Piše: Elis Bektaš
Srbija je već četvrtu deceniju – zemlja protesta. Od notorne jogurt-revolucije, preko čuvenog 9. marta i studentskih demostracija devedesetih, a potom i radikalskih protesta koji su često znali biti nasilni, pa sve do ovih posljednjih studentskih protesta, u skoro algoritamski pravilnim razmacima ulice i trgovi Beograda, ali i drugih gradova u Srbiji, preplavljene su masom koja uglavnom zahtijeva isto – da institucije svoj posao rade u skladu sa zakonom a ne u skladu sa partijskim interesima ili čak u skladu sa ličnim interesima partijskih lidera.
Za razliku od prošlogodišnjih protesta, potaknutih zločinom u beogradskoj osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“, koji su veoma brzo izgubili početnu energiju i pretvorili se u demonstraciju otužne nesposobnosti opozicije da artikuliše svoje političke zahtjeve i programe, čini se da su ovogodišnji studentski protesti, kao reakcija na novosadsku tragediju u kojoj je pod nadstrešnicom na željezničkoj stanici stradalo 15 ljudi, ozbiljno uzdrmali same temelje naprednjačke korporatokratije.
Studenti koji žele bolju, dakle stabilniju i zakonitiju Srbiju, zasad su se pokazali kao vičniji i dorasliji razumijevanju politike od organizovane opozicije i uspjeli su da ponude sasvim nove narative i paradigme političke borbe. Da li će takav pristup uroditi plodom i Srbiju osloboditi od naprednjačke hobotnice u kojoj više ničeg osim korupcije nema, ne zavisi samo od studenata, već i od mnogo drugih faktora među kojima od najmanjeg značaja nipošto nije spremnost širih društvenih slojeva u Srbiji da se konačno prepuste ujedno i opasnom i blagorodnom zovu emancipacije i modernizacije.
Ovdje, međutim, želim da ukažem na jedan fenomen koji nije izravno vezan za same studentske proteste, već za njihove refleksije u okolnim zemljama. Već decenijama svaki protest protiv vlasti u Beogradu, koji nije nadahnut vulgarnim nacionalizmom, uživa stanovite simpatije u Bosni i Hercegovni, Hrvatskoj, Crnoj Gori… ne samo unutar onog društvenog odsječka koji sebe doživljava kao ljevičarski ili građanski, već i unutar društvenih odsječaka dominantno obilježenih hrvatskom, bošnjačkom, crnogorskom… monoetničkom i u dobroj mjeri nacionalističkom svješću.
Ako se u ranijim godinama nekako i mogla razumjeti motivacija za tu simpatiju i podršku, ona je danas potrošena, postala je karikaturalna pa čak i opasna, jer izvire iz nekoliko temeljnih zabluda i počiva na jednom dubokom nerazumijevanju današnje Srbije. Nemoguće je, naime, oteti se utisku da većina onih koji podržavaju studentske proteste čvrsto vjeruju u jednu duboko pogrešnu tezu po kojoj je vulgarni srpski nacionalizam s kraja prošlog vijeka glavni, pa čak i jedini krivac za raspad Jugoslavije u seriji građanskih ratova, pa stoga vjeruju i da mladi demonstranti na beogradskim i novosadskim ulicama daju potvrdu tom tragikomičnom ubjeđenju.
Pored toga, većina simpatizera studentskih protesta koji sjede u Zagrebu, Sarajevu i u Đukanovićevom dijelu Crne Gore, izravno ili implicitno pristaju na jednu staru i veoma pogrešnu tezu, koja je bila omiljena, između ostalog, i Aliji Izetbegoviću, a koja glasi „slaba Srbija, jaka Jugoslavija“. Pošto danas Jugoslavije nema, ta teza u njihovim glavama glasi „slaba Srbija, jake okolne države.“ Ništa pogrešnije od toga. Slaba Srbija vječiti je generator problema na Balkanu i opasan faktor nestabilnosti. Jaka Srbija, međutim, za kakvu se danas bore studenti, predstavljala bi izvor stabilnosti i regionalne saradnje.
Problem je, međutim, to što u okolnim zemljama, kao i u dobrom dijelu Srbije, uostalom, društvena i politička svijest tavori na stadijumu civilizacijske i predmodernitetske retardacije, pa se snaga jedne zajednice još uvijek premjerava količinom topova i vojničkih čizama, a ne onim što je stvarno mjerilo snage jednog društva – nemilosrdnim legalizmom, kvalitetnim sistemom javnog obrazovanja i javnog zdravstva, stabilnom ekonomijom, optimalnim balansom između nacionalne i građanske svijesti…
Studenti se u Srbiji, dakle, ne bore da bi spustili „zastave svojih očeva“ niti da bi okajali nekakve njihove grijehe, već se bore za jedno modernije, emancipovano društvo u kom će profesionalna, ali i etička, humanistička odgovornost potisnuti sveprisutnu korupciju i u kojoj će vulgarni, guslarski nacionalizam, koji čak i nije nacionalizam već njegova regresija i retardacija na primitivni monoetnički stadijum, biti odmijenjen modernom građanskom i nacionalnom sviješću.
Upravo zbog studenata i njihove borbe, od čijeg ishoda ne zavisi sudbina samo Srbije, već, po principu spojenih posuda, i sudbina okolnih zemalja, treba biti veoma oprezan sa sadržajem podrške koja im se upućuje. Pogrešno artikulisana i pogrešno usmjerena, ona se veoma lako može pokazati kao podrška – Vučiću i njegovoj naprednjačkoj hobotnici.
Ukoliko oni koji sebe smatraju baštinicima političkog moderniteta i emancipacije u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori… zaista žele da pruže podršku studentima, nek se suzdrže od banalnih parola i podsjećanja na ratove devedesetih, s kojima mlađarija na ulicama Beograda i Novog Sada, uostalom, nema apsolutno ništa i nek se dignu na ustanak protiv brojnih i prekobrojnih Vučića u svojim društvima. Na taj način će najbolje pomoći i studentima u Srbiji.
Ovako, izgleda pomalo otužno slušati glasiće koji egzaltirano iskazuju svoje divljenje studentskom buntu protiv Vučićevog naprednjačkog polipa, dok istovremeno obaraju glavu pred principijelno i metodološki identičnim liderima i partijskim strukturama u svom neposrednom okruženju. Simpatisati borbu studenata protiv Vučića i vjerovati da je njegovo rušenje preduslov detanta i svijetle budućnosti čitave postjugoslovenske regije, a istovremeno smatrati za prihvatljive razne Plenkoviće, Izetbegoviće, Komšiće, Dodike, Čoviće, Đukanoviće, Mandiće i kritikovati ih blago i umjereno ili im se čak diviti i smatrati ih za političke svjetionike, kao što u Crnoj Gori dio simpatizera studentskih protesta posmatra Đukanovića, u najmanju je ruku neugodno za gledati i predstavlja dokaz političkog, ali i civilizacijskog idiotluka par exellence.
Sve u svemu, studenti u Srbiji započeli su borbu za budućnost i jasno su stavili do znanja da im u toj budućnosti ne treba Vučićev koruptivni tumor koji je dovršio ponižavanje Srbije i pretvorio je u folklorno društvo koje ispunjava svaki zahtjev stranog kapitala i stranih centara političke moći, ali u toj budućnosti im ne trebaju ni oni koji će ih podržavati iz pozicije zaglibljenosti u devedesete i koji ispod podrške studentskoj borbi protiv vulgarnog i folklornog monoetničkog nacionalizma u Srbiji kriju vlastite nacionalizme, jednako vulgarne i mučne.
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
