Piše: Ranko Rajković
Nekada su ljudi imali hobije. Posvećeno su se predavali lijepim i neobičnim stvarima. Nalazili su u njima zadovoljstva i razbibrige. Danas većina ljudi imaju kućne ljubimce. Vrijeme namijenjeno hobijima preotele su plemenite rase pasa i mačaka. Srećno izabranima je, po ko zna koji put, sudbina namijenila drugačije životne puteve. Omogućila im je da pronađu sigurnost u toplini doma, u šetnjama, igrama i pažnji svojih vječitih domaćina.
Nije rijedak slučaj da i sami ljudi postanu nečiji ljubimci. Najviše ljubimaca pod svoje okrilje okupile su istorija i politika. Oni koji nam se u svakodnevnosti predstavljaju kao istoričari, političari, angažovani, intelektualcima, dušebrižnici nacije itd. kažu da sve što rade rade zbog nas, svojih ljubimaca. Javno nam se obraćaju iz osjećaja odgovornosti koju prema nama osjećaju. Trude se da nama, svojim ljubimcima, razjasne nejasnoće, oslobode nas sumnji i nedoumica, prosvijetle nas i kroz teorijsku obuku pripreme za patriotski život u domu koji se zove država.
Ukoliko preslikate odnose gazda i kućnih ljubimaca na društvenu ravan koju reprezentuju istoričari i njihovi čitaoci, političari i njihovi glasači na izborima, intelektualci i njihovi podržavaoci paralela će vam postati mnogo jasnija.
Kao što rekosmo na početku kućni ljubimci su u novim vremenima potisnuli vezanosti ljudi za hobije čime su sebi obezbijedili siguran prostor za udoban život. Na sličan način političari su iskoristili naša besposličarenja i nepotrošeno vrijeme, utrčali na slobodnu teritoriju i među nama oformili grupe ljubimaca svoga kako ga nazivaju patriotskoga rada. Međutim ako nešto od toga, bilo kućni ljubimci, bilo političari, istoričari, angažovani intelektualci nezavisno da li su za ili protiv vlasti u razumnoj mjeri posluži razonodi i ličnom zadovoljstvu tome nema mane. Loše je kada nešto od toga zaokupi previše naše pažnje.
Rekao bih da postoji mnogo načina da se protraći ili opravda protraćeno vrijeme. Međutim i protraćeno vrijeme je nužna čovjekova potreba. U nas se najviše vremena potroši na politiku, istoriju i patriotizam. Da li je to protraćeno ili oplemenjeno vrijeme?
Politika i patriotizam su istorijsko nasleđe i nasušna potreba pojedinaca u tradicionalnim društvima. Smatram da se politika, patriotizam i nacionalna istorija najzdravije i najhumanije mogu upražnjavati u osami i to u vidu specifičnog dijaloga. Vodiš razgovor sam sa sobom. Otvoriš flašu vina, rakije, limenku piva. Prineseš čašu i istorijski kalendar sa datumima i događajima. Od dopunske literature pri ruci ti se mogu naći nečiji ratni ili mirnodopski dnevnici, pisma, memoari. Po pravilu uz njih pasuju patriotske pjesme, raznorazne deklamacije povodom značajnih događaja i jubileja, snimci nečijih skupštinskih izlaganja, nastupa na tribinama, intervjui koje su ti prijatelji dostavili viberom. Pod tim utiscima možeš nešto zabilježiti iz razgovora sa samim sobom i bez ustručavanja citirati samog sebe. Televizijske debate o politici i patriotizmu će ti, zahvaljujući programskoj šemi i mnoštvu televizijskih kanala, uvijek biti na dohvat ruke.
Ispijate tako u osami čašicu za čašicom vas dvojica, tvoje čitalačko Ja i tvoje slušalačko Ja. Uzbudite se i u svojstvu pripovjedača i u svojstvu slušaoca. Ponekad vam oči zasuze. I lijevo i desno oko. Zastane vam knedla u zajedničkom grlu ali ne prekidate razgovor o istoriji i patriotizmu jer obojica znate da je velika sreća naći pametnoga čovjeka za sagovornika, vrlog patriotu, pravdoljubivu osobu humanističkih nazora i uz to, što je najvažnije, sebi intelektualno ravnog i fizički sličnog do u dlaku. Patriotsko-istorijska seansa može potrajati sve dok vas ne prekine dozivanje za neku sitnu pomoć, pitanje koje stiže iz susjedne prostorije, predlog za zajedničku kafu, partiju karata, gledanje televizijske serije ili umilni lavež kućnog ljubimca koji dolazi, vrzma vam se oko nogu i traži da ga izvedete u šetnju. I kućni ljubimci imaju svoje neodložne potrebe. Njima se morate povinovati.
Istorija na nas gleda kao na svoje kućne ljubimce. Zbog nas je napisana i još se piše. Udovoljava našim potrebama kao što i mi udovoljavamo potrebama svojih kućnih ljubimaca. Istorija nas često izvodi u duge šetnje. Iz tih šetnji vraćamo se kadkad oduševljeni i puni elana za novu šetnju, kadkad smo iscrpljeni, umorni, razočarani i ganuti zavisno od toga da li je ugođeno našim već formiranim navikama i očekivanjima.
U jednoj maloj državi kakva je Crna Gora senzacionalno izobilje istorije, patriotizma i kontrapatriotizma potisnulo je kulturu, obrazovanje i civilizovane međuodnose u drugi plan. Potrgalo ih je iz životne knjige kao suvišan list. Zatim je proizvelo izuzetno veliki broj ljubimaca koji se međusobno bore za naklonost gazde. Nije ni čudo što u tim borbama ljubimci zapadaju u stanja radosti ili bijesa.
Od takvih tereta ljude ljubimce istorije i politike može osloboditi njihov lični kućni ljubimac. Pritrčava im. Maše repom. Daje im signale da je vrijeme za šetnju. Pažnja se preusmjerava na kućnog ljubimca. Uzima se povodac. Ljubimac se izvodi u šetnju. Izduvavaju se i gazda i njegov ljubimac.
Ljubimci istorije i kućni ljubimci po jednoj stvari su veoma slični. I jednima i drugima dešava se da trče ukrug jureći svoj rep. Razlog vrćenja ukrug i griženje sopstvenog repa može se događati iz čiste dosade ali i iz nekog fizičkog i psihičkog razloga bar kod životinja.
Kod ljudi koji se vrte ukrug jureći za repom istorije najčešće one nacionalne, stvari su zamršene, kompleksne i osjetljive. Objašnjenja za takve smiješne i besmislene postupke mnogo su složenija. Zavise od niza faktora. Umjesto da se bavimo tim faktorima možemo s punim pravom konstatovati da su kućni ljubimci djelotvoran lijek protiv kretanja ukrug i unedogled. Prošetajte s njima. Izduvajte se s njima umjesto da slušate istoričare, političare et cetera.
Dakle, kao što mi izvodimo kućnog ljubimca u svakodnevne šetnje tako i nas istorija i patriotizam izvode u dugotrajna trčkaranja po različitim prostorima i u različitim vremenima. Stimulišu nas na igru. Bacaju nam određene istorijske igračke – priče, legende, fame, spise, dokumente, rodoslove, artefakte… za kojima veselo cupkamo, tumaramo, njuškamo. Ono što uspijemo prepoznati i pronaći veselo vraćamo natrag šeneći da nam se to isto ponovo baci. Kada im dosade bacanja, istorija i patriotizam umiju da nas nahuškaju na nekoga ko im nije po volji. Istorija i patriotizam nas podstiču na lajanje. Oko njihovih koski se otimamo. Zbog njih pjenimo, ujedamo se međusobno, širimo bjesnilo.
Istorija i patriotizam na visokim nivoima pokazuju svoju sasvim drugačiju stranu. Paze na svoje ljubimce. Redovno ih doćeruju za svečane nastupe, smotre i izložbe koje se za njih periodično organizuju. Istorija i patriotizam svojim ljubimcima dodjeljuju nagrade iz fondova koji se obezbjeđuju sredstvima svih nas. Fondovima doprinose i oni koji nemaju ni ljubimce, ni hobije, niti su ikad bili ičiji ljubimci.
Umije patriotizam da svoje ljubimce vodi kao slijepce kroz život. Preuzima patriotizam ulogu obučenih kućnih ljubimaca-pasa vodiča koje gledamo kako svojim slijepim i slabovidim gazdama pomažu da se bezbjedno kreću utabanim stazama bez rizika prelazeći puteve i raskrsnice.
Da vam se u životu ne bi pomiješale uloge ljubimaca istorije najčešće vrlih patriota i uloge kućnih ljubimaca potrebno je da istoriju i patriotizam prihvatite kao igru i unutrašnju radoznalost, kao potrebu za šetnjom u nekom izmaštanom vremenu i prostoru. O onoj zvaničnoj istoriji i patriotizmu možete nastaviti da vodite razgovore sami sa sobom sve dok vas vaš kućni ljubimac ne prekine u tome i natjera vas da ga izvedete u stvarnu šetnju. Kada vidite vašeg kućnog ljubimca da se počne vrtjeti ukrug jureći svoj rep, zamislite se. Psiholozi kažu da postoji velika sličnost između vlasnika i njihovih kućnih ljubimaca.
