Samo se Srbi i u 21. vijeku danas bore da sačuvaju svoje (ćiriličko) pismo. Svi su pitanje svoga pisma odavno riješili, pa makar tu muku više nemaju. A od svih stvarnih (ne lažnih) srpskih boraca za vraćanje srpske ćirilice u puni život veoma, veoma rijetko smo nailazili u posljednjih 20 godina (koliko postoji i djeluje Udruženje za zaštitu ćirilice srpskog jezika „Ćirilica“: 2001-2021) i u tekstovima i u životu na ljude koji su dobro razumjeli zašto smo izgubili ćirilicu, kako smo je izgubili i ko je dao najveći doprinos tom nestajanju srpske azbuke.

Naravno, ako u opštoj javnosti u Srbiji odavno već nemamo u mnogim oblastima upotrebe srpskog jezika čak ni slova ćirilice ili je imamo u opštoj upotrebi u javnosti danas u Srbiji jedva oko deset odsto – slobodno se može reći da je srpska ćirilica kao desetovjekovno pismo Srba praktično izgubljena u korist, naravno, hrvatske gajice (90 odsto u javnosti u Srbiji danas).
Tu je veliku ulogu odnedavno odigralo i to što je bilo nerazumnih i neupućenih u taj problem čak i srpskih lingvista i filologa koji su falsifikovali istinu i nauku na prvi pogled u korist Srba i ćirilice, a suštinski samo na štetu Srba i njihove ćirilice. Ti lingvisti i filolozi su pronalazili razne gluposti: te da je hrvatska gajica, u stvari, „srpska latinica“, pa čak je bilo i onih koji su tvrdili najveću moguću budalaštinu – koju je i sam Vuk za života negirao – da je baš Vuk Karadžić tvorac te hrvatske latinice, koju ti falsifikatori istine čak zovu „Vukova srpska latinica“, a sam Vuk je praktično molio Gaja i očekivao do njega da tu svoju latinicu popravi. Vuk je čak predlagao 13 slova koje je trebalo ili popraviti, ili izmijeniti, ili sasvim druge znake usvojiti. Ništa od toga Gaj nije prihvatio. Jedino su Hrvati dosta kasnije prihvatili jedan jedini znak (slovo đ umjesto dvoznaka dj) od pet Daničićevih predloga kada je Daničić radio kao „tajnik“ JAZU u Zagrebu.
Dakle, ta najveća srpska budalaština o „srpskoj latinici“ i čak „Vukovoj srpskoj latinici“ prilično je uticala na mnoge naivne Srbe da prihvate tu samo lijepozvučeću štetnu laž, pa su govorili: „Što da toliko brinemo za našu ćirilicu što nestaje kada je nama Vuk ostavio i našu latinicu!?“ Ta je budalaština naša, dakle, uticala da nam se još više „omili“ ta tuđa latinica“, pa smo smanjili i zapostavili zbog toga brigu za stvarno srpsku ćirilicu. Naravno, ta glupost je lako stručno-naučno pobijena ubrzo i od naših velikih lingvista, ali je šteta ostala i još nije odstranjena, jer jedan poslanik 14. septembra ponovo tu budalaštinu o „Vukovoj srpskoj latinici“.
Eto kako najprostačkija budalaština u lažnoj nauci može da nanese i veliku stvarnu štetu.
Da završimo misao o tome da smo u životu rijetko naišli na ljude koji su vrlo brzo shvatili u čemu je bio ranije problem srpske ćirilice, u čemu je taj problem danas i kako je jedino moguće taj problem brzo, jednostavno i lako riješiti. Baš tako: jednostavno, brzo i lako riješiti.
Nažalost, nismo još, do sada, naišli ni na jednog živog (osim na počivšeg lingvistu Branislava Brborića koji je shvatio problem i, s „Ćirilicom“, uspio da sačini ustavni predlog u korist ćirilice u današnjem aktuelnom Članu 10. Ustava Srbije, koji se u praksi uglavnom, osim samo u državnim organima, ne sprovodi već punih 15 godina) profesionalnog lingvistu, na onog koji radi u jezičkim institucijama a da je do sada shvatio kako se, kako rekosmo – jedino jednostavno, brzo i lako može vratiti izgubljena srpska ćirilica u puni život.

Da bi oživjela ćirilica, treba država samo da u praksi primijeni direktnu ustavnu odredbu iz stava 1. Člana 10. Ustava Srbije, i onda ne treba nikakav zakon o upotrebi srpskog jezika ćirilice, pogotovo ne neustavan, da bi se srpska azbuka svuda i uvijek upotrebljavala među Srbima. Uzmimo primjer Hrvata, najbližih nam i prostorno i po jeziku. Oni nemaju zakon o upotrebi hrvatskog jezika i njihove latinice, pa ni jedan jedini Hrvat nije u dilemi da zna koje je njegovo pismo. Dakle, bez i jedne jedine kazne svi Hrvati znaju koje je njihovo pismo i ni jedan jedini Hrvat to nije zaboravio i nikad nije u pisanju hrvatskog jezika upotrijebio neko tuđe pismo. Tako je i kod svih drugih naroda u njihovim jezicima.
Sad bi neko nedobronamjeran mogao reći da su „Srbi lošiji narod od drugih kada ne znaju svi koje je srpsko pismo“. Da li su lošiji Srbi u pismu od svih drugih? Oni jesu učinjeni „lošijim“ samo zato što država Srbija (njena vlast, naravno) masovno ne sprovodi stav 1. Člana 10. Ustava Srbije, a srpske jezičke institucije takođe ne sprovode u svojoj struci i pravopisu isti taj stav istog Člana 10. Ustava Srbije.
Teško je posebno razumjeti srpske lingviste koji misle da će se samo starim i novim neustavnim zakonom moći da vrati u život srpska azbuka. Naravno da neće. To bi moralo biti jasno svakom lingvisti. Ali, oni ne pokazuju da im je to jasno. Naročito je neshvatljivo da to neće ili ne znaju da shvate srpski lingvisti koji nikako ne odgovaraju na pitanja zašto oni ne sačine jezičku normu po ugledu na sve druge lingviste, pa da i Srbi jednom riješe problem sa svojim pismom kakav su im nametnuli ranije političari, vlast i, prije svega, lingvisti.
I da najzad pomenemo one koji danas jedini pokazuju u svojim tekstovima da u potpunosti razumiju problem srpske ćirilice i kako ju je jedino moguće vratiti u život. To su do sada pokazali da razumiju od počivših srpskih lingvista samo spomenuti B. Brborić, a od živih inž. Nemanja Vidić, prof. istorije V. Đorđević, ekonomista Đ. Janjatović i još samo moja malenkost prof. srpskog jezika bez visokih titula. Oni lingvisti s visokim titulama još ni jedan jedini ne spominje da se srpski jezik mora normirati u jednoazbučju, poput svih drugih jezika, i da će jedino tako moći i svi Srbi, kao svi Hrvati i drugi, znati koje je srpsko pismo i, posle izvjesnog vremena potrebnog za promjenu nametnute im osmišljene navike na tuđe pismo, znati koje je njihovo pismo i nikada ga poslije toga neće zamjenjivati ni hrvatskim ni bilo kojim drugim tuđim pismom u pisanju srpskog jezika Srba.
Dakle, jedini uspješan zakon koji to može da riješi jeste – normiranje (i) srpskog jezika s pismom kako su to učinuli svi drugi lingvisti u drugim (njihovim) jezicima. Tada neće ni srpski predsjednik s Dodikom morati da se bavi laički (bez školske spreme za to pitanje) toliko ćirilicom i da se i dalje bavi donošenjem neustavnih zakona o upotrebi srpskog jezika i ćiriličkog pisma.
Dragoljub Zbiljić
Izvor: balkanskageopolitika.com
