O studentskim protestima
Piše: Aleksandar Tutuš
Kad su se nakon drugog masovnog zločina po redu za dvije godine na Cetinju, studenti i građani Crne Gore počeli okupljati i protestvovati po uzoru na srpske studente, ponajprije na Cetinju i u Podgorici, koristeći čak iste simbole krvave ispružene šake, ali i način obraćanja, dvanaest minuta šutnje za dvanaest žrtava pomahnitalog ubice po uzoru na petnaest minuta za novosadske žrtve – običan posmatrač političkih prilika trebao bi uložiti dodatni napor da kao u nekoj igrici na margini dnevnih novina poznatoj kao “nađi razlike“ između dva gotovo istovjetna crteža pronađe detalje koji otkrivaju u čemu se dva prizora razlikuju.
Apologete vlasti u Srbiji koriste ovu sličnost da bi širokim masama predstavili povezanost studentskih protesta u Srbiji sa tzv. studentskim protestima u Crnoj Gori koje generiše zapravo bivša vlast Mila Đukanovića koristeći priliku da pozivajući na odgovornost za posljedice teškog zločina članove vlade Milojka Spajića, unese dodatnu nestabilnost u političku svakodnevicu ove NATO članice i kandidata za prijem u EU. Međutim u sveopštem ubrzanju niko još nije ni pomislio da bi klonirani protesti u Crnoj Gori lako mogli biti organizovani ne toliko da bi se uzdrmala Spajićeva vlada, koliko da se deligitimišu studentski protesti u Srbiji. Ne zaboravimo da su i Đukanović i Vučić koristili i dalje koriste usluge istog propagandnog kreatora.
Koja međutim, prva razlika između ova dva protesta upada u oči dok rješavamo igricu “nađi razliku“? Prije svega, zločinački pohod ubice sa Cetinja ipak je djelo pojedinca koji u svojevrsnom rastrojstvu sije smrt među rodbinom i prijateljima. Pad nadstrešnice u Novom Sadu koji se desio 1. novembra 2024. god. i tom prilikom je na licu mjesta stradalo 14 osoba – jedna osoba je preminula u bolnici kasnije – je događaj koji je nakon jednog kolektivnog hijatusa zazvonio bolje reći odjeknuo kao bomba i čini se probudio iz dugogodišnjeg sna usnulo srpsko društvo i rezultat je sistemske korupcije koja je u državi zamjenila sve zakone i propise, pa i one građevinske.
Pokušaji političkog odgovora srpske opozicije, koja najblaže rečeno nema širu podršku nisu uspjeli u prvim danima nakon novosadske tragedije. Posebnu pažnju privlači ponoćni sukob jednog od lidera opozicije Đilasa sa aktivistima vladajuće stranke. Studentski protesti bili su u povoju, ovaj incident se može posmatrati kao rani pokušaj približavanja opozicije studentima, ali ne u cilju ukrupnjavanja pobune koliko kao perfidna kompromitacija studentskih protesta u začetku. Baš zbog toga, opozicija i nije ozbiljno shvaćena, jer pojedini, kao Đilas, upravo služe režimu da bi devalvirali svaki opozicioni pokušaj, dokle god su njegov sastavni dio. Studenti su toga bili svjesni od samoga početka i uporno su se distancirali od bilo kakve veze sa nekom političkom strankom ili organizacijom.
Poslije pada nadstrešnice, bilo je jasno da se nemili događaj desio zbog propusta u izvođenju radova. Nesnalaženje vladajućih istog dana nesreće u izjavama kojima su, bilo je očigledno, htjeli prikriti nesavjesno i nestručno izvedenu rekonstrukciju željezničke stanice gdje se sve desilo, ali i tragove novca u ugradnji u gradnji čija je cijena dosegla oko 65 miliona evra.
Pokušaji opozicije u prvim danima nisu pobuđivali pažnju koliku je cijeli događaj zaslužio. Prolazilo je vrijeme, nije izgledalo ipak da će se sve vrlo brzo zaboraviti kao brojne afere ranije. S druge strane, dan za dan rastao je broj fakulteta koji su u blokadi. Prvi su bili studenti Fakulteta dramskih umjetnosti koji se odlučuju na takav korak pretrpivši napad režimskih batinaša na jednom od svojih odavanja pošte poginulim pod nadstrešnicom svakog dana u 11.52 u sat i minut kad se desila tragedija. Kad je broj blokiranih fakulteta narastao na redom sve fakultete na pet srpskih univerziteta, kad se desio veliki protest na Slaviji, bez Nove godine jer su im dužni za staru, kad su građani pridruženi studentima izašli u 151 gradu od 170 opština, u gradovima i naseljima gdje se nikad i za ništa protestvovalo nije, kad je veličanstvena 24 – časovna blokada Autokomande, jedne od najvećih saobraćajnih petlji u Beogradu obišla svijet – postalo je jasno da se nešto krupno dešava.
U praskozorje tih velikih dešavanja, osim što su pristaše vlasti optuživali studente da su “montenegrini“, predsjednica srpskog parlamenta je gledaocima koji su još na “dva kanala“, objašnjavala da su studenti pod hrvatskim utjecajem. Nije propuštena prilika ni da se optuže za vojvođanski separatizam.
Bilo je raznih pokušaja razbijanja protesta, ozbiljnih kršenja ljudskih prava, objavljivanja ličnih isprava studenata u režimskim tabloidima, gaženja automobilima, premlaćivanja, zatvaranja, ništa nije uspjelo. Dok ovo pišem Srbija svjedoči biblijskim scenama na putu između Beograda i Novog Sada koji oko hiljadu studenata prelazi pješke da bi bili na velikom protestu u Novom sadu 1. februara na dan na koji će se napuniti tri mjeseca od strašne tragedije. Narod izlazi na ulice u naseljima koja prolaze da ih pozdravi, nahrani, napoji i zagrli. Neki novi klinci, bolje reći, neki novi Solunci.
Ovo početno slovo je kratka retrospektiva studentskih protesta u Srbiji, zemlji koja je u posljednjih tridesetpet godina proživjela toliko istorije i prevrata kao da ta ljeta nisu ljudska, nego pasja. Tako se većinom i živjelo, pasji.
Zašto nikad ranije, u raznim okolnostima, pogotovo u posljednjih trinaest godina koje su naročito važne zbog niza sporazuma koje je Srbija potpisala ili pristala na njih i time se odrekla sedamnaest procenata teritorije i svog prava na južnu srpsku pokrajinu, protesti nisu izazvali ovoliku solidarnost i jedinstvo u narodu, koji je već godinama u stanju implozije agresije i netrpeljivosti? Odjednom ljubav, radost, nada. Opet je ponos Srbinom biti.
Aleksandar Tutuš: Srpski grafiti i beskućno pravo – Kad se vojska na Kosovo vrati
Godine iza nas karakteriše svojevrsna opštost i široki zahvat u zahtjevima i političkim analizama. Kao kad pojedinac suočen sa životnim izazovima i problemima pokuša razmišljati o svim zadacima istovremeno, pa ih i riješiti na mah. Obično se takva taktika završi sa frustracijom, a nerijetko i sa anksioznošću, tako karakterističnom za modernog čovjeka, nestrpljivog i površnog. Takve su bile i poruke svih ovih godina u Srbiji. Nacionalna inteligencija koja govori o apstraktnim pojmovima Zavjeta, ali čuva svoje poslove i namještenja, salonska mitologija koja nije imala načina da ni savjetodavno preporuči neko sredstvo protiv pogubnog lažnog nacionalizma srpskog broja Jedan. Proruske politike koja isporučuje oružje Ukrajini, a zauzvrat ruska spoljna politika na strani srpskog režima (!?), evropejstva koje u svojim granicama dozvoljava eksteritorijalne kineske posjede. Kako kad odgovara. Trampu Generalštab, svakom po nešto, narodu beton na glavu.
Ta opštost nije bila operativna. Samo jasni i precizno određeni ciljevi mogu kao jedinstveno prepoznati motivisati širi narodni pokret. Podsjetimo se studentskih demonstracija 1996. I odbrane izborne volje, kao i 2000. kad su se takođe branili izborni rezultati.
U Srbiji Aleksandra Vučića, glavni problem identifikovan je u zatajenju institucija, poglavito Tužilaštva. Studenti se ograđuju od stranaka, političkih organizacija, ostavki, njih kadrovske promjene ne interesuju. Oni ne streme političkoj artikulaciji koja bi svoju šansu tražila na izborima. Oni prije svih sljedećih izbora žele ozdravljenje sistema. Prvenstveno Tužilaštva, jer tužilaštvo je lijek za sve anomalije u društvu. I za korupciju, i za izdaju Kosova, i za nezakonite međunarodne ugovore, i kršenje ustavnih ovlaštenja. Iako na početku nisu vjerovali, ljudi su shvatili kako protesti mogu nadrasti politiku, a da nisu apolitični. Prepoznali su se u tome. Reče neko, narod je napunio baterije a da se nije ni gram litijuma iskopao.
Tako za nekoliko godina Srbi imaju dva jedinstvena odgovora na globalne probleme i volju svjetskih moćnika kojoj je ovakva Vučićeva Srbija po volji, kao što je onomad i kriminalna Milova Crna Gora bila pouzdan partner i prijatelj međunarodnoj zajednici. Desile su se u Crnoj Gori Litije. Odgovor na konkretan problem i sa jasnim ciljem – da se povuče sporni zakon o vjeroispovjesti. Onog trenutka kad su pravedne Litije postale nadnacionalne i bez ijednog stranačkog ili nacionalnog obilježja, ne samo da se povukao zakon – pao je tridesetogodišnji režim. Borba za istinu okuplja sve i to je univerzalan jezik.
Studentski protesti su svojevrsne Litije, hod za pravdu. U ovom trenutku mladi ljude uče starije. Između ostalog da svako treba da radi svoj posao. To je patriotizam. A svaki nacionalizam nije patriotizam. Pogotovo ne onaj sa jednom rukom na srcu a drugom u državnoj kasi.
Pao je mrak i studenti prvog dana hoda na putu prema Novom Sadu ulaze u Novu Pazovu. Uz ulicu narod. Stotine metara dugački poredani stolovi sa raznovrsnom hranom i napicima. Prizori od kojih srce se pod grlo penje. Trpeza ljubavi.
Opisanim slučajevima medijskog spina u prethodnom tekstu, dakle podsjetiću: klonirani studentski protesti u Crnoj Gori, uloga pojedinih iskompromitovanih opozicionih prvaka, širenje laži da su protesti posljedica djelovanja stranih tajnih službi, ponajprije hrvatske – u odsudnim trenucima pribraja se još jedan trik i njega kao svoju tajnu moć koristi vrhovni vođa.
Naime, u srpskom narodu SPC ima državotvornu ulogu kroz istoriju. Moderna Srbija je sekularna država, ali kad vlada opšta nekultura nadležnosti i svako grabi da radi šta mu ne pripada, tako se i Crkva osjećala pozvanom da brani duhovnu baštinu na Kosovu i Metohiji što je bilo i nekako prirodno, pogotovo kad država ne štiti svoje građane i teritorije.
Aleksandar Tutuš: Srpski grafiti i beskućno pravo – Kad se vojska na Kosovo vrati
Ali od inaguracije politike lažnog nacionalizma u liku Slobodana Miloševića na istom tom Kosovu 1989. SPC traži svoje mjesto, na kojem će biti oslobođena političkog utjecaja. Gotovo svaki režim je računao na utjecaj crkve u narodu i nije olako puštao jerarhe van kontrole. Pogotovo je to bilo očito na primjeru mitropolita Amfilohija koji nije bio po volji ni Vučiću ni Đukanoviću. Nakon što se upokojio mitropolit crnogorsko-primorski a nedugo nakon njega i vladika Atanasije, vlast u Beogradu nije imala kritičare iz redova Crkve. Prosječnom građaninu nije baš stalo da prepozna nijanse tih odnosa. Kad Predsjednik Srbije kaže da je on lično sagradio Hram Svetog Save, koji je počeo da se gradi 1934. rijetki se bave time kakva je to patološka laž. Uglavnom to godi prosječnom uhu i kao takvo utjecalo je da Vučić stekne reputaciju zaštitnika crkve.
Zemaljska crkva koja je u zamjenu za sponzorstva, slobodnu gradnju poslovno-stambenih kompleksa zamjenila svoju obavezu posličenja sa nebeskom crkvom za materijalna dobra i komfor u trenucima kad je povjerenje i podrška vlasti na istorijskom minimumu, dok studenti kao oslobodioci gaze drumom prema Novom Sadu, dovela je tako sebe u jednu nezavidnu situaciju gdje veliki dio episkopa otvoreno lobira za režim, rijetki podržavaju studente, mada je i iskrenost te struje upitna. A crkva nisu episkopi, pogotovo ne oni koji biraju biti “duhovnici“ samo svojim sponzorima i političkim istomišljenicima. Crkva je narod. A narod želi pravednije i bolje društvo.
Vođa poseže kao mnogo puta do sada oprobanom receptu da “spašava“ Srbiju da je ne sruše, njenu tradiciju, kulturu. Kao i kad je u interesu projekta Otvoreni Balkan naložio da se prizna samostalnost Makedonske pravoslavne crkve, ali i predaju srednjovjekovne srpskih svetinja u toj bivšoj jugoslovenskoj republici. Ukratko, ta zaštita mogla bi da košta Crkvu jednako kao svojevremeno nadzor komunističkih vlasti i sveštenička udruženja. Pitam se da li će poslije Vučića biti štampane knjige kao poslije Tita o sveštenicima doušnicima. Pitanje kakve će tragovi on ostaviti na organizmu naroda i Crkve, možda će inspirisati hroničare. Da li se može ta vlast uporediti sa recimo komunističkom i njenim posljedicama, koliko god to zvučalo fantastično, sjetimo se da je Josip Broz učinio KiM pokrajinom, ali još uvijek srpskom. Tokom vladavine Vučića južna srpska pokrajina ostaje bez ijednog traga srpske državnosti. I za to je nadležno Tužilaštvo. Ne priče o Zavjetu.
Usljed ubrzanja dešavanja i umnoženja informacija, pada srpske Vlade čiji je prvi ministar samo nekoliko dana ranije prijetio nastavnicima i profesorima otkazima, a sam je ostao bez posla, SPC koja ne može zauzeti jedinstven stav, ide na ruku diktatoru. Što prije stane na pravu stranu, čini se da će presjeći i tu posljednju liniju manipulacije. Tako bi Oci naše Svete crkve, osnažili tu molitvu koja nam tako treba da zaustavi to nebo koje malo fali da nam se sruči na glavu.
Do tad možemo rezimirati pad podrške u narodu koju uživa SPC kroz dvije sahrane dva patrijarha. 2009. godine na sahrani Patrijarha Pavla bilo je preko pola miliona ljudi, na sahrani Patrijarha Irineja 2020. nekoliko stotina. Ne zbog epidemioloških zabrana, koliko zbog činjenice da se SPC u međuvremenu etablirala kao vjersko krilo političke organizacije. Crkva dakle već skupo plaća svoje svrstavanje. A Patrijarh koga su ispratile stotine hiljada građana, ostaće u istoriji kao čovjek koji je došao na studentske demonstracije protiv Miloševića sa riječima: “Došao sam da budem tu sa vama, da se ne desi nešto neuputno…“
Studenti kasno večeras, 30. januara, ulaze u Inđiju nakon marša od 40 kilometara. Ulice su pune naroda koji ih iščekuje. Svi plaču. Bilo je planirano da spavaju u sportskoj hali. Međutim, hala je zamandaljena, studenti će prije nego nastave za Novi Sad morati noć provesti pod vedrim januarskim nebom. Narod brže bolje donosi šatore i ćebad. Jednu noć, da se podsjete, na pretke, kroz Albaniju.
