Piše: Miloš Lalatović
Jedna od knjiga, koja se zadnjih decenija često pominje je i “Filosofija palanke” Radomira Konstantinovića. Iako je knjiga izašla prije više od pola vijeka, svoj publicitet je stekla najviše u poslednje tri decenije. Prije nego što se zvanično pojavila sam Konstantinović je pročitao kroz nekoliko emisija na radiju Beograd davne 1969. godine.
Bez obzira na ljubitelje i protivnike knjige, koja je kako neki kažu podijelila srpsko društvo, osvrnućemo se na nju neutralno, bez političkih i drugih predrasuda, kao u onom momentu kad se pojavila. Neosporna je vrijednost ovog djela, koje je teško za čitanje, iako obimom nije veliko. Najveći njen dio čini apstrakcija, podrobno objašnjenje samog naslova knjige.
“Filosofija palanke” je iznikla iz plemenske svijesti, iako nije ista. Predstavlja svojevrsnu emancipaciju plemena kao filosofije Noći u odnosu na filosofiju Dana. Palanka je sva javna, individualizam se gubi, vlada kolektivna svijest i pravila ponašanja. Ljudi su toliko podređeni njoj da više nemaju slobodu osim u biološkim skrivenim kategorijama erosa. Postoji karakterističan jezik palanke, koji predstavlja svojevrsnu ateističku mistiku, jer riječ “drvo, više ne znači drvo”. Sve se svodi na zatvoren sistem okoline palanke, koja je u stvari zatvoreno-otvorena. Individualizam u opštem smislu je strogo osuđen, kao svojevrsna filosofija Noći. Sve što dolazi sa druge strane brda se podozreva.
Furioza: Saga o Pobjesnjelom Maksu: Vožnja na mješavini krvi i benzina
Palanka na neki način predstavlja neuspio pokušaj emancipacije balkanskih društava, koje su ostale na pola puta, ni selo ni grad, ni Azija ni Evropa.
Sve više globalni svijet sa svojim savremenim tehnologijama, vijestima iz udaljenih krajeva svijeta, pravilima ponašanja se pretvara u globalno selo ili prije palanku. Kao što u palanci postoji određeni način komunikacije, pravila, tako i sav svijet poprima ovu licemjernu matricu. Svako, ko se izdvaja po bilo čemu biva izopšten kao otpadnik. Propagiranje slobode predstavlja zatvoren sistem dogme, protiv koje taj isti svijet ustaje. Boreći se protiv dogme, sama ta borba postaje dogma. Ono za šta su se nekad borili Konstantinović i njegovi ideološki naslednici pretvara se u svojevrsni paradoks. Sav svijet postaje palanka. Nema se na prvi pogled gdje pobjeći. Mada, palanka nije samo geografski pojam, ona je više mentalno stanje. Problem je što savremeni svijet ide dalje i to mnogo u odnosu na nekadašnju palanku. Baš zato što je razvijen i što još više napreduje. U palanci su ljudi mogli da budu slobodni bar na nekoj toj biološkoj osnovi, savremeni svijet se sve više upliće i u tu sferu. Sve što je drugačije ili se suprotstavlja njegovim dogmama pripada filosofiji Noći. Današnji svijet je svijet filosofije Dana. Kao što je u nekadašnjoj palanci opšti individualizam bio isključen, ipak su ljudi sa svim poštovanjem pravila palanke ostajali usamljeni, tako je i u današnjem svijetu.
Izgleda, stvarno da je palanka naša sudbina i teško je pobjeći od palanačkog iskustva i mentaliteta, koje se pretvara na kraju u fašizam.
