Piše: dr Radoslav T. Stanišić
Tri paralelno vođene priče tri heroja rata i njihovi pokušaji da se opet uključe u novi život. Homer, mladić bez ruku, i Fredi, kapetan – pilot se upoznaju na aerodrumu dok čekaju vojni transpotni avion koji će ih konačno odvesti kući. U avionu upoznaju još jednog ratnog veterana njihovog sugrađanina, narednika Ala.
Pojavom filma „Najbolje godine našeg života“ mnogi su bili iznenađeni jednostavnim realizmom za koji se reditelj Bili Vajler opredijelio. Ovo djelo je zamišljeno kao ispovijest onih koji su se vratili iz rata unakaženi fizički ili psihički, koji traže načina da se prilagode novoj stvarnosti. Svi su oni prekinuli svoju bezbrižnu mladost ili porodični život, ostavili majke, očeve, žene, kćeri ili djevojke. Ali, sada kada se sve to završilo — kao da se ništa nije dogodilo. Homera kući čekaju otac, majka i puno mlađa sestra i naravno prva komšinica, njegova nekadašnja djevojka Vilma.
Kapetan Fred u svojoj oronuloj kući zatiče svog starog oca koji mu saopštava da njegova žena Meri više ne živi s njima. Našla je posao u nekom noćnom klubu i iznajmila je stan. Te iste noći kada su se vratili kući naši junaci se ponovo, kasno uveče srijeću u lokalu Homerovog rođaka Buča. U tom lokalu Fredi upoznaje Alovu ćerku Pegi sa kojom ostvaruje vrlo prijatan odnos. Našim protagonistima prilično teško ide uklapanje u ovaj život, rat je na njih i u njihovim dušama ostavio neizbrisive tragove.
Narednik Al Stivenson je ugledni bankar na koga su njegova žena, sin i ćerka veoma ponosni, ali on isto tako traži uz pomoć viskija poljuljano samopouzdanje. Kapetan Fredi je kao veliki As letio na borbenim avinima B – 17 i uspješno se borio u ratu, ali sa svojim porodičnim životom nije uspio da se izbori, da sačuva brak sa Meri. Fredi je prije rata bio prodavac sladolede i vraća se firmi u kojoj je nekada radio, ali ovaj put poslodavac ga zapošljava kao prodavca kozmetike i ženskih parfema. Svako od njih ima svoju sudbinu i svoju priču.
Vajlerov film svjedoči o svom vremenu i o savremenicima kao rijetko koji holivudski film, a Greg Tolandova fotografija dubinske oštrine je nešto najbolje što je ikada uradio. Dio onoga što je neuobičajeno u Najboljim godinama naših života, kao filma snimljenog u Holivudu, jeste smisao za klasne razlike. Ova priča stoga, ma kako sadržala u sebi i melodramske elemente, ima mnogo surovosti, tragičnosti, ironije ali i dirljivog saosjećanja.Fred uporno nagovara Homera da se oženi sa Vilmom, jer ga ona voli iako je hendikepiran.
Homer je poziva u svoju sobu želeći da joj pokaže kakav je život čeka sa njim, misleći da će se Vilma pokolebati kad ga vidi tako bespomoćnog bez svojih pomagala umjesto ruku. Homer želeći da joj razbije iluzije o njima dvoma, pokazuje joj kako jedva oblači pidžamu, ne mogavši zakopčati dugmad na njoj. Saopštava joj da je to za njega veliki uspjeh što i pidžamu može obući. U ovoj dirljivoj sceni, dok joj govori da ga zaboravi Vilma mu prilazi i zakopčava mu dugmad. Homer shvata da ga iskreno voli, bez obzira na njegov hendikep, priznaje joj po prvi put, od kad se vratio iz rata da ju je volio, da je voli i da će je uvijek voljeti.
Poljubila ga je i srećna otišla svoj kući. Homer je ostao sam, ali ovaj put pun lijepih emocija, ljubavi i nade za njihov zajednički život.
Scene između njega i njegove djevojke, u kojima se oboje trude da se prilagode preoblikovanoj vezi, ostavljaju snažan utisak svojom toplinom i iskrenošću koji se rijetko može naći u američkoj kinematografiji. Dovoljno je podsjetiti na scenu kada Homer sa svojim pokretnim ‘kukicama’ pokušava da uči sviranje na klaviru, njegov dramatičan razgovor sa voljenom djevojkom u sobi pred spavanje. Slično je i sa onom scenom u baru ili na aerodromu kada Fredi potpuno razočaran napušta svoju ženu i odlazi na veliki otpad starih, vojnih aviona. Šeta tim ogromnim prostorom, nakada je sa ovim borbenim avionima branio slobodu i čast svoje zemlje.
Na njegovom licu zapažamo tugu na ovom velikom groblju njihovih iluzija. Ulazi u B-17, bez motora , sjeća se kako je ovo bio moćan i dobar avion koji ga je vratio kući živog i zdravog. Ponovo preživljva bitke. Scena djeluje tužno. Svaki detalj koji uspijemo da zapazimo je izuzetno važan za razumijevanje psihološkog stanja u kome se nalazi ovaj junak ali i za smisao koji Vajler nameće cijelom filmu. Te čudesne mašine se lome u presama. Zar to nije definitivno i drastično raskidanje sa iluzijama! Fredi stoga sa bolom traži od čuvara da ga i samog zaposli na ovom stovarištu. Vajler jednostavno ne želi da njegovi junaci budu poraženi — jer su se oni borili i stradali za svoju zemlju.
Međutim, Pegi je zaljubljena u Freda. Narednik Al ga kao prijatelja poziva u Bučov lokala na piće i traži od njega da sa njegovom ćerkom prekine svaki kontakt.
U finalnoj sceni Homer se ženi sa Vilmom, dok Vilmi stavlja prsten na ruci, slijede naizmjenični reakcijski kadrovi njegovih prijatelja; Kuma Freda, Ala, roditelja i ostalih prijatelja na čijim licima se očitava strah i želja, da li će uspjeti?
Homer je sa svojim ‘kukicama’ uspio da prstenuje Vilmu, na veliku radost i oduševljenje prisutnih. Svi prisuni ih grle i ljube, osim Freda koji prilazi Pegi govoreći joj uz poljubac da je švorc, da nema gdje da živi, da nema stalnog posla, ali,- da je voli. Pegi u suzama, prijatno iznenađena Fredovom iskrenošću snažno ga zagrli. Vajlerov film Najbolje godine našeg života, potvrduje se kroz decenije i svojim ljudskim sadržajem ostaje savremen i asocijativan za svakog onog koji se za nešto bori i koji dolazi u dileme oko toga da li je vredjelo živjeti i žrtvovati se.
Uostalom, „Najbolje godine naših života“ je najbolji američkim film o povratku vojnika najdirljiviji i najdublje doživljeni. Njegov realizam nije izgubio u vremenu jer se nije oslanjao na pomodnost i efemernost. Dramaturška konstrukcija je postala univerzalna i u svojoj konkretnosti izuzetno metaforična.
Izvor: RTCG
