Petak, 27 mar 2026
Žurnal
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Kontakt
  • Odabir pisma
    • Latinica
    • Ćirilica
Više
  • ŽURNALIZAM
  • STAV

  • 📰
  • Arhiva prethodnih objava
Font ResizerAa
ŽurnalŽurnal
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Preporuka urednika
  • Kontakt
Pretraga
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Izaberite pismo
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Kontakt
  • Odabir pisma
    • Latinica
    • Ćirilica
Follow US
© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.
GledištaDrugi pišu

Đorđe Matić: Terazijski Crnogorci

Žurnal
Published: 22. mart, 2025.
Share
Dragoljub Đuričić, (Foto: Raj)
SHARE

Piše: Đorđe Matić

(U spomen Dragoljubu Đuričiću)

Ovi protesti – evo, možemo se odmah zaustaviti digresijom jer je dovoljno samo reći tako, „ovi protesti“, da bude jasno odmah o čemu se radi – što god i o čemu god nastavili govoriti poslije toga o njima. Ali, da dovršimo onda misao, makar ovu prvu, i informaciju kojom bi tekst krenuo. Protesti, dakle, studentski, a dosad i općenarodni u Srbiji imali su svoj vrhunac dosadašnji u trenu i danu kada ovaj tekst nastaje, 15. marta 2025. godine, ili u simbolici brojeva – petnaestoga datuma za petnaest žrtava novosadskih. Dok ova kolumna izađe, tko zna šta će se još sve dogoditi i ona će dotad u svojem glavnom motivu ostati iza događaja. Uostalom kao i prethodne koje su govorile o protestima što nemaju svoga precedenta vjerojatno u čitavoj nacionalnoj i evropskoj povijesti. No, postoje i motivi trajni, neki očiti, samorazvidni, opći, i neki sasvim skriveni koji će ostati neovisno o budućim događajima. To mi se javilo, da se opet vratimo na početak, baš od ove nepotrebnosti imenovanja i toga da je semantička prečica „ovi protesti“ dovoljna. Ona me dovela i do manje vidljive, na prvi pogled marginalne razine još jedne simbolike u ovim velikim danima i događajima. Nažalost, po prirodi kulture i vremena, manje pamćene simbolike datuma, osim ove jasne i deklarativne.

Prije četiri godine, petnaestog marta 2021., umro je nenadano Dragoljub Đuričić, beogradski, crnogorski, srpski i jugoslavenski rok-bubnjar. Lik, pojava i zvuk koji su, osim po tome što se radilo o jednom od najboljih i najmoćnijih svirača naše scene i u više generacija, predstavljali su još nešto: svi beogradski protesti od devedesetih naovamo bili su nezamislivi bez njega. Baš kako je nepotrebno, rekli smo već, objašnjavati sintagmu „ovi protesti“, tako je na sceni, muzičkoj a onda i društvenoj, bilo suvišno dodavati i njegovo prezime – dovoljno je bilo reći „Dragoljub“ i odmah se pomislilo na jedno od amblematskih lica bezbrojnih protesta, s vrhuncem u onima Petoga oktobra (evo još jedan datum kojem ne treba dodatak).

A k tome na mah i prizvati sliku: Dragoljub ispred kolone s dobošem okačenim oko vrata i okružen sa svojih nekoliko kolega i učenika-udaraljkaša zadaje za početak kretanja ritmički „pattern“, bubnjarsku figuru – u četiri četvrtine, na otprilike 120 udaraca u minuti, tri naglašene dobe, tri „flema“ (lakši udarac jednom, koga slijedi puni udarac palice drugom rukom), na koje se nastavlja neka vrsta „paradidl“ – figure u šesnaestinkama. Vjerojatno nema građanina Srbije koji je prošao ono vrijeme a da ne bi raspoznao ovaj uporni i podižući ritam koji je Dragoljub preuzeo od svjetskog bubnjarskog velikana Kozija Pauela i njegovog instrumentala „Dance with the Devil“ – „Ples s đavlom“. Ta sviračka figura praćena zviždaljkama zvučni je simbol protesta jedne neukrotive generacije koja se bunila u neobičnim ritmovima, ali zato uporno, tvrdoglavo i srčano.

Kako bi lijepo bilo onda da je baš na ovaj dan čuveni bubnjar mogao povesti još jednom kolone beogradske i one iz čitave zemlje, da bude ispred ili usred nove generacije što je digla najveće proteste u historiji države Srbije.

Dragoljub je bio Cetinjanin, i nakon tolikih decenija života u glavnom gradu govorio je i dalje ijekavicom, simpatično i pomalo prenaglašeno, poput mnogih „terazijskih Crnogoraca“. Iako je taj akcent bio nerazdvojiv od njega, i za života i nakon što je otišao, ovih sam ga se dana sjetio s drugačijim osjećajem i raspoloženjem. U još jednom u nizu ispada i provokacija što ih posustali i ustrašeni režim prozirno i podlo sije, pokušavajući zaustaviti nemoguće, u Pionirskom parku, u bivaku koji čine očajnici, snimljen je već stariji, uniformirani čovjek u crvenoj beretki sa štapom u ruci, navodno tu da zaštiti „studente koji žele da uče“. Malo kasnije kad sam pročitao nadimak po kojem je u medijima identificiran, prošla me jeza. „Žika Crnogorac“ – nadimak koji je najvećem broju mladih u protestu, kao i većini uglavnom nepoznat, zazvonio mi je ledenim tonom i sasvim određenim glasom, kao i onda kad sam ga prvi put čuo. Ima fragment u filmu „Jedinica“ iz 2006., remek-đelu televizijskog dokumentarizma, autora Filipa Švarma, o historijatu zloglasne JSO – Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije, čiji su članovi, opet s nadimcima – Legija, Zveki Zmija, Frenki – nakon ratovanja u RSK, a onda svuda gđe je trebalo obavljati brze, opasne i prljave ratne poslove, na kraju ubili i samog premijera države, Zorana Đinđića. Spomenuti fragment sam, kao i film, gledao bezbroj puta: preko mutne video-snimke iz 1997., s postrojavanja Jedinice, beskrajno dramatičan bariton legendarnog spikera Dušana Radulovića identificira jednog po jednog člana Jedinice. U nekom trenutku, nakon što oficir u maskirnoj uniformi i pod crvenom beretkom raportira Slobodanu Miloševiću i izgovori da „raportira pukovnik Živojin Ivanović“ – Radulovićev glas iz „of-a“ doda – „zvani Žika Crnogorac“. Ostalo mi je, u bezbrojnim detaljima, kako dotični dok podnosi raport, pokazuje ujedno i porijeklo nadimka – pukovnik Ivanović sve izgovara karakterističnim akcentom, i na ijekavici.

Stefanovski: Muzika je danas fabrikovana kao hrana

Zastrašujuća je pojava bio taj „Žika Crnogorac“; zastrašujući su bili i „Jedinica“, kao film – i Jedinica, kao samo srce tame naših devedesetih. Ona vrsta užasa za koju i kad nestane ili izgubi moć, čini se da će svejedno uvijek ostati jednako strašna i u sjećanju.

Skoro dvadeset godina nakon filma i skoro trideset od snimke, nakon svega što smo preturili ovđe, viđeti toga čovjeka koji je nekad već pojavom izazivao strah i isijavao autoritet gole sile, ali i neustrašivosti, koja je pored odvratnosti ulijevala i strahopoštovanje, viđeti kako danas pod olinjalom crvenom beretkom kao islužena i, po prvi put i ponižavajuće, zapravo neozbiljna pojava izvršava posljednju naredbu, izazvalo je prezir. Naročito kad je dao izjavu u kameru, mladim novinarima koji u većini ne znaju tko pred njima stoji. I kad se iza osmijeha kakav imaju pregaženi, nekadašnji silnici, začuo ponovo karakteristični akcent.

I tako mi se javila slika: jedan Crnogorac, s bubnjarskim palicama, smije se s Neba, široko, kao i kad je bio među nama; i drugi, još živ, sa smiješkom koji određuju ugašene hladne oči, i sa štapom na koji je bio oslonjen poput slijepca, ali bi njime i danas da zamahne i udari, i dalje sa stavom da nekoga ili nešto brani.

Ali gotovo je. Drvo bubnjarskih palica u rukama novih, mladih svirača što će izvoditi živi ritam koji podiže, na bunt ili na radost, ovaj put je jače od štapova u rukama negdanjih silnika.

Napokon.

Izvor: P- Portal

TAGGED:Dragoljub ĐuričićĐorđe MatićMuzikaRok
Share This Article
Facebook Telegram Copy Link
Previous Article Tatjana Nježić: Utopija koja se ostvaruje: Protesti i književnost
Next Article Ćaci (kontra)revolucija i Ćaćilend u Leskovcu

Izbor pisma

ћирилица | latinica

Vaš pouzdan izvor za tačne i blagovremene informacije!

Na ovoj stranici utočište nalaze svi koji razum pretpostavljaju sljepilu odanosti, oni koji nisu svrstani u razne sisteme političke korupcije. Ne tražimo srednji, već istinit i ispravan put u shvatanju stvarnosti.
FacebookLike
XFollow
YoutubeSubscribe
- Donacije -
Ad image

Popularni članci

Ivan Novčić: Kad je otac bio Bog

Nisam imao vremena za oca Da ga hranim, vaspitavam i oblačim Da ne bi noću…

By Žurnal

Tom Donilon: Veliki šahovski majstor – strategije Zbignjeva Bžežinskog

Piše: Tom Donilon Preveo: M. M. Milojević Esej povodom knjige Edvarda Lusa, Zbig: The Life…

By Žurnal

Elis Bektaš: Čudovišta u kostimima država

Piše: Elis Bektaš Koncentracija američkih vazduhoplovnih i pomorskih snaga na Bliskom istoku, nezapamćena još od…

By Žurnal

Sve je lakše kad imaš tačnu informaciju.
Vi to već znate. Hvala na povjerenju.

Možda Vam se svidi

Gledišta

Nebojša Popović: Trampov i Maskov plan za multipolarno doba – od Paname do Arktika

By Žurnal
GledištaDrugi pišu

Boris Jašović: Orvelijanski rečnik vlasti

By Žurnal
Gledišta

Vuk čuva ovce, a DPS građanski karakter države

By Žurnal
Drugi pišu

Janis Varufakis: Kralj trgovinskih tarifa

By Žurnal
Žurnal
Facebook Twitter Youtube Rss Medium

O nama


Na ovoj stranici utočište nalaze svi koji razum pretpostavljaju sljepilu odanosti, oni koji nisu svrstani u razne sisteme političke korupcije. Ne tražimo srednji, već istinit i ispravan put u shvatanju stvarnosti.

Kategorije
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Deseterac
  • Živa riječ
Korisni linkovi
  • Kontakt
  • Impresum

© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.

© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.
Dobrodošli nazad!

Prijavite se na svoj nalog

Username or Email Address
Password

Lost your password?