Piše: Elis Bektaš
Tragedija koja je potresla Makedoniju, kada je u kočanskom disko-klubu na stravičan način život izgubilo nekoliko desetina mladih ljudi uz vjerovatnoću da broj žrtava nije konačan, otvorila je jedno zanemareno ali veoma bitno pitanje. Zašto zakonodavna tijela u postjugoslovenskim državama tako uporno oklijevaju u donošenju zakona kojima se štiti ne samo bezbjednost već i kvalitet života?
Ukoliko su već bolno nesposobna da uspostave legislativni okvir za obračun sa korupcijom i za rješavanje elementarnih nacionalnih i građanskih prava u skladu sa modernim civilizacijskim tekovinama, zbog čega među svim tim skupštinama nijedna ne donese barem zakon kojim bi se pirotehnika potpuno zabranila?
Pirotehnika je recidiv primitivnih vjerovanja da se bukom mogu otjerati zlodusi i demoni pa joj kao takvoj nipošto nije mjesto u društvima koja se razmeću svojim nesujevjernim monoteizmom ili svojim prosvjetiteljskim racionalizmom. Povrh toga, osim pružanja nekoliko časaka radosti nedozreloj djeci i nedozrelim odraslim klipanima, ona predstavlja izvor konstantne opasnosti i rizika po ljudske živote i imovinu.
Pored buke koja ugrožava srčane i druge bolesnike, djecu, kućne ljubimce i domaće životinje i koja može ostaviti veoma teške posljedice, pirotehnika je čest uzročnik fizičkih povreda a, kako se vidjelo u kočanskoj tragediji, ona može uzrokovati i masovnu pogibiju. S obzirom na fizikalnu i hemijsku prirodu pirotehničkih smjesa, pirotehnička sredstva predstavljaju opasnost i u skladištima te prilikom transporta.
Razloge za zakonsku zabranu pirotehnike pojačava i posvemašnji sunovrat nacionalne svijesti uslijed kog je bilo moguće da gradske vlasti u Trebinju izdaju odobrenje za dućan pirotehničkih sredstava u zdanju Luke Ćelovića, u kom je pored gradske biblioteke smješten i Legat Jovana Dučića sa neprocjenjivim i unikatnim rukopisnim blagom, te takođe posvemašnji sunovrat građanske i civilizacijske svijesti uslijed kog je moguće vidjeti prodavače kako puše svoju cigaretu na vratima tog dućana, prepunog zapaljivih i eksplozivnih isparenja.
Sve jaloviji i sve inkompetentniji državni kontrolni aparati, sve slabije i manje funkcionalno elementarno i stručno obrazovanje, sve korumpiraniji administrativni aparati… sve to dovodi do situacije u kojoj je besmisleno postavljati pitanje da li će se nesreća desiti? To pitanje glasi – kada će se nesreća desiti i ko će biti odgovoran?
Zbog toga i razum i humanost nalažu da se zakonodavnim tijelima isporuči zahtjev da bez premišljanja donesu zakone o zabrani pirotehnike. Ne o njenom ograničavanju i o podizanju uslova za njenu upotrebu, već o potpunoj zabrani. Šačica onih koji zarađuju za život od trgovine pirotehničkim sredstvima i retardirani osmijesi na licima sitne djece i nedozrelih klipana nakon što bace petardu nedovoljni su argumenti za ostavljanje pirotehnike u životu ovdašnjih društava.
