Piše: Bojana Topalović
Njegošev broj Zore, posvećen obilježavanju pedesetogodišnjice smrti srp – skog genija, objavljen je u oktobru 1901. godine. Na mjestu urednika u tom trenutku našao se Atanasije Šola ali su, po svemu sudeći, učešće u izdavanju ovog broja lista uzeli svi članovi mostarske inteligencije.
Za izgled i sadržaj lista posebno se brinuo Svetozar Ćorović, što se i vidi iz njegovog pisma Tihomiru Ostojiću: „Uredništvo Zore riješilo je da, septembarsku i oktobarsku svesku ujedno posveti Njegošu. Ali da radove što bolje uredimo, kupimo ih odmah. Stoga te molim, da i ti, barem kroz mjesec dana, pošalješ kakav članak o njemu. (…) Nadam se, da nam ovu molbu nećeš odbiti, te ti naprijed toplo zahvaljujem. Uzgred te molim da i Radonjića umoliš za što“. Ostalo je zabilježeno da se sa istom molbom obratio i književniku Aleksandru Sandiću: „S toga i vas, kao odličnoga književnika srpskoga, najljepše umoljavam da budete tako dobri, te da nam barem kroz mjesec dana pošaljete ili kakav članak ili barem kakav kratak zapis o njemu, kao kad bi u spomenicu upisivali“. Poznajući Ćorovićevu pedantnost i posvećenost, sigurno je da su pisma poslata na veliki broj adresa. Dakle, pripreme za objavljivanje ovog broja časopisa bile su ozbiljne i temeljne.
Profesorka Sonja Tomović Šundić predstavila knjigu „Njegoš u likovnosti“
Kako zapisuje Ljubica Tomić Kovač, Mostarci su „predstavili u svom časopisu crnogorskog vladiku i pjesnika tekstovima koji u okviru naše kritičke literature i danas predstavljaju ozbiljna i vrijedna ostvarenja“.
Njegoš nije bio prvi put tema mostarske Zore. Godinu dana prije svečanog bro ja u nastavcima je objavljivana studija Pavla Popovića, posvećena Njegoševom Gorskom vijencu. „Ovaj izvanredni rad, najpotpuniji među tekstovima svoje vrste, pisan na osnovu minuciozne analize velikog Njegoševog spjeva, okončan je upravo pred jubilarni, Njegošev broj Zore, tako da sasvim prirodno dolazi kao uvod i stabilna okosnica za izučavanje cjelokupnog Njegoševog djela. Svi ostali radovi u Zori pridružuju se Popovićevoj raspravi kao osvjetljenja pojedinih etapa iz života crnogorskog vladike i tematski čine skladnu cjelinu u kojoj ništa nije značajnije izostavljeno, niti je – bez određenog razloga – dodato“.
Ovaj broj lista koncipiran je drugačije od Zmajevog što je, s obzirom na povod objavljivanja, sasvim razumljivo. Sastoji se od sedam proznih i tri poetska teksta. Otvara ga prozni tekst „U pjesnikov vijenac“, pisan rukom Marka Cara. Autor tekst piše sa puno poštovanja i divljenja, ali sa specifičnog gledišta. Iako bismo baš od njega očekivali podroban kritički rad o Njegoševom stvaralaštvu, Car se ograđuje i objašnjava čitaocima da je ovaj tekst isključivo „sinteza njegova genija“‚.
Marko Car sa oduševljenjem navodi da je Njegoš srpski Šekspir, čovjek izrazitog talenta i umjetničke snage. Njegošev talenat je nadmašio vještine, a stihovi koje je taj talenat iznjedrio su nešto najljepše i najskladnije što je ikada napisano u našoj književnosti. Reprezentativan primjer Njegoševog savršenog stila i izrazitog talenta jeste monolog vladike Rada iz Gorskog vijenca:
„Moje pleme snom mrtvijem spava,
Suza moja nema roditelja,
Nada mnom je nebo zatvoreno
Ne prima mi plača, ni molitve“
Autor se s pravom usuđuje da ovaj govor uporedi sa stilom velikog Dantea Aligijerija i navodi da „sličnom govoru nema ravna u našoj pjesničkoj književnosti; to je on, glavom on, Vladika Rade, svojom dvostrukom sviješću srpskoga pjes – nika i pomazanog vođe srpskog naroda“. Upravo njegov pjesnički talenat gradi taj savršeni i prepoznatljivi stil pisanja koji se na tom nivou nije nikada ponovio u srpskoj književnosti.
Tekst „Petar II Petrović Njegoš“, autora dr Lazara Tomanovića, veliča Njegoša kao vladara. Ovo je najduži tekst u časopisu, a drugačiji je od ostalih i po tome što se oslanja na precizne činjenice iz srpske istorije za vrijeme Njegoševe vladavine. U ovom radu detaljno su opisane određene borbe i vladičin konstantni trud da ostvari svoju najveću želju – da dočeka „slogu među braćom u kojima jedna krv kipi i koju je jedno mlijeko odojilo i jedna kolijevka odnjihala“.
Misao oslobođenja od tuđinske vlasti Njegošu je bila iznad svega. Onako kako je pisao, tako je i djelao – genijalno. Njegova poezija bila je zvuk njegove duše i vapaj za konačnim oslobođenjem Crne Gore. „Da je njegov život i vladalački mu rad u protivurječju sa njegovom poezijom; da je jedno radio a drugo pjevao, bi li njegova poezija tako silno na nas djelovala? Bi li danas iz tako intensivne milošte naše misli i naši osjećaji lećeli na vrh Lovćena i tu se oko njegova groba savijali? I bi li nas taj njegov grob ovako napajao, utjehom, nadom, vjerom?!“
Neknjiževna strana Njegoševog života u ovom tekstu upotpunjena je odlom – cima iz pisama koja je upućivao Rusiji i skadarskom veziru Osman-paši Skopljaku, a sve sa ciljem da Crna Gora postane slobodna. Ako ostavimo po strani Njegoševu neprestanu borbu za oslobođenje i posmatramo ova pisma iz drugog ugla, možemo primijetiti da ona, pored značajnog svjedočanstva o tome dobu, još jednom potvrđuju Njegošev prirodni dar. I prilikom pisanja običnog pisma, bez obzira na sve borbe koje je vodio i u kojima ga je pisao, kod Njegoša nadvlada talenat. Zato su u svakom tom pismu rečenice prirodno i smisleno povezane, a ton poetski i dostojanstven: „Mi ljubimo svoju otadžbinu, kao i svi narodi što ljube svoju, i ne štede za nju krv prolijevati. No volja Gospodara Imepatora za nas je najsvetija na ovome svijetu“.
U mučnim prilikama živio je, vladao i, što je veoma važno, pjevao srpski vla dika. Sa istom energijom branio je svaki kamen zemlje, trudeći se da odmetnutu braću vrati svojoj postojbini i da konačno oslobodi Crnu Goru. To potvrđuju i detalji iz ovog Tomanovićevog značajnog teksta.
Dalje svoje radove Zori prilažu dr Milan Šević i Svetislav Stefanović. Za razliku od rada prethodnog autora, njihovi zapisi govore isključivo o Njegoševom književnom djelu, i to iz novog ugla posmatranja.
Milan Šević raspravlja o Luči mikrokozmi, Njegoševom spjevu koje mnogi kritičari upoređuju sa Miltonovim Izgubljenim rajem. Šević staje na drugu stranu i u svojoj studiji detaljno objašnjava razlike između ova dva djela. Priznaje da samo jedna epizoda povezuje Miltonov i Njegošev spjev, ali djelimično. Njegoš je kao predmet svog spjeva upotrijebio Miltonovu epizodu u kojoj božji izaslanik Rafailo govori prvim ljudima o značaju Sotone i iskušenja pred kojima se nalaze.Međutim, Šević dodatno objašnjava da je nije upotrijebio „u istom smeru, niti je njezine pojedinosti održao: on je i po svojoj osnovnoj zamisli, sasvim različitoj i od značenja te epozode i od celokupnog speva Miltonovog načinio i u celini i u pojedinostima, upoređenu sa Miltonovim spevom, originalnu pesmu“.
Glavna Njegoševa misao je odnos čovjeka prema vaseljeni, dakle filozofska, dok je Miltonova misao religiozna. Sve ovo, kao i ostale činjenice koje Šević navodi, idu u prilog zaključku da je Njegoš stvorio originalno djelo i da je ono svakako dublje zamišljeno od Izgubljenog raja.
I Svetislav Stefanović se u svom radu „Njegošev Šćepan Mali“ suprot – stavlja svojim prethodnicima i pobija njihove ranije iznesene teze o dramskom u ovom spjevu. Svi dotadašnji kritičari tvrdili su da u ovom djelu, iako je zamišljeno kao drama – nema ničega dramskog. Dalje navode da „nema jedinstva i da su glavno upravo one uporedne scene u kojima se slika narod“. Sve ovo podstiče Stefanovića da Šćepana Malog predstavi iz drugog ugla, upoređujući ga sa Šilerovim Viljemom Telom. On je ovu tezu iznio najprije u Brankovom kolu, a u Zori je detaljnije objašnjava.
Svetislav Stefanović ulogu Šćepana Malog posmatra u sklopu socijalnih i duhovnih prilika u Crnoj Gori. Dodijelio mu je isti zadatak kao što je i Šiler Viljemu Telu: da izvrši određenu istorijsku misiju. „Tako je Njegoš skoro nepre – rađenu, sirovu građu mletačke arhive oŠćepanu – uneo u svoju tragediju, ali je oži – veo ono, štoŠćepana upravo nosi, što mu, kao i Telu, daje istorijskog značaja“.
1 Tel oslobađa svoj narod, a Šćepan Mali „pokazuje ogledalo časti jednog viteškoga naroda“. Iako je bio vješta varalica, narod mu vjeruje i upravo ta čast i vjera narodna jesu ono što ga održava i čini značajnom istorijskom ličnošću. Ta tvrda vjera izaziva strah kod neprijatelja, a Crnogorcima je „taman dobro došao da im podigne veru u pobedu nad vekovnim ugnjetačima“. Što su neprijatelji opasniji, vjera u Šćepana je sve veća i veća.
„Odanost i vjera naroda oblači ga i pred našim očima u neku vrstu naivnosti, mi ga više sažaljevamo, nikad ga ne preziremo“. I sama njegova smrt od strane turskog neprijatelja miri nas sa svim njegovim grijesima. Ona Šćepana Malog prikazuje kao spasioca jednog naroda koji je imao ambicije da nastavi istim tokom, ali ga je sudbina prekinula. „Ideja časti i obraza njegovom takom smrću upravo postaje svetinja njegova naroda – a on njen mučenik“.
U Njegoševom broju Zore našla se i jedna filološka rasprava pod naslovom „O jeziku Petra II Petrovića Njegoša“. S obzirom na to da je Njegoš, kako navodi autor Nikola Simić, „Crnogorac i mislima i jezikom“, u ovom tekstu objašnjene su određene osobine crnogorskog govora koji je upravo ovaj pjesnik uveo u srpsku književnost.
Sa ciljem da se osobine crnogorskog govora među čitalačkom publikom „ne drže za pogrješke“, autor taksativno navodi i objašnjava jedan po jedan filološki pojam. On navodi da nam je vladika Rade vjerno prenio „govor onijeh krajeva“, baš kao što je vjerno prikazivao život i običaje crnogorskog naroda.
Takođe, Simić ukazuje na još neke karakteristike Njegoševog jezika. Jedna od njih jesu riječi preuzete iz crkvenog ili ruskog jezika. U doba Vukove borbe za srpski književni jezik, kojoj je značajno doprinio i sam Njegoš, ovo možda nije bilo sjajno rješenje. Ipak, lako zaključujemo, a to navodi i sam autor ove studije, neke likove iz Gorskog vijenca prosto nije bilo moguće odvojiti i otrgnuti od crkvenog jezika. Pored crkvenih i ruskih riječi, u Njegoševom Gorskom vijencu našle su se i određene riječi iz italijanskog i drugih stranih jezika.
I ova čisto filološka studija na kraju donosi zaključak da su Njegoševa najbolja djela rezultat neospornog talenta i prirodne genijalnosti. Njegošev jezik se „odlikuje od jezika ostalijeh pjesnika naših, a to je jedrina, krepčina izraza, kratkoća i slikovitost. Ovim je svojstvima natkrilio vladika Rade sve naše pjes nike“.U ovoj jubilarnoj Zori, odlukom uredništva, preštampana je i ponovo objavljena Njegoševa početnička pjesma pod naslovom „Spomen na grobu Čedomila, sina rodoljubivoga gospodina Doktora Dimitrija Fruštića“. Iz kratkog komentara urednika saznajemo da je ova pjesma prvi put bila objavljena u Serbskom narodnom listu 1837. godine, a Zora je donosi „kao interesantnu pojavu Njegoševa početničkog rada i karakteristiku uticaja tadašnje struje Miloša Hadžića Svetića i Harfe Šišatovačke na prve početničke radove Vladičine“.
Poetska strana ovog broja časopisa dopunjena je, kako su ih nazvali sami autori, dvjema alegorijama. Aleksa Šantić i Svetislav Stefanović veličaju Njegoša kroz stihove koje su spjevali posebno za ovu priliku.
Šantić u svojoj pjesmi „Bilo jedno momče Crnogorče“ uzdiže pjesnika do vila i predstavlja ga kao njihovog miljenika. U pomalo epskom tonu,Šantić zapisuje stihove koji istinski veličajuNjegoša kao čovjeka i pjesnika čija je pjesma „pojila krajeve srpske viteštvom i snagom“. U ovim stihovima nema mjesta hiperboli, oni predstavljaju Šantićevo istinsko i iskreno oduševljenje najmudrijom srpskom glavom:
„Zaigralo srce u junaka,
Na prsima teške toke zveče,
Toke zveče, zlatne gusle ječe,
Dok uz gusle propojalo Momče
Divnu pjesmu, kakvu čule nisu,
Naše gore ni vile na visu…“
Na kraju odaje počast mrtvom Njegošu, uvjeren da će njegov grob biti oganj koji će grijati buduća srpska pokoljenja.
Iste motive kroz svoju pjesmu „Njegošu“ proteže i Svetislav Stefanović. Slaveći Njegoša, Stefanović se u svom pjesničkom zanosu uzdiže do ode. Uzvišenim tonom pjeva geniju čija je duša „telo za sobom ponela“ i smjestila ga na Lovćen:
„ Na vrh visa srpskog uzdanja,
Spustila je duša telo tvoje:
Da počiva,
Snove da sniva.
(…)
Od tih snova, zlatotkanih sjajnih,
Usplamteo, zažario se Lovćen ceo“.
Eto koliko je bila velika duša Njegoševa i sa kakvim oduševljenjem srpski pjesnik pjeva i slavi velikog vladiku Rada. Ove dvije pjesme su najiskreniji izrazi ljubavi prema pjesniku koji je čitav svoj život, baš kao i Zmaj, posvetio narodu i narodnom dobru.
Njegošev svečani broj časopisa završava se pregledom značajnih novinskih članaka, štampanih povodom obilježavanja pedesetogodišnjice Njegoševe smrti. Na prelazu između književnih tekstova i ovog pregleda nalazi se i jedna kratka, nepotpisana anegdotska crtica iz Njegoševog života.
Zora nam pruža saznanje da se o Njegošu pisalo na svim stranama svijeta. Prigodni tekstovi o Njegošu objavljeni su u sljedećim časopisima: Kolo, Brankovo Kolo, Ženski svet, Dubrovnik, Vienac, Budimpeštanske Male Novine, Slovenski pregled i drugi. Svaki od ovih časopisa donio je najljepše tekstove o čovjeku koji se izdigao iznad vremena, vladaru čija vladavina predstavlja posebnu epohu u crno- gorskoj istoriji i pjesniku koji će još dugo stajati na prestolu najboljeg. Ispleten je vijenac u slavu njegovu, pri čemu nijedan list iz tog vijenca do danas nije uvenuo.
Ovi brojevi časopisa „nisu samo konvencionalni izraz pažnje prema godišnjicama koje je čitav srpski narod obilježio u tim trenucima. One su, prije svega, dokaz da jeMostar, pokrenut tadašnjom generacijom mladih pjesnika i kulturnih pregalaca, bio dovoljno zreo da na jednom takvom nivou – ispiše riječi ljubavi i poštovanja prema pjesnicima sa čijim su djelima živjeli…“
Kasniji zapisi Stevana Žakule, koje Ljubica Tomić Kovač navodi u svojoj monografiji posvećenoj Zori, svjedoče o tome koliko su ovi tematski brojevi Zore ostavili velikog traga naMostar. CijeliMostar znao je napamet polovinu Gorskog vijenca, „a bez Zmaja, opet, nije se mogla zamisliti nijedna značajnija javna priredba, sijelo ili svetosavska besjeda. Jer Zmaj je, kao i Njegoš, za Mostarce bio pjesnik kroz čiju je poeziju govorio srpski narod u svim trenucima svog života“.24 Mos – tarski intelektualci zaista su postigli ono što su zamislili i što su započeli u Ćorovićevoj magazi – probudili su Hercegovinu i kulturnu scenu ove nekada uspavane sredine podigli na zavidan nivo.
Izvor: Nova Zora
