Piše: Drago Đačić
„Ja za veru nemam potrebu, niti za način na koji vera tumači život i svet. Razumem etiku i moralne poruke koje svete knjige tumače, ali ne trebaju mi čuda, verski rituali i institucije.
Bili su braća od stričeva, ali je njihova bliskost i ljubav jednog prema drugom bila kao da su bili blizanci. Braća i dva najbolja druga. Jedan drugom bili su najdraži sagovornik, najpouzdaniji savetodavac i najveća potpora.
Povjeravali su jedan drugom svoje najdublje tajne, nade i planove. Rasli su i stasavali u momke, postali ljudi jedan uz drugoga.
Rođeni su u istoj kući, a Miljanovi roditelji preselili su se kada je on imao svega petnaest dana. Odrasli su i završili osnovnu školu u dva sela udaljena na dva sata hoda. Ljubo je bio dvije godine mlađi.
Međusobnu bliskost i ljubav razvili su na osnovu priča roditelja i priča koje su slušali.
„Nije bilo nestrpljivijeg i dužeg iščekivanja, nego čekati da brat Miljan dođe, veće radosti i sreće nego kad se to desi. Ali ni veće tuge, gubitka i plača kada smo se rastajali,“ prisećao se Ljubo ranih dana njihovog djetinjstva.
Bilo je i neprimerenih nestašluka, plašenje ovaca čobanicama ili tuče sa drugom djecom. Ali i onih opasnih, krišom uzimanje sakrivene municije zaostale iz drugog rata i njeno aktiviranje bacanjem u vatru.
Srednju školu pohađali su u opštinskom centru i to ih je još više zbližilo. Stečenu slobodu i odsustvo roditeljskog nadzora zgrabili su svom silinom, ali to nijesu zloupotrebljivali. Bili su dobri đaci, poslušni i odgovorni prema roditeljima, primjernog vladanja i ponašanja.
Posle srednje škole studirali su u dva različita grada, ali uvijek su znali šta se dešava u životu drugoga brata.
Rastavilo ih je vrijeme rasula i pogibelji devedesetih. Ljubo je posle mnogobrojnih bezuspješnih pokušaja pribavio turističku vizu i „pred sam kijamet“ kako je volio da kaže, napustio otadžbinu.
Miljan zanesen „događanjem naroda” ispraćajući Ljuba, smireno mu je rekao: „Idi ti i srećan ti put, a ja ostajem da se borim za pravdu i pravo srpskog naroda“.
Ratne prilike na jednoj i danonoćna borba za opstanak u novoj sredini na drugoj strani, sveli su nekada stalnu komunikaciju na povremene telefonske razgovore i još ređa pisma.
Njihov susret prilikom Ljubove prve posjete otadžbini, nakon nekoliko godina provedenih u inostranstvu, bio je radostan ali i iznenađujući za Ljuba.
„Bio je to moj brat Miljan, sada sa uredno podštucanom popovskom bradom, ali sa potpuno drugim shvatanjima, interesima i pričom. Čvrsto riješen, izostavljajući uobičajene formalnosti, Miljan je ushićeno počeo da me nagovara da se krstim i to bez odlaganja. Što prije, to bolje, sjutra ako je moguće“, prisjećao se Ljubo tog susreta.
Miljan mu je preneo njegova sjećanja kada se krštavao: „Takav osjećaj sreće ni izbliza nikad nijesam osjetio kao kad sam se krstio. Nema riječi da to mogu opisati. Činilo mi se da sam podignut od zemlje i lebdim spojen s nebeskim…“, pričao je u zanosu svoja sjećanja.
Ljubovi pokušaji da promijeni temu, bili su uzaludni. Posle svakog takvog pokušaja, Miljan bi zastao, frustriran i sa nevericom pogledao u Ljuba.
„Da si kršten, svake nedelje bi smo se u crkvi mogli pomoliti za tvoje zdravlje, jer bez krsta nema spasa, ” govorio je Miljan.
Ljubovu sreću što je ponovo vidio brata nije ni najmanje umanjila ova nagla promjena kod brata, koju on nije razumijevao a koja mu se još manje sviđala.
Diskusija se nastavila i kad se Ljubo vratio u Kanadu. Nove savremene tehnike učinile su njihovu komunikaciju češćom ali i žučnijom.
Počinjala bi prije svanuća u Kanadi, a završavala bi se kasno u noć po srpskom vremenu. Niti je Miljan popuštao u nastojanju da krsti brata i od njega napravi primernog vjernika, niti je Ljubo popuštao u odbrani svojih ateističkih stavova.
Nakon nekog vremena, njihova komunikacija se pretvorila u ponavljanje već rečenog.
Zato je Ljubo odlučio da još koncizno i detaljno iznese svoj stav i obrazloži ga u poruci upućenoj bratu:
„Dragi brate Miljane, diko Srbinova, nadam se da ovo moje `pismo`, koje će te sigurno duboko razočarati, ali to je moj najiskreniji stav i mišljenje. Međutim, to neće poremetiti naše bratske odnose i ljubav koju osjećamo jedan prema drugom.
Ja za vjeru nemam potrebu, niti potrebu za način na koji vjera tumači život i svijet. Razumijem i prihvatam etiku i moralne poruke koje svete knjige tumače, a koje se poklapaju sa shvatanjima razumnog čovjeka, normalne inteligencije. Čije značenje i upotrebu može razumjeti i osoba niže inteligencije ako mu se u glavu usadi.
`Ne čini drugome ono što ne želio da tebi bude činjeno`. Za ovo ćeš naći i potvrdu u Bibliji koja kaže jer pred Bogom nisu pravedni samo oni koji slušaju zakon, nego će biti opravdani oni koji zakon tvore. Ne trebaju mi čuda, izmišljena nepostojeća bića, vjerski rituali i institucije.
Religija i svi njeni elementi, Bog, anđeli, pakao, raju, to su čovekov misaoni konstrakt.
Čovjek u nastojanju da „brutalni, jadni i kratki život“, (Hobs) učini podnošljivijim uvodeći red i poredak u svojim zaostalim društvima želi da objasni stvari i pojave za koje nije znao uzrok i značenje.
Da ublaži unutarnji psihološki bol, patnju i ulije nadu, stvarao je sistem vjerovanja, pravila i postupaka. Sa vrhovnim, „svemogućim“, „sveznajućim“ i najmilostivijim autoritetom u ulozi stvaraoca tih pravila. Darodavca za pravedne, sudije i izvršioce kazne za nepoštovaoce pravila.
Kao i svaka druga čovjekova tvorevina, vjera je dobra koliko je dobar i njen stvaralac i izvršilac – čovjek.
Ipak, u ovo naše savremeno doba kada su druge društvene institucije preuzele mnoge njene pređašnje uloge, vjera još uvijek ima značajnu ulogu u jačanju društvene kohezije kao i duhovne pomoći onima kojima život udijeli stradanje i patnju.
Što se mene tiče, ona je za mene irelevantna.
Ne dugo potom uslijedio je i Miljanov odgovor, u formi stihova:
„Stavove si izgradio bez
duhovnih vrijednosti
dušu svoju razapeo
gordoumljem Bog da prosti
Bez Logosa nema spasa
promašen je put pobjede
samo vjerne čedne duše
Carstvo Božje naslijede
Tužan sam na tebe brate
kad riječi ne pomažu
jedino mi preostaje
da ćutanjem držim stražu.“
Izvor: Politika
