Četvrtak, 12 mar 2026
Žurnal
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Kontakt
  • Odabir pisma
    • Latinica
    • Ćirilica
Više
  • ŽURNALIZAM
  • STAV

  • 📰
  • Arhiva prethodnih objava
Font ResizerAa
ŽurnalŽurnal
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Preporuka urednika
  • Kontakt
Pretraga
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Izaberite pismo
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Kontakt
  • Odabir pisma
    • Latinica
    • Ćirilica
Follow US
© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.
Slika i ton

Đorđe Matić: Zvuk vremena

Žurnal
Published: 23. decembar, 2024.
Share
Mladen Jagušt, (Foto: Danas)
SHARE

Piše: Đorđe Matić

Maestro Mladen Jagušt svoj najprepoznatljiviji potpis ostavio je uz apsolutno najznačajnija djela srpske i pravoslavne duhovne muzike i za mene jedan je od simbola „moga“ Beograda.

U davna, u svakom pogledu čednija vremena, znatan dio moje generacije koji je odrastao u drugačijoj ideološkoj i društvenoj atmosferi bio je obilježen i naročitim kulturnim i identitetskim izborima. U njima je muzika – što je uglavnom bila sinegdoha za rokenrol – igrala ogromnu, upravo najveću ulogu, posebno ona što je nastajala na „osovini“ dva najveća grada, Zagreba i Beograda. U spoju prve određenosti, šire društvene dakle, i uže, lične i kulturne, većina nas odavde naravno nije imala pojma o manje vidljivim, a upisanim kulturnim i identitetskim kodovima. No, ponekad bi se dogodilo da neka važna gesta i događaj pokriju, ili bolje – otkriju – nešto suštinsko iz oba polja, a s time i nešto dotad nesvjesno, neupoznato, još nedovoljno promišljeno i doživljeno.

Tako, sad već davnih osamdesetih, za jedne od uobičajenih i spontanih „kulturnih razmjena“ naša dva grada, u stalnoj potrazi za novim muzičkim izazovima i događajima na muzičkoj, što će reći rokerskoj sceni, dobio sam iznenađujući dar.

Dok sam po običaju odsjedao kod svog beogradskog dobrog prijatelja, njegovi roditelji – stari mu je inače bio poznati muzičar – poklonili su mi „boks set“ vinila, četiri ploče u izdanju PGP RTB-a, ukoričene u otmjen, ali impresivno i strogo sveden omot albuma na čijoj prednjoj strani nije bilo nikakve ilustracije. Krasio ga je samo jednostavan slog, zlatna ćirilična slova na tamnoj bordo pozadini: s vrha, verzalom pisalo je „Stevan Mokranjac, Rukoveti, Liturgija, Opelo“, pa ispod toga „Hor Radio Televizije Beograd“, i na kraju ime „Mladen Jagušt“.

To je bio prvi svjestan i dramatičan susret s muzičkim nasljeđem Stevana Stojanovića Mokranjca, najvećeg srpskog klasičnog kompozitora, kao i prvi, ključni, susret s našom duhovnom muzikom. Čudestvena, sublimna, i za nevježu pomalo plašeća, potresna djela izvodio je golem i zvučno potpuno nestvaran zbor, hor koji je tonski ponirao u dotad nepoznate, neshvatljive dubine i uzdizao u celestijalne visine unutar istih dijelova kompozicija, iznad svega onih liturgijskih, a onda i „stavaka“, odnosno, tada novom riječju, „rukoveti“.

Sve zajedno vodio je i na okupu držao, skladno, kao ogromnu, savršeno izvedenu građevinu, dirigent koji je ravnao horom, suoblikujući monumentalni zvuk kao što bi kipar izvajao skulpturu stvorenu u zraku, u eteru, sačinjenu jedino od poretka nota u vremenu.

Taj umjetnik, dirigent, zvao se Mladen Jagušt – ime s omota ploče i od tog trena za dugo vremena jedna gotovo mitska figura u mom kulturnom imaginariju. Trebalo je puno vremena da bi se, i tek nakon svega, napokon više saznalo i o stvarnoj ličnosti ovog umjetnika i njegovu životu, baš kao i s brojnim drugim iz toga „analognog vremena“. A vremena je zaista prošlo mnogo, ako ćemo biti dodatno ironični: ovih dana, naime, maestro Jagušt napunio je nevjerojatnih stotinu godina. S tom fantastičnom obljetnicom, i na radost naše kulture, podsjećalo se po medijima na biografiju maestrovu, na činjenice poznate i one domalo nepoznate. I jedne i druge danas govore sasvim drugo u odnosu na vrijeme prvog susreta s dirigentovim radom. Neke od njih zvone još toplije, prisnije i razumljivije, onako kako su i druge važne spoznaje došle, istovremeno ili sukcesivno. Druge pak javljaju se u tonu zapanjujućih implikacija, ličnih, ali iz toga zapravo širih, historijskih upravo. Taj je ton bogat ironijom koja mnogima izmiče, i hladnoćom kojom nam se historija ovđe često umije nasmijati u lice. Počevši već u odnosu na očito, na ovo čime smo počeli, i što razumijevamo sve zajedno bolje tek kad je došlo s vremenskim razmakom i ključnim, a iznenađujućim saznanjima. Maestro Jagušt, umjetnik koji je svoj najprepoznatljiviji potpis ostavio uz apsolutno najznačajnija djela srpske i pravoslavne duhovne muzike, kao i one baštinske („Rukoveti“, za koje je materijal Mokranjac birao iz narodnog izraza, davši mu klasičarsku harmonizaciju) – i za mene jedan od simbola „moga“ Beograda – rođen je 10. 12. 1924. (!). U Sunji, od svih mjesta, gradiću u blizini Siska. U toj, stoljećima izmiješanoj općini nema međutim familija i ljudi s tim rijetkim i neobičnim, teško odredivim prezimenom: najviše ih je, starinom, u Zagrebu i okolici. Kako god, mladi Jagušt, sin iz trgovačke obitelji, zbog očevih je poslova kao dječak stigao u Kragujevac, gdje i odrasta, u miru i obilju, a kao rano pokazani muzički talent vodi dva zbora, pravoslavni i katolički, učeći i razvijajući se kao muzičar. Sve do fatalne 1941. Nakon okupacije, nevjerojatnim spletom sudbine izmiče strašnom zločinu nad đacima u Šumaricama, gdje je ostao skoro čitav njegov razred.

Nakon toga još jedan, drugačiji preokret, na prvi pogled neobjašnjiv iz prethodnoga, iz tragova i znakova identiteta koji, posebno s našega očišta, stvaraju pretpostavke, logične, no sasvim krive: obitelj se 1942. vraća u Sisak. Tu je Jagušt završio gimnaziju i samom tom činjenicom dao odgovor na jedno neizrečeno pitanje.

Nakon rata u Zagrebu upisuje Muzičku akademiju i diplomira na dirigentskom odsjeku. Fascinantno: nakon što je postao dirigent Komornog zbora Radio Zagreba i korepetitor u Operi HNK, gdje je debitirao „Travijatom“, bio je jedan od osnivača i prvi dirigent Akademskog pjevačkog zbora „Ivan Goran Kovačić“. Kad se 1957. preselio u Beograd, ravnao je zborom i orkestrom Doma JNA, i onda dobio mjesto direktora Opere i Baleta SNP u Novom Sadu. U Zagreb se više nije vraćao.

I pored tolikih decenija u Beogradu, sebe je smatrao Kragujevčaninom. Ostalo su govorila djela. Simfonijski, operni i naročito zborski repertoar koji traži drugačiju vrstu dirigiranja, stotine snimaka, bezbrojni koncerti, izvedbe, gostovanja. Strogost u pripremama, „nezgodan“ karakter, žestok humor. I privatni, sasvim diskretan život umjetnika: sklad obitelji, ljubav prema slikanju, sklanjanje u prirodu, skroman, povučen život. Kažu da se maestro klonio javnosti i javljao se samo za njega važnim povodima. Neka bude tako i kad govorimo o njemu: ovo je takav povod, ako ijedan.

Ali nije sve u silnoj (sto)godišnjici. Čak ni u djelu. U ova suluda, ponovo mahnitajuća vremena, a uz kraj godine, kad se sabiraju i oduzimaju stvari, važne i nevažne, kad čovjek, sam i kao dio zajednice, pokušava od svega što je netom prošao nešto i naučiti i zaključiti – priča o Mladenu Jaguštu poruka je i za nas: posvećenost pozivu i profesiji, traženje harmonije, kad treba i kroz sukob; snaga individue ali i zajedništvo, važnost neusporedive tradicije koja se regenerira svakim dosljednim, odgovornim, promišljenim čitanjem bez predrasuda i ograničenja; sama važnost kulturnog kanona, samopouzdanje koje dolazi iz razumijevanja vlastite kulture, njene prošlosti i policentričnosti, vitalnost i humor usuprot teškoćama; predanost, požrtvovanje, širina. I dugovječnost naravno.

Neka nam na tim počelima i vrlinama bude građena i dolazeća godina. I neka nam je bolja.

Izvor: P- Portal

TAGGED:Đorđe MatićKulturaMladen JaguštMuzikaP PortalUmjetnost
Share This Article
Facebook Telegram Copy Link
Previous Article Pavle Simjanović: Dve gadure po ceni jedne
Next Article Dado Đurić: Ja sam kopile Gogoljevo

Izbor pisma

ћирилица | latinica

Vaš pouzdan izvor za tačne i blagovremene informacije!

Na ovoj stranici utočište nalaze svi koji razum pretpostavljaju sljepilu odanosti, oni koji nisu svrstani u razne sisteme političke korupcije. Ne tražimo srednji, već istinit i ispravan put u shvatanju stvarnosti.
FacebookLike
XFollow
YoutubeSubscribe
- Donacije -
Ad image

Popularni članci

Božović: Na UCG nudimo znanje, razvijanje sposobnosti za kritičko promišljanje

„Na UCG nudimo znanje, razvijanje sposobnosti za kritičko promišljanje i rasplamsavanje strasti ka nauci. Ostalo…

By Žurnal

Baron Minhauzen od srpskog litijuma

Piše: Milan Ćulibrk Prošlog petka još jednom smo se uverili da reč ovdašnjih zvaničnika ne…

By Žurnal

Eh, kakav bi mitropolit bio Balša Brković!

Fantazira ovaj samozvani postmodernista kako bi valjalo osmisliti neke, valjda, postmoderne mitropolite; postmoderne u smislu…

By Žurnal

Sve je lakše kad imaš tačnu informaciju.
Vi to već znate. Hvala na povjerenju.

Možda Vam se svidi

Deseterac

Andrićevo ogledalo nesvjesnog: Knjiga, snovi i arhetipovi

By Žurnal
GledištaŽiva riječPreporuka urednika

Bin Ćirjak (2): O Ceci i Bogdanu Popoviću

By Žurnal
Gledišta

Elis Bektaš: Oduzimanje slobode kao vraćanje nade

By Žurnal
Gledišta

Elis Bektaš: Sport koji spaja a ne razdvaja

By Žurnal
Žurnal
Facebook Twitter Youtube Rss Medium

O nama


Na ovoj stranici utočište nalaze svi koji razum pretpostavljaju sljepilu odanosti, oni koji nisu svrstani u razne sisteme političke korupcije. Ne tražimo srednji, već istinit i ispravan put u shvatanju stvarnosti.

Kategorije
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Deseterac
  • Živa riječ
Korisni linkovi
  • Kontakt
  • Impresum

© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.

© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.
Dobrodošli nazad!

Prijavite se na svoj nalog

Username or Email Address
Password

Lost your password?