Piše: Miloš Lalatović
Ovih dana je preminuo čuveni srpski i jugoslovenski umjetnik Dragoljub Raša Todosijević. Jedan od prvih tzv. netradicionalnih umjetnika okupljenih oko Studentskog kulturnog centra u Beogradu sedamdesetih godina prošloga vijeka.
Iako, svjetski priznati umjetnik od mladih dana, ostao je u izvjesnoj društvenoj izolaciji.
Kao što je Slobodan Tišma u književnosti, Lazar Stojanović kao režiser, Todosijević je spadao, takođe, u grupu vječito neprilagođenih umjetnika i ljudi, koji kao da su odabrali usamljeništvo kao filosofiju života.
Rođen 1945. godine, u periodu kad se rat upravo završio, nije se uklapao u stereotipne poglede socijalističkog sistema od mladog uzrasta. Tako, kraće vrijeme, paradoksalno, upisuje vojnu školu u Mostaru, ali ubrzo se vraća u Beograd gdje upisuje kurs crtanja, da bi se pripremio za Akademiju likovnih umjetnosti. I na istoj se susreće sa okoštalim stavovima profesora i neuklapanje u njihove standarde umjetnosti i života. Raša je koristio netradicionalne i netrajne umjetničke materijale, što je u to vrijeme tadašnje Jugoslavije bilo potpuno neprihvatljivo. Bez obzira na to, nalazi istomišljenike u Novom Sadu, Zagrebu, Ljubljani, ali i širom evropskih zemalja i Amerike. Interesantno, da se u slično vrijeme dešava čuvena 1968. godina, veliki protesti studenata, kao i nadiranje tzv. crnog talasa u jugoslovenskom filmu, gdje se stvarnost za razliku od tzv. crvenog talasa naklonjenog
Narodnooslobodilačkoj borbi, prikazuje sumorno, objektivno, sa svim svojim anomalijama. A krajem sedamdesetih dolazi novi talas ili val u muzici, koji se takođe ne uklapa u vladajući establišment.
Umjetnici poput Raše su korišćeni od strane komunističkog sistema da bi se isti prikazao kao demokratski, slobodan, dozvoljavajući im gostovanje po inostranstvu, gdje su osvajali brojne nagrade, ali su na domaćem terenu bili marginalizovani.
Margina i ,,zapećak“ su ga pratile čitav život. I posle pada komunizma na umjetnost kojoj pripada se od novih vlasti gledalo kao na ,,izdajničku“, eksponent Novog svjetskog poretka. Interesantno, da je prije samo nekoliko mjeseci dobio ironičnu nagradu za životno djelo u iznosu od dvesta eura, koju je Raša vratio poštom.
Pored likovne umjetnosti, bavio se i pisanjem. Objavio je nekoliko knjiga. Umro je posle duge i teške bolesti, kao što na početku rekoh ovih dana. Kopnio je dostojanstveno, daleko od naslovnih strana medija. Tek, nakon smrti, mediji su i to oni naklonjeni kulturi, objavili vijest o njegovoj smrti. Slično poput stihova pjesme crnogorskog pjesnika Lesa Ivanovića “Ljudi sjenke“, gdje se opisuju ljudi koji tek ,,kad im izađu crni posmrtni plakati, ostatak se sjeti da su i ti smrtnici sa njima živjeli“. Malo, parafraziram, ali bitna je suština.
Rašo, počivaj u miru, tihi čovječe.
