Piše: Elis Bektaš
Nakon cetinjskog zločina kojim je, veoma zloslutno, započela ova godina, crnogorska javnost digla se na noge i isporučila sasvim opravdane i razumljive zahtjeve za više bezbjednosti i više sigurnosti. Dio te javnosti, međutim, zahtjevima za povećanom javnom bezbjednošću i sigurnošću društva pridodaje i one ucjenjivačke za političkim prevratom, a da bi se tim zahtjevima podario privid legitimnosti, nastoji se izjednačiti cetinjski masakr sa tragedijom ispod nadstrešnice na novosadskoj željezničkoj stanici.
Takvo nastojanje, koje počiva na otužnom nerazumijevanju razlike u prirodi cetinjskog i novosadskog zločina – cetinjski zločin čin je pojedinca, a novosadski zločin plod je djelovanja vladajućeg režima koji je korupciju uspostavio kao sistem, kao model i kao vlastitu ontologiju – duboko je štetno i opasno, ne samo po crnogorsko društvo već i po okolna, jer uspostavlja nakaradnu paradigmu i njome podriva sam smisao i samu svrhu građanskog aktivizma i njegov kapacitet da blagorodno djeluje na političke procese, odnosno da ih usmjerava ka zaštiti i njegovanju ideje javnog dobra.
Povijest ljudske vrste ne poznaje vlast koja nije zaslužila da bude izložena oštrici kritičkog mišljenja, a čak i kad bi takva vlast postojala, opet je ne bi trebalo, zbog nje same, poštedjeti kritike koja može biti i nemilosrdna, ali samo pod uslovom da je istovremeno i razložna i principijelna.
Crnogorski demonstranti okupljeni oko pokreta Kamo sjutra, nažalost, tu razložnost i principijelnost ne iskazuju ni u nagovještaju već se zadovoljavaju površnim i karikaturalnim oponašanjem srbijanskih studenata. Već sama nominacija pokreta pokazuje da tu nešto duboko nije u redu – posegnuti za lascivnom i erotskom referencom u akciji potaknutoj masovnim zločinom sa dvocifrenim brojem žrtava može zvučati duhovito samo onome čija je empatija isprazna i izvještačena poza.
To je čak i najmanji problem s tim pokretom. Znatno je problematičnije to što on nastupa kao prividno beskompromisan a ustvari se iza te beskompromisnosti krije ucjenjivački duh koji odbija svaki dijalog i koji ispostavlja neracionalne zahtjeve samo da bi još više produbio krizu i konflikte koji potresaju crnogorsko društvo. A najveći je problem to što pokret Kamo sjutra nastupa kao eksponent politike personifikovane u liku Mila Đukanovića, dakle politike koja je i za posljednji i za prethodni cetinjski masakr neuporedivo odgovornija od trenutnog saziva zakonodavne i izvršne vlasti u Crnoj Gori, jer je upravo Đukanovićeva politika oblikovala legislativu i institucije na način koji je cetinjskim ubicama omogućavao da godinama lete ispod radara.
Upravo je Đukanovićev režim u amanet ostavio do zuba naoružanu Crnu Goru u koju se skoro bez ikakve kontrole slila ogromna količina oružja i upravo je taj režim u institucije uveo birokratski duh koji je odlučio da odavno poznatu činjenicu Martinovićevog nasilništva posmatra kao nešto nevažno i marginalno, nešto što se može riješiti formalističkim pristupom i izricanjem simboličkih kazni.
Pokret Kamo sjutra odlučio je da svoj pogled ne usmjerava ka tom dijelu prošlosti, u kom se kriju mnogi odgovori, već umjesto toga veoma perfidno i koristeći se metodologijom serviranja teorija zavjere insinuira da je Martinovićev krvavi pohod izravni rezultat njegovih političkih i religijskih stavova iz čega bi valjda trebalo izvući zaključak da su te političke i religijske institucije neposredno odgovorne za trinaest svježih humki na cetinjskim grobljima.
Na taj način crnogorski protestanti prave izravnu štetu čitavom crnogorskom društvu, jer mu zamagljuju uvid u stvarnu prirodu problema i ostavljaju ga bez bitnih odgovora, ne samo o tome šta se zaista desilo na Cetinju prvog dana ove godine i zašto se to desilo, već i bez odgovora na pitanja šta društvo može učiniti da se u budućnosti smanji mogućnost da dođe do takvih zločina.
Pored toga, pokret Kamo sjutra, njegovi inspiratori i njegovi simpatizeri posredno su štetni i po studentske demonstracije u Srbiji, jer šalju opasnu poruku da se dugotrajno taloženi politički i društveni problemi mogu rješavati prostim kadrovskim supozicijama i povratkom na prethodna politička, odnosno kadrovska rješenja, u kojima su sadržani mnogi razlozi i mnogi uzroci današnjih zastranjenja.
Dok u Srbiji mladost vodi možda i presudnu bitku za budućnost te zemlje, za njeno liječenje od bolesti korpucije i za uspostavljanje novih vrijednosti i novih paradigmi, dotle crnogorski studentski pokret Kamo sjutra vodi bitku za povratak kadrova, i njihovih vrijednosti, koji su Crnu Goru pretvorili u nepomirljivo podijeljeno društvo i koji su prioritetizacijom ličnih interesa obogaljili njen državni administrativni aparat koji se još dugo mora liječiti.
A to liječenje, da bi bilo uspješno, mora biti dugotrajno, mora biti hirurški taktilno a ne mesarski energično, mora počivati na kompromisima a ne na ucjenama i mora ga voditi racionalna svijest o mogućem a ne infantilna svijest o idealnom.
Za to vrijeme, da i to ostane zabilježeno, u Bosni i Hercegovini, čije je društvo već odavno skuhana žaba, ne postoji ni nagovještaj volje za građanskim aktivizmom koji je tu prisutan samo kao privid i kao vašarska atrakcija svedena na opšta mjesta, na kulturološke i istorijske idealizacije i na ideološke konstrukte koji tako nakaradni nisu mogli preživjeti ni vlastitu mladost.
Politički, pa i civilizacijski obesviješteno i zapušteno društvo, po čemu bosanskohercegovačko nalikuje na crnogorsko, nije sposobno da razumije razloge koji kritiku političkih devijacija i građanski aktivizam čine nužnim u društvu koje teži modernosti niti je sposobno artikulisati viziju boljeg i podnošljivijeg društva pa stoga postoji opravdana bojazan da bi protesti u Bosni i Hercegovini, ukoliko nekim čudom do njih ikad dođe, mogli biti preslika karikaturalnog duha Kamo sjutra i lišeni energije koja krasi studentske proteste u Srbiji.
