Piše: Milovan Urvan
E, čuda! Čitam juče na portalima kako postoje indicije, sve sa minimalnim informacijama nadležnog menadžmenta, kako je neko pripremao antentat na gospodina Predsjednika. Svašta! Naš je poštovani Predsjednik, politički gledano, toliko bezazlena persona da je takva mogućnost nezamisliva. Nu, dobro, ako oni koji su dobro obaviještenu kažu da tu nešto ipak ima — neka to ispituju, i neka javnost to tako i primi k znanju Dočim, nijesam časio časa, što se ono veli, te sam čitao komentare po portalima, bivajući znatiželjan da vidim kako ovu vijest prima naše građanstvo.
Komentari, očevidno, idu u dva smjera. Jedni koji se, poput mene neznavenog, čude na samu pomisao da bi iko imao ikakvog mogućnog razloga da ugrozi život i bezbjednost našeg Predsjednika; drugi pak nalaze da je motivacija posredna, jer bi se iza pripreme atentata mogla kriti krupnija zavjerenička namjera čiji je stvarni cilj destabilizacija Crne Gore.
Jakako, bitan indikator čitave priče jeste informacija koja kaže kako se atentat pripremao u režiji neke regionalne države. Ne zna se ili neće da se kaže koje, ali komentatori su i po tom pitanju podijelili sumnje i analize u dva smjera. Jedni koji misle kako predsjednik samo kopira, imitira, podražava, jednog predsjednika iz regiona, dok drugi kane da iza svega može stajati isti taj predsjednik.
Nu, šta čeljade može zaključiti iz toga!? Jasno je, čini se, samo jedno. Građanstvo Crne Gore svaku mogućnu temu od javnog značaja, odmah – bez obzira na realnost – ubaca u dioptriju svojih ideoloških pogleda na svijet. Pa ako si blizak jednoj stranci, onda to i tumači, pa čak i promoviši u tom smjeru, i tako redom.
To je, kako se kaže, „politički inženjering“. E, što ‘no veli jedan lokal-politički zabavljač javnosti iz grada pod Trebjesom, „kukala nam majka“ s ‘vakom pamću. A, ja, evo, i rukama granam, kano on, dok ovo pišem, ne znajući ni sam zašto. Nu, što ćeš, mora insan dati sebi oduška!
Uzgred rečeno, gospodin Predsjednik se i sam oglasio, prepuštajući nadležnim organima da rade svoj posao, a on će nastaviti da radi svoj posao. Da, da. Baš tako. Treba znati ko kosi, a ko vodu nosi. Kaže, dakle: „U potpunosti sam nepokolebljiv kada je u pitanju moj dio posla, a on se tiče građanske Crne Gore, zemlja bez korupcije, bez kriminala, zemlja članica EU“ – obrazložio je Predsjednik. Nu sada, bar da me to obradovalo! Dočim, moram priznati, ne bez cinizma, da ovo opredjeljenje zvuči bajkovito, kao utopija. „Zemlja bez korupcije, bez kriminala, zemlja članica EU“. Nikako, ali nikako ne mogu da povjerujem da je to mogućno. To stvarno zvuči kao hepiend. Da sam ja dao ovu izjavu, nekako bih bio umjereniji, rekao bih da ostajem posvećen borbi protiv korupcije i kriminala. E, vi‘š to mi djeluje pristojno, realno, izvodljivo, lišeno demagogije.
Također, ne bih EU baš cijenio kao Eldorado. Bio bih poslovično umjeren. Iskreno rečeno, mi put u Jevropu sve manje vidimo kao put u neke nove vrijednosti, većma to nekako bukvalno doživljavamo, kao da stvarno negdje putujemo. Nu, ipak ćemo ostati tu gdje već jesmo, pa čak i kada i ako postanemo, kako se kaže, punopravna članica EU.
Još da kažem meni ova Jakovljeva bajkovna imaginacija djeluje kao nekakvo političko sozercanje, kako bi stari rekli; dakle, kao nekakav evropska kontemplacija.
Na koncu, da me ko ne bi optužio da sam evroskeptik, preporučio bih eventualnim tužiteljima da se krećem u dobrom duhu autoironije. Jerbo istina je da ne idemo u EU što hoćemo, nego što moramo.
