna ga devojka, i on je, kako se tada govorilo „pozove kući da slušaju ploče“. Ostanu zajedno nekoliko dana. Onda mu na vrata pokucaju devojčini otac i braća i pritisnu ga…
Mesec dana pošto smo snimili Provod, sreo sam Dinu i Zorana na Terazijama, kažu idu u bioskop. Zoran predloži da sednemo kod Gradske kafane. Posle nekoliko pića njemu nije bilo do bioskopa. Kaže joj da ide i gleda film, on ima „nešto da popriča sa čovekom“. Među njima je nastala raspra. Ja sam se umešao i nekako uspeo da ih primirim i otpratim u bioskop, rečima:
– Dina, Zorane, po ovome vidim da ste zreli za brak.
Posle šest meseci, stekao je pravo da se razvede, pa su se njih dvoje venčali. Pred Opštinom Stari grad, mladin otac, glumac Joža Rutić, čekao je sa kamerom osmicom da snimi mladence. Kad su se pojavili, Vlasta Velisavljević je pred kamerom rukama udario klapu i najavio:
– Svadba Zorana Radmilovića, drugi put!
– Nije duhovito! – odbrusio mu je Zoranov tast Joža. (…)
A ŠTA SMO SVE SNIMALI?
Radili smo baš dosta. Davao sam mu da igra razne likove, sasvim različite karaktere, komične i dramske, i uvek me radovao onim što bi kao glumačko ostvarenje dao.
Pomenuh da smo počeli 1963, kad oba stupismo u tridesetu, Kišonovim Inkognitom. Slede Gorski car Svetolika Rankovića, serija Rođaci, Mirka Kovača, drama Provod Mome Kapora.
U izvedbi poeme Ogdena Neša Glumac je glumac…, pored Seke Sablić, angažovao sam Zorana i Čkalju, neobičan glumački duo koji bi retko kome pao na pamet. Stihovi Ogdena Neša duhoviti, duhovit je i prevod erudite Dragoslava Andrića, a duhoviti su, svaki na svoj način i ova dva sasvim različita glumca.
Dva puta je gostovao kod Milene i Dragana u Obrazu uz obraz, i oba puta je bio čaroban i u skečevima i u muzičkim numerama. Radio sam sa Zoranom i Cecom ljubavnu prepisku Turgenjeva sa jednom glumicom, ali o tome nigde nekog traga, pa sam pitao Cecu. Ceca je bolje pamtila pa mi javi da se drama zvala Elegija, da je ona igrala glumicu Savinu, a Zoran Turgenjeva.
Onda je došla na red serija Više od igre, gde je njegov poručnik Šljivić bio upečatljiv, dramatski uzbudljiv lik. Sudelovao je manjom ulogom u drami Žaka Popovića, Crni petak. Onda je u drami Toze Vlajkovića Džangrizalo, igrao naslovnu ulogu osobenjaka koji se u firmi istakne u gašenju požara, i zbog tog gesta pošalju ga na more u turističkoj grupi. To džangrizalo, taj izraziti individualac, nikako da se uklopi u grupu turista, dok ga grupa, malo-pomalo privoli da i on skupa s njima bleji u ono što vodič pokazuje i objašnjava.
Najobimniji posao koji smo radili je serija Priče iz radionice i film – Šesta brzina, koji je od toga nastao. Tu je, uz Miru Banjac, Miću Tomića, Batu Živojinovića, Stevu Žigona…, suvereno igrao svog majstora Životu.
Neposredno pred Zoranov kraj dao sam mu neveliku ulogu u filmu Držanje za vazduh.
SEĆANJE NA ZORANA U VIŠE OD IGRE
U seriji i filmu Više od igre igrao je poručnika iz Prvog svetskog rata Šljivića, koji se proslavio u Kolubarskoj bici. On je zaboravljenog heroja odigrao nadahnut plemenitim patosom. A usred takve igre, znao je da nas okrepi nekom šalom. Recimo, snimamo podužu, masovnu scenu – na jednoj strani neki oficir, iza njega četa vojnika, na drugoj Zoran, a iza njega svi glumci. Samo oficir i Zoran imaju tekst, a iza Zorana grupa uglednih glumaca statira i bukvalno služi kao rikvand iza jednog asa. Satima strpljivo stoje, čak ni nervozni Đuza ne gunđa. U neko doba Zoran se okrene, odmeri ih, pa me zamoli:
– Šole, molim te, promeni već jednom ovaj rikvand iza mene, dosadio mi je.
Glumci u „rikvandu“ otrpeše bez sujete tu šalu jer liči na Zorana.
PRIČE IZ RADIONICE – SERIJA ZA ZORANA
Redakcija me, preko moje volje, privoli da sa automehaničarem Dragišom Krunićem napišemo seriju o majstoru i o karakterima koji se pojavljuju u radionici. Ispostavilo se da Dragiša nije samo majstor za auta, nego je i pesnik, obdaren da uočava ljudske pojave.
Imali smo sreće da glavnu ulogu igra Zoran Radmilović. A Zoran, u ulozi majstora Živote, osećao se kao riba u vodi. Voleli smo to što radimo i snimanje je bilo zadovoljstvo. O tome ne bih dalje.
Ispričaću jedan jedini incident, u ukupnom radu sa Zoranom. Taj savesni profesionalac, ipak se, jedan jedini put na snimanju napi. I to zbog nesporazuma.
Uđosmo u jesen, i jednog dana poče da promiče sneg, pa scenu napolju ne možemo da snimamo. Ja nikad ne dopuštam da mi propadne dan snimanja, ako ne može napolju, snimaćemo nešto unutra. Sa užom ekipom odem u susedstvo i nađemo neku sobu, i odmah počnemo pripreme. A Zoran je razumeo da snimanja neće biti i odmah se posvetio piću, u našoj prikolici – bifeu. Ja zalud šaljem po njega prvo asistenta, pa organizatora, i ništa… Naljutim se i odem sam tamo. Vidim Zorana na prozoru prikolice sa čašom u ruci. Kad me spazi, smesta skoči i pohita k meni, glumeći da me se silno prepao. Vidim da je dobro pijan.
Obuze me bes, počnem da vičem:
– Sram te bilo! Srami se! Otkazujem snimanje! – izvičem se jako na njega i odem i dogovaram se sa ekipom za sutra. Zoran se vrati u prikolicu i sa prozora poče da mi uzvraća:
– Sram te bilo! – u mnogo raznih intonacija.
– Sram te bilo! Sramte bilo! More, sraaam da te bude!!!
Naravno ljutnja me je odmah prošla, zasmejao sam se sa ostalima. Sutra dolazi trezan. Kad je trezan, to je povučen i tih čovek. Setio se mog jučerašnjeg vikanja:
– Au! Što si gadan kad se naljutiš!
Serija Priče iz radionice emitovana je mnogo puta. Posle sam od serije napravio igrani film, pod nazivom Šesta brzina. Film je razgalio publiku i u pulskoj Areni. Zoran istremiran nije sedeo sa nama u loži. Spazih ga u brojnoj publici, a to su oni koji su bez karte, pa stoje sa strane gledališta. Zoran stoji među njima, podbočio se, gleda ekran i blago se smeška, dok se oni oko njega grohotom smeju. Automehaničar i pesnik Dragiša Krunić, moj koscenarista, doživeo je lep trenutak – klanjao se prepunoj Areni i dobio lep aplauz. Jedini je mehaničar koji je to doživeo.
A ONDA RASTANAK SA ZORANOM
Godine 1985. snimao sam još jedan film za decu, Držanje za vazduh Slobe Stojanovića. Ovde je slabo poznat, ali je po svetu dobio deset prestižnih nagrada. Zoranu se nažalost bližio kraj. Dao sam mu jednu omanju ulogu, samo da ga ohrabrim. Zoran je tu svoju poslednju ulogu zdušno igrao. Pedesetak dana kasnije, moj dragi drug i nezaobilazni glumac, Zoran Radmilović je preminuo.
Zoran se prvi put pojavio na televiziji kad sam mu 1963. dao ulogu u komediji Efraima Kišona.
Oženio se Dinom, kad sam ih 1966. sastavio u Kaporovoj drami.
Poslednju ulogu odigra u mom filmu Držanje za vazduh. Dva meseca kasnije u pulskoj Areni, traje projekcija tog filma. Zorana više nema, ali Zoranovu pojavu na platnu, hiljade ljudi je dočekalo snažnim aplauzom, i Zoranu odalo poslednju poštu.
JOŠ JEDAN BATA
Već rekoh da su ranije generacije glumaca imale nešto što se danas retko sreće, mnogi od njih su bili sasvim osobena pojava. Među njih je spadao i Bata Paskaljević, moj nekadašnji sused i prijatelj. On je pripadao našoj prvoj posleratnoj generaciji glumaca, koju su činili Olivera, Rade, Ljuba, Đuza, Olgica, Vlasta…
Bata se ženio šest puta. Prva supruga mu je bila rediteljka Soja Jovanović. On je bio poznat kao epizodista, ali mu je njegova Soja dala glavnu ulogu u filmu Sumnjivo lice. Onda se on zauvek vratio u epizodiste.
Već sam pomenuo tvrdičluk Miće Tomića. Rekao sam da je Batin tvrdičluk onaj potpuni, najtvrđi tvrdičluk. Bata se ne bi ljutio što ovo pričam. Sve tvrdice kriju da su cicije, a on je o svom tvrdičluku pričao anegdote sa puno šarma. Evo jedne njegove priče:
– Kad je Slavko Vorkapić, holivudski filmski teoretičar, montažer i reditelj, i u postojbini režirao film Hanka, po priči Ive Andrića, najviše se zbližio sa mnom. Zbližila nas je ista strast, a to je tvrdičluk. Da vidimo ko je u tome bio tvrđi… Na snimanju dobijemo pauzu za ručak. Svi ljudi iz ekipe, svi osim Slavka i mene, poručuju jela. Konobari im raznose naručena jela, a nas dvojica sedimo za praznim stolom, i gledamo kako ostali slatko jedu. Voda nam ide na usta, ali ne damo se… Ipak, ja ne izdržim i kažem: „Šta mislite, da nas dvojica poručimo jedan sir?“ Posle kolebanja, i on se složi: „Pa, može jedan mali sir.“ Kelner nam donese sir, podelimo ga napola i pojedemo. Ostali završe sa ručkom, plate i odu na snimanje. Mi ne ustajemo, jer bi pre toga trebalo neko da plati. A ko? Ja sigurno ne – veruje svaki tvrdo. Prolazi vreme, a mi sedimo u praznom restoranu i ćutimo… Konobar posprema okolo i povremeno dobaci: „Alo, tu smo imali jedan mali sira!“
Obojica ćutimo i zurimo okolo. Opomenu nas još koji put. Kad mu dosadi da nas opominje, pa priđe našem stolu: „Tu smo imali jedan mali sira…“ A mi i dalje ćutimo. „Alo! Ko će to da plati sir?“
Prolaze sekunde u velikoj napetosti. Ko će imati jaču petlju? Napetost raste… kelner ponovo pita i čeka…. Ćuti on, ćutim ja… Užas… I… on je imao jače živce od mene! Ja sam platio.
Završi Bata priču. A ja se setim, kad sam bio asistent, Lola me pošalje u Krunsku da vidim što se Bata ne javlja na telefon. Pozvonim, pojavi se otac Zoja, ljut:
– Nema Bate! Otperjao je u Kairo, za nekom vrtirepkom!
„Vrtirepka“ je barska igračica Brazilka Renilda, koja je nastupala sa partnerom u Lotos baru. Bata je noćima sedeo u Lotosu (ne trošeći ni dinar), gledao Renildu i zaljubio se tako silno, da je „otperjao za vrtirepkom“ u Kairo. Nikad ga ne pitah kako je izmuvao džaba avio-kartu, a siguran sam da je nije platio. Isto kao što je badava boravio u Kairu, spavajući na fotelji u holu naše ambasade.
Oteo je tamo Renildu njenom partneru, ona mu bi peta žena, rodi mu sina Zoju. Prva beše Soja Jovanović, druga jedna balerina, treća Olga, kasnije novinarka Đukić, četvrta Snežana Mihailović, koja odigrala glavnu ulogu u filmu Subotom uveče.
Bata mi je bez ustezanja pričao da su ga tukle sve žene, izuzev balerine, a da je Brazilka imala najtežu ruku. Za Snežanu nije morao da mi priča. Jednom sam bio svedok kad mu u Suncu udari takvu šamarčinu, da se cela kafana okrenu. Pa kad ga jedne noći istera iz Madere sve udarajući ga kišobranom.
Kad je dobio stipendiju da u Parizu uči pantomimu kod Marsela Marsoa, poveo je i Renildu. Pa je bilo batina i usred Pariza. Tada se tamo nađe i Soja. Krenuo je da se nađe s njom, a Brazilku je slagao, navodeći drugi razlog. Ali ona ga je iz potaje pratila, i kad se Bata sastade sa Sojom, dobi udarac torbe u glavu. Čim se vrate u Beograd, Bati đavo ne dade mira, vrati je u bar da mu zaradi koju paru. Opet je „visio“ u baru, ali brzo se sve češće kući vraćao sam, jer bi Renilda imala nešto da priča sa izvesnim gospodinom. I Renilda je, malo kasnije, otperjala u svet.
Šestu suprugu, Fani, konobaricu, nameračio je posle neke sahrane u kafani Božur kod groblja. Oženio se i ostao s njom do kraja života. Usput nam je u kafić donosio račun za dnevni boravak hotela Park, gde je petkom privodio maturantkinju Treće gimnazije.
Jedne ljute zime išli smo u Niš da proslavimo milionitog gledaoca Zone Zamfirove. Poveo sam i Batu pa smo obeležili i njegov osamdeseti rođendan. Niko se drugi nije setio ovoga čoveka koji je šezdeset godina veoma prisutan u javnosti. Na povratku iz Niša, Veso Krčmar, njegova Dragana, Bata i ja zastali smo na benzinskoj pumpi da popijemo kafu:
– Bato, napunio si osamdeset leta. Vreme je da nam prvi put u životu platiš kafe.
– Nemoj, k’o Boga te molim!
– Prvi put je bolno, ali prelomi to u sebi, budi čovek…
U njemu je teška borba. Misli se, uzdahne, pogleda konobaricu…
– Ne treba, gospodine Bato, čuli smo za vaš rođendan.
Utom mu zazvoni mobilni. Začu se Fanikin glas, i njena čestitka:
– Džukelo, gde si? S kim slaviš osam banke?
I sa osamdeset je silno žudeo za ulogama. Sve nade je polagao u mene, svog komšiju. Sedeo je u kafiću ispred moje kuće i držao me na oku kad počinjem neku podelu. Uzalud mu govorim da nemam uloge za glumca njegovih godina, morao sam da mu ih izmišljam i dopisujem. Bata je čitavo vreme, pa i sa osamdeset, svako jutro, i leti i po ciči zimi, ustajao u pet sati išao na tašmajdanski bazen, tamo budio čuvara da ga pusti da otpliva (džaba) obaveznih 1500 metara.
Na kraju, na bazenu Tašmajdan hlor mu nagrize kožu i stvori ranicu na stopalu. On je sa ranicom hodao bos, dok mu nogu nije zahvatila gangrena. Umro je u velikim košmarnim mukama. Pravi je sevap što sam mu pre toga, dopisao ulogu u filmu Pljačka trećeg rajha, i obezbedio da boravi sa ekipom u Nišu koliko želi, jer to njemu beše poslednje. Preminuo je uoči premijere filma. Dok smo se na premijeri klanjali publici, odali smo počast tek preminulom Bati. Na platnu iza nas bila je njegova velika slika.
Napisah nekoliko redova o osobenom čoveku i glumcu, Mihailu Bati Paskaljeviću, bojeći se da se niko drugi toga neće setiti.
MILENA
Znao sam da smo dosta stvari radili zajedno, ali tek kad sam se latio da pišem ove redove, pobrojao sam sve ono na čemu smo sarađivali i tek tada shvatio da sam ja srećnik kome su se za to ukazivale prilike više nego ijednom drugom kolegi, na čitavom ovom prostoru. Nije valjda? Jeste bogami…
Vreme koje su proživele naše generacije nije bilo lako, nije proticalo u izobilju, ali bilo je u nečem bogato. Bilo je dosta osobenih ličnosti u svim oblastima kulture i umetnosti i sporta. U središtu javnog života nije bila estrada. U žiži popularnosti bili su pesnici, romanopisci, slikari, vajari, šahisti, sportisti, pa i glumci. Dovoljno je bilo reći Kiš, Matija, Olja, Brana, Đaja, Bule, Tirke, Moma, Pekić… pa da odmah znaš i ko je ta osoba i koje delo stoji iza njega.
A kad je reč o glumcima, dovoljno je bilo reći Milivoje, Mira, Marija, Ljuba, Zoran, Cica, Ciga, Gaga, Olivera, Ruža, Bora, Čuma, Smoki, Milena… i odmah pred sobom imate sliku jednog, ne samo sjajnog glumca nego jednu sasvim osobenu ličnost. Mi i danas imamo dobre mlade generacije glumaca. Oni su solidno školovani za glumački poziv i kadri su da ga uspešno obavljaju. Ako hoćete da spomenete nekoga od njih, morate mu reći puno ime i prezime, pa često i neku zapaženu ulogu. Međutim, ako kažete Milena, ako Arsen Dedić zapeva: „Milena, Milena“ – niko neće pitati kojoj Mileni taj čovek peva? Svakom odmah pomisliti na jednu osobenu ličnost, jednu jedinu Milenu, Milenu Dravić. Na onu Milenu koja je pojavom u Prekobrojnoj naprečac osvojila gledalište nepatvorenim šarmom, nekom magijom, koja je decenijama održava na vrhu, ne samo u istoriji jugoslovenskog glumišta.
Hteo bih da kažem par reči o svom iskustvu u radu sa Milenom na televiziji i na filmu. Gledaću da zamenicu JA što manje upotrebljavam, ali šta mogu kad sam JA jedan od onih, koji je imao privilegiju da sa Milenom zaista dosta sarađuje. E pa kad je tako, moram se pohvaliti da sam JA sastavio Milenu i Dragana (rukama) Obraz uz obraz. Time je mnogo toga unapred odlučeno o sudbini tog šou-programa, jer su Milena i Dragan, onakvi kakve ih je majka rodila, – a to već decenijama ponavljam – presudili uspehu serije, svojom harizmom, šarmom, glumačkim umećem, rečju, plemenitim i lepim sadržajem, koji je zračio iz njihovih ličnosti.
Sećam se nostalgično tih dalekih dana, kada smo Milena, Dragan, ja i svi saradnici, sa uzbuđenjem i tremom kretali u avanturu zvanu Obraz uz obraz. Ali, već prva emisija naišla je na veliko dopadanje. Naprečac je osvojio gledalište čitave ondašnje Jugoslavije. Kritičari iz Zagreba nisu dozvoljavali da ih bilo ko iz drugih centara pretekne u hvalospevima našem Obrazu, ističući presudnu ulogu neodoljivog glumačkog para. Moram reći da se Milenino ime često pojavljivalo već u naslovu svih tih napisa. Za svoj prilog u monografiji uzeo sam naslov penegirika Obrazu Fadila Hadžića u zagrebačkom Vjesniku, koji glasi: Bravo Milena!
Učešće u šou-programu podrazumeva da glumac ima besprekoran sluh i da ima dara za igru. Milenu smo angažovali kao glumicu, nismo znali kako ona s tim stoji. Kad vidi ti Milenu – Vojkan Borisavljević se hvali kako iz prve s njom snimi svaki song Radovića i Ršumovića, i bilo koji šlager ili starogradsku pesmu. Još prijatnije iznenađenje priredila nam je u igračkim numerama. Ispostavilo se da je nekad učila balet, pa je, u tim numerama, počela ravnopravno da nastupa sa profesionalnim igračima.
A još kad je Aca Joksimović obuče u svoje haljine, ona prosto zablista, nastupajući jednako uspešno i u komunikaciji sa gostima, u nekoj muzičko-baletskoj numeri, ili nekom skeču. Po toj lakoći sa kojom nastupa teško da iko može da nasluti koliko njenog ozbiljnog rada stoji iza toga. Cela ekipa, koja je radila Obrazu uz obraz bila je svedok koliko je Milena veliki profesionalac u svom poslu. Moje iskustvo u radu s glumcima, govori – što je u pitanju bolji glumac, to je veći profesionalac, i obrnuto. I Milenin primer je i u našoj svakoj sledećoj saradnji to dobro potvrđivao.
Jedna epizoda emisije „Obraz uz obraz“
Čovek bi rekao da je, u našoj saradnji, rad na Nušićevoj Ministarki moglo biti najveće iskušenje za Milenu, s obzirom na to da se, posle Bobićke, svako tumačenje Živke ministarke dočekuje sa skepsom, isto kao što su posle Lorensa Olivijea, dugo sačekivali svakoga ko se usudi da igra svakog novog Hamleta. Tu je Milena još jednom pokazala da je istinski profesionalac, sa svim onim što se pod tim podrazumeva.
Bio sam svedok koliko je veliku odgovornost i tremu osećala, koliku je samosvest imala, pred kakvim se glumačkim zadatkom našla. Dva puta je dobijala napad žuči i molila me da odustanemo. Verovao sam u nju i hrabrio je uporno da istraje. Na kraju, važno je da smo iz tog grozničavog rada, sa Milenom dobili još jednu Živku ministarku i da je Milena ulogu odigrala veoma nadahnuto i sa istinskim komičarskim umećem.
Na kraju, mislim da je jedna od najlepših stvari u mom „viševekovnom“ profesionalnom radu to što sam imao prilike da sarađujem sa takvom glumačkom i ljudskom pojavom, kakva je Milena Dravić.
Izvor: RTS OKO
