Piše: Miloš Lalatović
Većina nas se kao djeca sjećamo Andersenove bajke “Djevojčica sa šibicama“, kako je siromašna djevojčica po ulicama grada, Kopenhagena ili drugog, nije bitno, prodavala šibice uoči novogodišnje noći. Dok su se drugi pripremali za ,,najluđu“ noć, ona je i tada morala da prodaje šibice, kako bi zaradila najosnovnije za život. I smrzla se. Sličnu pouku ima i priča Dostojevskog “Božićni položajnik“.
Čini se da nijedni drugi dani, ne padaju teže siromašnima, posebno siromašnoj djeci, kao dani novogodišnjih i božićnih praznika.Tada dolazi do izražaja najviše njihova sirotinja. Slični dani su i dani raspusta ,kad situiranija djeca odlaze na more ili skijanje, a ovi drugi u najboljem slučaju sjede kući ili moraju da rade često i u lošim uslovima. Na televizijskom platnu sličnu tematiku je imao stari crtani film “U zemlji snova“, gdje dvoje siromašne djece, brat i sestra, idu sniježnim, hladnim ulicama u oskudnoj odjeći sakupljajući drva za ogrijev. Pri tom prolazeći pored poslastičarnica ližu staklo izloga gdje su izložene poslastice, stvarajući iluziju da ih stvarno konzumiraju. U ovom slučaju za razliku od prethodnih priča, ova ima srećan kraj zahvaljujući dobrim ljudima, koji su djeci stvarno omogućili da probaju željene poslastice.
Generacije djece, koje su odrastale tokom devedesetih se sjećaju teške inflacije, kad većina nije mogla da priušti slatkiše poput Kinder jaja, a o nečem luksuznijem da i ne govorimo. Ali u to vrijeme gledali smo najčešće na italijanskim programima, reklame gdje su se pojavljivala dobro obučena djeca, aristokratsko plave kose, bijelog tena, baš, kako slasno jedu neki od Kinder proizvoda.
I dan danas ih ima, a i biće ih do kraja svijeta, djece, koja žele neki slatkiš ili patike, majicu, duksericu, da odu na more, skijanje.
Često se prilikom prikupljanja pomoći siromašnim porodicama, ne vodi toliko računa o dečijim potrebama.Te potrebe djeluju odraslima nepotrebne i bezvezne.
Siromašna djeca, ne samo što su oskudna, nego im možda još mnogo teže pada diskriminacija, koju trpe od vršnjaka, školskih drugova, pa i samih nastavnika i učitelja. Umjesto da im se pomogne, otežava im se i onako teška situacija.Pa, kad i do te pomoći dođe, ona je uglavnom prikazana kao čin javnog poniženja.
Često se govori poslednjih godina o imigrantima sa Bliskog Istoka. Kako je to dio neke tajne agende i itd. Među njima ima i djece. Šta god da je razlog njihovog egzodusa, a to sigurno nije neki hir, ne treba pokazivati mržnju i netrpeljivost prema ovim ljudima. Da, znaju da budu neprijatni, prave probleme, ali zar ih ne prave i domaći ljudi. Uglavnom zbog nepriličnog postupka nekog od njih stradaju oni nevini.
Zato, pustimo tajne planove, geopolitiku i ostalo, malo šta možemo mi promijeniti, ali možemo sagledati čovjeka, kao ljudsko biće u svoj njegovoj patnji i potrebi ma iz kog on naroda dolazio, pa makar i ,,neprijateljskog“.
