Piše: Sveštenik Gojko Perović
Počinje Božićni post. On predstavlja duhovnu i tjelesnu pripremu za božićne blage dane. Gledajući svijet oko sebe i u njemu vladajuću kulturu, najprije, bio sam pozitivno iznenađen prisustvom pojma i imena Božića svuda, pa i u filmskoj industriji. Nijesam mogao ni da pretpostavim koliki je opus filmova o božićnim praznicima, snimljenih uglavnom u zapadnoevropskoj i holivudskoj produkciji. Tražeći neke sadržaje koji bi mogli biti porodična zanimacija za sve ukućane, naletjeh na kanal „Diva“ i njemu sličnu tv-ponudu sa jasno određenom tematskom koncepcijom, i ugledah beskrajnu listu filmskog materijala sa Božićem u naslovima.
To su, uglavnom, lijepo upakovana filmska prikazanja, sa toplom scenografijom, dobrim glumcima i romantičnim pričama koje se manje-više kreću od kićenja božićne jelke do poljupca zaljubljenih aktera, i nazad. Na prvi pogled nije mi smetalo to što je „filmu o Božiću“ data neka romantično-patetična nota. Jer, ko bi snimao tolike filmove o Hristovom rođenju a da ne ubaci po koji uvodni ili epizodni materijal? Međutim, na drugi, treći i svaki naredni pogled, moje pravoslavno oko se raširilo u čudu i konstatovalo kako ni jedan od ovih „božićnih filmova“ nema ama baš ništa, ni najmanju dodirnu tačku, niti pomena o: Hristu, Bogorodici, Vitlejemu, mudracima, pastirima… Gotovo da se Bog ne pominje, ako izuzmemo frazu: „O, moj Bože“ – koju glavni i sporedni glumci izgovaraju onda kada glavna romantična radnja krene po zlu (on ne odgovori na poziv, ona iznenada ode u drugi grad…). Dakle, imamo na stotine (ne pretjerujem) filmova o božićnim praznicima, a da ni u jednom nema glavne praznične teme: Hristovog rođenja.
Naravno, dalja analiza pomenutog fenomena odvela me je do zaključka kako nije problem samo u božićnim filmovima (oni su tek vidljiva posljedica ili sredstvo širenja jedne ideologije) koji su obezboženi, nego u svim tokovima vladajuće evroatlanske duhovnosti, u kojoj je od Božića ostao tek datum, i par folklornih detalja: jelka, pokloni, trgovački bazar, neradni dani… Mjesto davno napuštene praznične teme (Bog i ljudi) popunila je sladunjava romantika, džemperi, rukavice, grudve, pahulje i ovozemaljska pretpraznična dinamika međuljudskih odnosa. Ti su odnosi svakako važni i zanimljivi, od njih počinjemo, na njima postojimo, ali kakav je njihov smisao i kvalitet ako u njima nema Boga? Ako ga nema ni u Vitlejemskoj zvijezdi sa vrha jelke, ni u darovima pod jelkom, ni u prazničnim pozdravima? A da ne govorim o tome koliko u ambijentu ovih umjetničkih djela više nema ni milimetra prostora za crkvu, zajednicu vjernika, sveštenika ili bogosluženje.
Pored raznih mogućih odgovora na pitanje o čemu bi ovdje, zapravo, bilo riječi, pada mi na pamet onaj vezan za drevnu dilemu: slavimo li tvorevinu ili Tvorca? A ta dilema je u dobroj mjeri u vezi sa istorijom našeg praznika. Naime, Božić spada u mlađe hrišćanske praznike i njegovo praznovanje je utvrđeno u 4. vijeku kao opozit dotadašnjem paganskom obožavanju Sunca. Tako je, pred astronomskom činjenicom jačanja sunčeve svjetlosti nad sjevernom zemljinom hemisferom u posljednjim danima decembra, umjesto mnogobožačkog divljenja najsjajnijem nebeskom tijelu, hrišćanstvo ponudilo divljenje Onome koji je sve to stvorio, i koji je (čudom većim i od samog stvaranja) sišao među nas, i bio jedan od nas. Ostalo je da se priča i pripovjeda o davnom vremenu kad je ljudima, Sunce (tvorevina dakle) bilo bog.
Danas, u 21. vijeku ( izbrojanom upravo od vremena Hristovog rođenja) vraćamo se toj očiglednoj potrebi da obožavamo tvorevinu. Ovaj put možda ne Sunce ili Mjesec, nego naše male emotivne ušuškanosti, „zone komfora“ i otkucaje sopstvenih srca. Ne kažem da sve to skupa nije bitno, ili da nema veliki značaj za svakoga od nas. Pitam se samo možemo li sve to proglasiti za najveću vrijednost?
Naravno, Novi vijek nam je donio slobodu da biramo i, samim tim, da kažemo kako je i povratak paganizmu sasvim legitiman izbor svakoga od nas ponaosob. Ali je isto tako legitimna i naša sloboda da primjetimo kako se obesvećuje naš praznik. E, sada, koliko u tome ima destrukcije i dekadencije, toliko, moram priznati, to i nije tako loše.
Nije loše, jer nas hrišćane poziva da se iznova zapitamo šta to ili Koga mi praznujemo za Božić? I da naravno ponudimo jedan jasan odgovor na to pitanje i sebi i drugima. Jasan i dovoljno glasan. Bar onoliko koliko je glasna propaganda koja „Christmas” želi paganizovati.
Ovdje se ne radi samo o načinu praznivanja, o (ne)odlasku u hram, o sadržaju filmskog scenarija. Iz ovih dilema proizilaze mnogo važnija pitanja. Na čemu zasnivam svoju vjeru u život, vjeru u bolju budućnost, u mogućnost praštanja i napretka? Da li sve to temeljim na sopstvenim emocijama, dobrim željama i zbilja fascinantnom cikličnom kretanju nebeskih tijela i ljudskih simpatija? Ili pak na još fascinantnijoj činjenici da nad „svom ovom silnom mješavinom opet umna sila toržestvuje“ i da se „Sin dostojni Oca prevječnoga obuka(o) u čelovječestvo“? Ova prva varijanta ima nesumnjivu sadašnjost – koja bježi od prošlosti (tradicije) i njenog punog smisla. Zato se grčevito i drži samo onog vidljivog i opipljivog. Ova druga se, kroz poštovanje tradicije osnovano okreće budućim nadanjima i obećanjima. Obećanjima Onoga koji jedini i može da ih da.
Ovaj obesvećeni i banalizovani „božić“ sa malih ekrana, nije samo pitanje nekog tamo Zapada, nego postaje ozbiljna tema za naše domove i naše najmlađe, kojima se poslije raznih „noći vještica“, evo, sada, nameću božični dani bez Boga, Božijeg imena i onog malog tek rođenog Božića.
Roditelji, pamet u glavu, daljinski u ruke, a srca i duše uroniti u pitanja: Šta slavim, kome se radujem i čemu se, u budućim danima, nadam?
