Piše: Vuk Bačanović
Na stranici institucije FCJK – Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, tačnije u odjeljku za izdavaštvo nedavno naletjeh na vrlo interesantno štivo: Ogledi o Njegošu (37 tekstova) koje je priredio dr Danilo Radojević. Radi se o „trajnim istraživačkim izazovima Savića Markovića Štedimlije… koji su razdvojeni periodom od dvadeset godina, vrijeme Drugog svjetskog rata i zatvorskog života Savića Markovića“. Čitalac koji nije upoznat sa likom i djelom autora 37 odabranih tekstova bi iz opisa na koricama mogao zaključiti da je Marković vrijeme Drugog svjetskog rata proveo u zatvoru zbog svojih progresivnih, antifašističkih ubjeđenja, odnosno intelektualne hrabrosti iskazane u otporu okupatoru, a ne kao ono što je zapravo bio: jeftini propagandista i pamfletista u službi nižerangiranih propagandista i pamfletista Ante Pavelića.
Objavljivanje Štedimlijnih tekstova na Cetinju može biti na čuđenje samo žrtvama jeftine propagande prema kojoj je FCKJ ustanova koja počiva na Trinaestojulskom naslijeđu i tekovinama Narodno-oslobodilačke borbe, ali to ne bi trebao biti slučaj sa onima koji ovim institucijama pružaju regionalnu podršku, zbog navodne borbe protiv „velikosrpske politike“. Jer se revizionistička higijena kojom nacistički ideolog Štedimlija sveden na zabrinutog patriotu koji piše eseje o Njegošu u potpunosti poklapa sa higijeničarskom praksom tuđmanizma kojom je autor rasnih zakona NDH Mile Budak postao neshvaćeni književnik, komandant Crne legije Rafael Boban antikomunistički vitez, a vikar vojske NDH nadbiskup Alojzije Stepinac, blaženi mučenik (jedini takav koji je umro u vlastitom krevetu).

Zanimljivo je da se izdavačka politika FCJK u tom smislu nikako ne vodi dokumentovanim istorijskim činjenicama, a to je da Štedimlija pred sudom NR Hrvatske osuđen jer je:
- neposredno po uspostavi tzv. Nezavisne države Hrvatske aprila 1941., konstituisao u Zagrebu „Crnogorski nacionalni komitet“ uz saglasnost i bliskost Vlade NDH i njenih okupatorskih zaštitnika s ciljem da se u okviru okupatorskog rasturanja jugoslovenske državne zajednice Crna Gora proglasi samostalnom „nezavisnom“ državom, koja će se priključiti italijanskom sistemu fašističke dominacije u Evropi. Po instrukcijama Crnogorskog nacionalnog komiteta NDH je preko svojih plaćenih formi i publicističkih radova pod političkom ekstremnošću ruta kroz kontakt sa istaknutim pripadnicima nemačkih kvislinških vlasti i s ciljem da se ovim putem otvorena propagandna mašinerija angažuje u fašističkoj mobilizaciji masa protiv Jugoslavije i protiv ideje zajedništva jugoslovenskih naroda.
- objavio 1941.g. svoju knjigu „Crnogorske prilike“; publikovao 1944.g. svoju knjigu „Verschwörungen gegen den Frieden“ – Verlag Putovi Zagreb; objavio februara 1944.g. ustašku propagandnu knjigu „Partizani o sebi“
- u razdoblju od juna 1943.g. do aprila 1944.g. publikovao niz članaka u raznim ustaškim listovima. Tako je u listu „Hrvatska“, „Novi List“ i „Novo doba“ objavio više članaka s naslovima „Četnici i partizani“, „Borba protiv boljševizma“ br. 22 od 22.09.1943.g.; „Uloga Staljina u ratu“ br. 72 od 21.11.1943.g.; „Osamljenost Engleske“ br. 102 od 01.01.1944.g.; „Pobjeda Njemačke znači pobjedu Evrope“ br. 105 od 15.01.1944.g.; „Revolucija u Crnoj Gori“ br. 115 od 30.01.1944.g.
- tokom cele okupacije održavao stalne kontakte sa funkcionerima iz ustaških i okupatorskih vrhova u Zagrebu objašnjavajući i tretirajući pitanje Crne Gore i istovjetnost interesa između NDH i tzv. „Crnogorskog državnog vijeća“ kao službenog tijela crnogorskih fašista u NDH; uputio je u ustašku vojsku više dobrovoljaca iz Crne Gore koji su pristupili u razne oružane formacije.
- od aprila 1944.g. do aprila 1945.g. vršio funkciju glavnog i odgovornog urednika lista „Glas pravoslavlja“ tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, nekanonske vjerske organizacije koja je služila kao organ ustaške vlade u njenoj političkoj denacionalizaciji Srba na području NDH i u njemu objavio nekoliko svojih publicističko propagandnih članaka;
- tokom tačno neutvrđenog razdoblja u 1943.g. djelovao je kao upravitelj knjižare „Velebit“ koja je bila vlasništvo Ustaškog nakladnog zavoda koja je izdavala, uz ostalo, različite ustaške publikacije.
Kako je, dakle, osoba sa ovako osebujnom biografijom zaslužila revizionističko tuširanje od ljudi koji svakog neistomišljenika za najmanje neslaganje proglase fašistom? Vjerovatno po istom sistemu po kojem je ukrajinska kulturna politika tzv. „dekomunizacije“ i proglašenja rođendana nacističkog lidera Stepana Bandere za državni praznik zaslužila titulu predziđa slobodnog svijeta pred zlim totalitaristima i po kojoj je svako dijete koje je kratki život završilo pod ruševinama Gaze krivo jer nije dopustilo da joj Hilari Klinton objasni koliko je opasan Hamas i kako ih Benjamin Netanjahu ubija za njihovo dobro, jer život izvan „civilizovanog svijeta“ ionako nije život. I po istom sistemu po kojem je DPS-ov dvorski istoričar Novak Adžić Štedimlijinog ideološkog predvodnika Sekulu Drljevića retuširao likom humaniste i patriote razočaranog represijom policije kralja Aleksandra. Jer je opet vrlo logično zbog razočarenja u režim policijske represije sebe staviti u službu režima masovnih ubica koji dojenčad nabijaju na bajonete i ljudska bića propagandno izjednačavaju sa štakorima i bubašvabama koji se šalju u Poljsku na tretman insekticidom.
OKRUŽNO JAVNO TUŽILAŠTVO ZA GRAD ZAGREB
Broj: KTO/1-24/56
Zagreb, dne 16.1.1956.g.
OKRUŽNOM SUDU ZAGREB
Temeljem čl. 44 st. 2 t. 2 ZKP-a, OPTUŽNICA protiv:
MARKOVIĆ SAVIĆA, zv. „Štedimlija“
Inače, jedan od najistaknutijih Štedimlijinih stavova bio je da je Sarajevski atentat bio „pucanj u svjetski mir“ i da su „Sarajevski atentatori… svi redom bili članovi socijalističkog pokreta i članovi organizacije Mlada Bosna i u uskoj vezi s velikosrpskom tajnom organizacijom „Crna Ruka“.“, što odgovara glavnoj liniji utaške propagande o srbokomunistima, ali i narativu koji su usvojili dukljanski tragično neobrazovani propagandistički ideolozi poput Andreja Nikolaidisa i Dragana Bursaća, prema kojima je Sarajevski atentat bio „pucanj u evropsku civilizaciju“, „femicid“ ili već neka od probranih fraza iz kompendijuma autokolonijalnih baljezgarija.
Uopšte ne bih bio iznenađen da u nekom od medija u kojima dominira ovaj dvojac sutra pročitam analizu koja bi otprilike glasila: da nije bilo Principa ne bi bilo ni Hitlera, a onda bi i Drljević i Štedimlija živjeli živote dobročinitelja i empata kakvi su vazda krasili nezavisnu Crnu Goru.









