Piše: Ratko Šelmić
Jedan od najvećih vizionara u istoriji nauke Konstantin Eduardovič Ciolkovski (1857–1935), čije ideje po viziji, smelosti i inventivnosti mogu da se porede s idejama Nikole Tesle, rođen je u mnogobrojnoj porodici u selu Iževskoje, Rjazanska gubernija, u carskoj Rusiji. Naučnik je o svom rođenju u autobiografiji „Likovi mog života” napisao: „Pojavio se novi građanin univerzuma, Konstantin Ciolkovski.” Po očevoj strani poticao je iz osiromašene poljske plemićke porodice, koja je vodila poreklo od ukrajinskog kozaka vođe ustanka u 16. veku. Majka je bila Ruskinja tatarskog porekla. Veliki ruski samouki naučnik, daleko ispred svog, pa možda i našeg, vremena, osnivač moderne astronautike, pronalazač, svojim istraživanjem postavio je teorijske i praktične osnove za istraživanje svemira, let raketa i satelita, pronalazak mlaznih aviona, osnovao je novu disciplinu u nauci – eksperimentalnu aerodinamiku.
Konstantin Ciolkovski je u detinjstvu bio neobično, nemirno dete: penjao se na drveće i krovove kuća, skakao s velikih visina, razbijao svoje igračke da bi video šta je u njima, a u kući i na času bio je stalno u svetu svoje mašte. Od ranog detinjstva privlačile su ga zvezde. Roditelji su ga zvali „Ptica” i „Blagosloven”. Ovaj drugi nadimak se odnosio na važnu karakternu crtu dečaka – sanjarenje. Konstantin je voleo da mašta naglas i plaćao je mlađem bratu da sluša njegova sanjarenja. „Mislim da sam nasledio kombinaciju snažne volje mog oca i talenta moje majke”, kasnije je pisao Ciolkovski.
U desetoj godini se razboleo od šarlaha, a kao posledica komplikacija bolesti ostao je skoro potpuno gluv. Bio je izolovan od sveta, stalno izložen podsmehu, a svoj život u autobiografiji opisao je kao „biografiju bogalja”. To je kasnije uticalo na ceo njegov mukotrpni život. Zbog tog nedostatka nije mogao normalno da prati nastavu, počeo je da zaostaje u učenju. „Uopšte nisam čuo nastavnike ili sam čuo samo nejasne zvuke, a nastavnici nisu činili povlastice za nagluve”, govorio je mladi Kostja. Zbog lošeg uspeha isključen je iz gimnazije, pa se činilo da je to kraj njegovih snova o velikim stvarima. Srećom, otac budućeg velikog naučnika i pronalazača, šumarski službenik, bio je impresioniran kada je u radionici svog sina pronašao razne neobične mehanizme koji su bili delo Konstantinovih ruku, pa je odlučio da sina pošalje u Moskvu da nastavi školovanje u tehničkoj školi. Konstantin je stigao u Moskvu, ali nije upisao tehničku školu. Umesto toga, upisao se u jedinu besplatnu gradsku biblioteku i nastavio samostalno izučavanje nauke. Život Ciolkovskog u Moskvi je bio neverovatan. Od roditelja je primao 10–15 rubalja mesečno i hranio se samo crnim hlebom i vodom. „Svaki treći dan sam išao u pekaru da bih kupio hleb za devet kopejki. Tako sam se hranio sa 90 kopejki mesečno”, sećao se on. Od preostalog novca kupovao je knjige, naučne radove i materijal za eksperimente. Išao je u poderanoj odeći, pa se dešavalo da ga dečaci na ulici zadirkuju: „Jesu l’ ti miševi pojeli pantalone?”
Šta je Nikola Tesla pisao o Kosovskoj bici, Crnoj Gori i čika Jovi Zmaju
Ekscentrični učitelj
Godine 1876. otac je Konstantina pozvao da se vrati kući. Vrativši se u grad Kirov, Konstantin je počeo da daje privatne časove. Gluvi Ciolkovski se pokazao kao sjajan učitelj. Pravio je poliedre od papira da bi svojim učenicima slikovito objasnio geometriju, često je objašnjavao neke fizičke pojave kroz eksperimente. Ciolkovski je stekao slavu kao talentovani ekscentrični učitelj.
Godine 1878. porodica Ciolkovski se vratila u Rjazanj. Konstantin je iznajmio sobu i ponovo se latio knjiga proučavajući fizičke i matematičke nauke. Vanredno je položio ispite za nastavnika i počeo da predaje matematiku u gimnaziji u gradu Borovsku u Kaluškoj guberniji. Da bi se izborio sa svojim fizičkim nedostatkom, naučnik je napravio posebnu slušnu trubu, koju je stavljao na uvo kada su mu učenici odgovarali na času. Posle kraha platonske ljubavi prema ćerki moskovskog bogataša, Ciolkovski se u Borovsku oženio ćerkom lokalnog sveštenika, u čijoj kući je iznajmio sobu. „Bilo je vreme da se ženim i ja sam se oženio bez ljubavi, nadajući se da će mi takva žena biti verna i da će me podržati u mom radu, što se pokazalo opravdanim”, napisao je o svojoj supruzi Varvari, koja mu je rodila sedmoro dece.
Ciolkovski je svu svoju energiju uložio u nauku i skoro celu platu trošio za naučne eksperimente. Ne znajući za već napravljeno otkriće, napisao je delo „Teorija gasova”, u kome je izložio osnove kinetičke teorije gasova. Njegov drugi naučni rad dobio je pozitivnu recenziju i Ciolkovski je pozvan u Rusko fizičko-hemijsko društvo. Glavni radovi Ciolkovskog posle 1884. odnosili su se na četiri problema: naučna osnova za potpuno metalni vazduhoplovni brod (dirižabl), aerodinamički mlazni avion, raketa i letelica za međuplanetarne letove.
Svoja razmišljanja o osvajanju univerzuma, međuplanetarnim putovanjima i biologiji budućnosti predstavljao je u formi naučno-fantastičnih priča i članaka. S naučno-fantastičnih dela često je direktno prelazio na razvoj složenih naučnih problema. Tako je izveo formulu koja je uspostavila vezu između: brzine rakete u bilo kom trenutku, brzine protoka gasa iz mlaznika, promenljive mase rakete i mase goriva. Ova genijalna formula nazvana je formulom Ciolkovskog. Pošto je završio svoje matematičke beleške, Ciolkovski je uneo datum: 10. maj 1897. godine. Pisanjem datuma proračuna Ciolkovski je ne znajući obezbedio svoj primat u naučnom istraživanju svemira.
Od 1903. godine Ciolkovski se konačno potpuno posvetio radu na istraživanju svemira. Otkrio je mogućnost međuplanetarnih letova i prvi je rešio problem sletanja svemirskog broda na površinu planete bez atmosfere. Zahvaljujući Ciolkovskom – koji je proračunao tzv. prvu i drugu kosmičku brzinu, koje se danas izučavaju na višim kursevima mehanike na fakultetima kao formule Ciolkovskog – moguće je planiranje i izvođenje svemirskih misija: ostvareni su letovi u svemir i lansiranje raketa i satelita.
Kosmičke brzine su minimalne brzine koje objekat mora dostići da bi se oslobodio gravitacionog uticaja Zemlje ili drugih nebeskih tela. Prva kosmička brzina je minimalna brzina koju objekat mora dostići da bi se kretao u kružnoj orbiti oko Zemlje i iznosi 7,9 km/s (28440 km/h). Druga kosmička brzina je minimalna brzina koju objekat mora dostići da bi napustio gravitaciono polje Zemlje i nastavio da se kreće u svemiru bez potrebe za dodatnim ubrzanjem i iznosi 11,2 km/s (40320 km/h).
Durutović održao predavanje o Njegoševom spjevu Luča mikrokozma
Bez podrške
Tokom dvadesetih godina 20. veka Ciolkovski je naporno radio na stvaranju teorije leta mlaznih aviona, izumeo sopstveno rešenje gasnoturbinskog motora, razvio teoriju višestepenih raketa i prvi je rešio problem kretanja rakete u neujednačenom gravitacionom polju, a izračunao je i potrebne rezerve goriva za savladavanje otpora vazdušnog omotača Zemlje. Predložio je opcije za upravljanje raketom, razvio koncept raketnog motora, sisteme hlađenja, dizajn mlaznika i sistem za snabdevanje gorivom. Ciolkovski je prvi proučio raketu kao veštački satelit Zemlje, izrazio ideju o stvaranju svemirskog lifta i stanica kao veštačkih naselja i baza za međuplanetarne letove koristeći energiju Sunca itd.
Mnogi ugledni ruski eksperti nisu podržali Ciolkovskog, smatrali su da su njegove ideje utopija. Ipak, posle Oktobarske revolucije nastali su bolji dani za njegov život i rad. Sovjetska državna vlast je shvatila o kakvom se naučnom dragulju radi, pa mu je dodeljena uvećana penzija, obezbeđen lični lekar i omogućeni uslovi za dalja istraživanja. Oko Ciolkovskog je nastao jedinstveni mit o briljantnom univerzalnom naučniku, koji se proširio širom sveta. Iako je bio teško bolestan, nastavio je da radi. Govorio je: „Da završimo ono što smo započeli, potrebno nam je još 15 godina.” Ali nije imao to vreme. „Građanin univerzuma” je preminuo septembra 1935. godine u 78. godini ne dočekavši da vidi svoj san – let Jurija Gagarina oko Zemlje.
Izvor: Politika Magazin
