Piše: Milica Bakrač
Jutro jeseni nove stare sunčeve zrake
sliva niz naša lica i stare očne kapke.
Cipele nove, hladne stare kaldrme gaze.
Naši putevi novi stare prodaše staze.
Sve je svečano, ljupko, skupo, svileno, novo.
Itaka stara ćuti i staro Stražilovo!
I ti si novi čovjek, vitez u starom boju,
sa novim kovanim mačem krećeš u staru Troju.
Po našoj novoj koži ožiljci stari bijesne
i krvi plavoj, novoj, stare su vene tijesne.
Sve novo nam je staro, zlatni pehari, putiri
čak naša narav nova iz starog sjećanja viri.
Dok novi san nas hvata stari košmari huče…
Seoba čeka nas nova, čuj, Isakovič Vuče!
Moji očnjaci novi ugrize stare pamte.
Ostaju ognjišta stara, tek luče nove plamte.
I… ko smo? Kuda ćemo? Novi. Pokisli. Sami.
Jutro, sunčano, novo u staroj uživa tami.
Sve novo nam je staro… I mi smo nove sjene.
Srećna nam nova seoba i stare ćudi njene.
