Piše: Nebojša Popović
U samo nekoliko mjeseci Beograd su posjetili predsjednik NR Kine, Si Đinping, te lideri dvije vodeće i najznačajnije zemlje EU, kancelar Olaf Šolc, i francuski predsjednik Emanuel Makron. Poslednji značajan događaj je javno obznanjivanje da su Srbija i SAD potpisale sporazum o strateškoj saradnji u oblasti energetike, što je prvi sporazum o strateškoj saradnji ikada između dvije zemlje.
Srpski predsjednik Aleksandar Vučić je takođe nedavno dobio javni poziv od ruskog predsjednika Vladimira Putina da prisustvuje na samitu zemalja BRIKS-a koji se od 22. do 24. oktobra održava u Kazanju. Spekuliše se da je vjerovatnoća da Vučić ode na pomenuti samit u najboljem slučaju 50-50.
Komentarišući posjete Makrona i Šolca Beogradu, bivša potpredsjednica Vlade Hrvatske Vesna Pusić kazala je za N1 da je za cio region „opasan takav odnos evropskih lidera prema Srbiji“, aludirajući na tobožnje „specifične aspiracije“ koje po njenom mišljenju ima Beograd. Pusićevoj nije po volji ni rad američkog ambasador Hila u Beogradu, koji je, uzgred apsolutno najuticajnija ličnost među svim američkim ambasadorima na Balkanu.
„Oni (SAD) više razmišljaju o tome da treba da naprave savez sa najjačim pa onda sa ostalima. Mislim da će morati da mijenjaju tu politiku. Ovo što su napravili evropski lideri je veoma opasan signal“, rekla je bivša potpredsjednica Hrvatske.
Nebojša Popović: Ukrajina kao žitnica Evrope i geopolitika hrane
Pusićeva naravno, poput njenih saboraca iz bivšeg poraženog režima u Crnoj Gori, smatra da bi ona najbolje mogla naučiti Vašington, Berlin i Pariz šta je zaista u njihovom interesu. I ona kao i Milo Đukanović, koji je nedavno prekorio Zapad zbog „površnosti“ politike koju je „generisao monopol jedne super sile“(SAD) odbija da prihvati da je ono što se trenutno dešava na Balkanu dugoročno jedino logično.
A to je da velike sile prvo ne prave saveze sa „svima ostalima“ kako se izrazila Pusićeva, da bi na koncu pritisnuli one najjače. Te da će prije biti da je to istorijski incident. Naravno za Zagreb kao i sve ostale u regionu koji povratkom stvari u normalne tokove gube na svom relativnom značaju i uticaju, to nije ohrabrujuća poruka. Naročito to nije ohrabrujuća poruka za sledbenike Đukanovićeve politike u Crnoj Gori, kao čovjeka koji je čitavu svoju karijeru izgradio na platformi da Crnu Goru u makroregionalnim okvirima pretvori u geopolitičku polugu za pritisak na Beograd.
Naprosto, jednom kada je takvom pristupu Zapada istekao rok trajanja, a to se moralo dogoditi, mnogi su se našli na nepoznatoj teritoriji. Za nesnalaženje Hrvatske to i nije tako neočekivano s obzirom na njenu ipak mladu državnost i nemanje iskustva u pogledu geopolitičkih dilema i rebusa. Za Crnu Goru to je nažalost mnogo opasnije jer je Đukanović uspio da za samo nekoliko decenija ostavi značajno podijeljeno i antagonizovano stanovništvo. Pred sudom istorije DPS nikada neće moći dovoljno da se opravda zbog zavade među braćom.
Srbija kao centralna i zemlja sa daleko najvećim potencijalima na Zapadnom Balkanu uvijek će biti u žiži interesovanja, a zašto to ne kazati, katkad i udvaranja velikih sila. To je geopolitička činjenica dugog trajanja protiv koje argumenti ne važe, i koja će naročito biti značajna u svijetu koji je na pragu promjene svjetskog sistema. U pitanju je okolnost koju će morati da cijene i da joj se prilagođavaju sve okolne zemlje bez obzira ko bio na vlasti u Beogradu.
