Piše: Vuk Bačanović
„Slobodan Milošević je nešto najbolje što se moglo dogoditi Jugoslaviji u ovom trenutku, kada povampirene fašističke snage u Hrvatskoj i Sloveniji pokušavaju uništiti sve ono što je stvoreno od 1945. godine do danas. Ponosan sam što u ovim istorijskim trenucima mogu biti rame uz rame s njim u odbrani tekovina revolucije“, izjavio je Milo Đukanović 1990. godine u intervjuu za beogradsku *Ilustrovanu politiku*. Bilo je to u vrijeme transformacije Saveza komunista Crne Gore u Demokratsku partiju socijalista. Već sljedeće godine, kao premijer Crne Gore – najmlađi u Evropi – jednu od temeljnih tekovina iste te revolucije, avnojevske granice, nazivaće djelom „priučenih boljševičkih kartografa“.
Ovo, međutim, nije studija o avnojevskim granicama, već o blokadi uma kao temeljnoj tekovini Đukanovićeve partije. Jer ako su se „tekovine revolucije“ branile rušenjem upravo tih istih tekovina, onda je sasvim logično da je za DPS odbrana državnosti Crne Gore postala miniranje istorijskih (i da, treba to reći bez ikakve lažne političke korektnosti – srpskih) temelja na kojima je ta državnost sagrađena.
DPS, i nakon što je, poslije trideset godina neprikosnovene vlasti, postao opoziciona stranka, ne odustaje od ove svoje temeljne tekovine. Parlament blokira jer je jednoj od sudija Ustavnog suda došlo vrijeme za penziju, a sve iz straha da to više neće biti osoba pod njihovom kontrolom, odnosno da u pravnoj državi više neće biti instrumentalizacije sudske vlasti. Dakle, sasvim u skladu sa utvrđenim „tekovinskim“ parametrima: da se Crna Gora brani urušavanjem srpskih državotvornih tekovina koje je postavio Petar I Petrović Njegoš, a koje su utvrđivale njene temelje, dok se istovremeno izliva neofašistički betonski postament za Sekulu Drljevića, koji je tu državnost razgrađivao i svodio je na italijansku koloniju.
Nedavno mi je skrenuta pažnja na pismo učesnika NOB-a i publiciste Sava Brkovića, upućeno predsjedniku Predsjedništva SR Crne Gore Veljku Milatoviću 25. januara 1982. godine, koje svjedoči da je blokada uma starija i od DPS-a, te da se radi o tekovini koju su veoma cijenili i ljudi koje zaista možemo nazvati priučenim boljševicima. Brković, za kojeg je dokazano da nije vladao ni najosnovnijim poznavanjem istorijskih izvora, žalio se najvišem rukovodiocu da školovani istoričari nemaju dobro mišljenje o njegovim teorijama o etnogenezi Crnogoraca:
„Radnička klasa, koja je kod nas postala, poslije Drugog svjetskog rata, vladajuća zahvaljujući pobjedi socijalističke revolucije, nije, svojevremeno, imala kadrove koji su mogli i u istorijskoj nauci da se rukovode metodom istorijskog materijalizma, pa je za predavače u svim školama i pisce udžbenika koristila mnoge stare profesore i njihove udžbenike. Oni su i u novim uslovima ostali vjerni svojim starim idejnim opredjeljenjima i na njima vaspitavali mnoge mlade generacije. Njihovi vaspitanici i danas nastavljaju njihov rad. Toj staroj, nama tuđoj školi pripadaju i recenzenti moga teksta.“
Vođen istim rezonovanjem o odbrani tekovina revolucije kao i Đukanović devedesetih, Brković je utvrdio da je radnička klasa mogla odnijeti pobjedu u socijalističkoj revoluciji ne shvatajući istorijske materijalne pretpostavke za tu istu revoluciju. Na stranu sada činjenica da je Crna Gora 1945. godine i dalje bila zaostao ruralno-stočarski kraj, bez razvijene industrije, a samim tim i snažne radničke klase koja bi bila u stanju sagledati lokalne istorijske procese svoga nastanka, Brković je pokazao da ne vlada ni najosnovnijim poznavanjem marksističke teorije istorije. Njega ne zanimaju istorijski procesi istinski sagledani kroz međuodnose proizvodnih snaga i odnosa (jer težak je to posao koji zahtijeva decenije mukotrpnog čitanja, istraživanja i analiziranja), već najmoćnijem partijskom funkcioneru pokušava objasniti da je srpski nacionalni identitet u Crnoj Gori izblijedjeli ostatak drevne zaostalosti i okovanosti radnog čovjeka, dok je crnogorstvo tobože posljedica njegovog bespovratnog revolucionarnog preobražaja.
Sasvim je sigurno da je isto silovanje marksističke teorije, ali i samog zdravog razuma, dovelo do toga da Đukanovićev režim, koji je Crnu Goru pretvorio u koloniju korporativnog kapitala, bude proglašavan komunističkim, kako od strane svojih kritičara, tako i od plaćenih pera koja su odlazak DPS-a u opoziciju histerično nazivala „kontrarevolucijom“.
Ali avaj, tekovine DPS-a su takve da se teorije priučenog provincijskog partijskog aparatčika Brkovića, koje je usvojio i razrađivao Veljko Milatović, o potrebi izmjene nacionalnog identiteta kako navodno ne bi zaostajao za zahuktalom lokomotivom proizvodnih odnosa, vrlo lako smjenjuju propagandnim spinom o Slobodanu Miloševiću kao zaštitniku istih tih tekovina. A ni jedno ni drugo nije ništa drugo do potresno svjedočanstvo o društvu kojim se upravlja totalnom blokadom uma i glupošću.
Jedan od najvećih branilaca marksističke teorije istorije, Džerald Alan Koen, rekao je: „Marksistički univerzalizam pati od apstraktnosti univerzalizma Prosvjetiteljstva… koje je griješilo, jer univerzalno može postojati samo u određenom obliku: nema načina da se bude čovjek, a da se ne bude čovjek.“
Ali kako to objasniti onima koji su Marksovu maksimu koju preuzima od Publija Terencija Afera „Sve što je ljudsko nije mi strano“ protumačili kao „Strano mi je sve što je ljudsko“?
