Piše: Ranko Rajković
Dok čekamo rezultata popisa iz nekih izvora javnosti se šalje poruka da oni ni na što neće uticati. Po pravnim stručnjacima bliskim bivšoj vlasti postojeći Ustav nas je popisao za sva vremena. Mi se možemo mijenjati, oslobađati straha, osvajati slobode, saopštavati ko smo, odakle dolazimo, kuda idemo ali to ne može uticati na Ustav koji nas je zauvijek razvrstao i klasifikovao prema interesima jedne posrnule partije. Mogu da dolaze nove generacije, da raskrinkavaju stare laži, da usvajaju i primenjuju demokratske instrumente, da okončavaju razne eksperimente s narodom i državom koje je postojeći Ustav omogućavao ali to, kako kažu „eksperti za Ustav“, ne može uticati na promjenu Ustava.
Postojeći Ustav je dokument strogo partijskog tipa. Donio ga je DPS koji je prvo sebi pripisao pravo na vječnost pa tek onda i Crnoj Gori kao navodno svojoj tvorevini. Postojeći Ustav je trebao da posluži kao podupirač vječnoj vladavini DPS-a. U tom cilju vladajuća partija uporno je tražila, potencirala, produbljivala razlike među stanovništvom Crne Gore dijeleći ga na patriote i izdajnike. U ranijim vremenima toga je bilo neuporedivo, neuporedivo manje. Partija je širila ateizam nudeći smiješne društvene šarolikosti nevjerujućem narodu u vidu SKOJ-a, SSRN-a, SSO-a, USAOJ-a, OKSK, MZ…. Kao naslednica tih organizacija uz ateistički aktivizam DPS se počeo baviti jezikom i istorijom, preciznije krenuo je u sistematsko srasparčavanje jedinstvenog jezika i jedinstvene, realne istorije. Vještački stvorene razlike vladajuća partija je unijela u Ustav s namjerom da održi hibridni sistem građanin glasač- vladajuća partija- država Crna Gora i obezbijedi sigurnost svom vlastodržstvu pred nadolazećim promjenama.
Po njihovom sistemu državi se ne može pristupiti osim preko partije. Otišlo se toliko daleko da po partijskoj mjeri građanstva nije se mogao priznati za građanina niko ko prethodno ne bi podržao Program vladajuće partije i njenih koalicionih partnera, odnosno partija manjinskih naroda. U tom programu dominira šuplja fraza o multikulturalnom i vjerskom skladu kao osnovi građanskog bića Crne Gore. Na tom principu stvorena je visokooperativna hibridna većina koja je omogućavala održavanje apsolutističke vlasti i lagodnost upravljanja državom na svim nivoima uz obavezujuću primjenu određenih uputstava koja su stizala od Zapadnih partnera. Zapad je podržavao tako nastalu paperjastu tvorevinu. Zapad nije morao slati čak ni svoje visoke diplomate da se slikaju sa vrhom DPS vlasti. Isplativiji im je bio jedan nižerazredni službenik u Podgorici i faks mašina preko koje je upućivala papire koje su čitali visoki DPS funkcioneri predstavljajući ih kao kurs i uspjehe crnogorske spoljnje politike.
Što se tiče unutrašnje politike Zapad ju je velikodušno prepustio diktatoru i njegovoj partijskoj kamarili. Računica Zapada je bila jasna. Što se više razdora napravi u državi tim će ona biti manje sposobna da bude država. Samo zbog uvećavanja razdora u društvu DPS se pokazao kao kredibilan partner Zapadu. Zbog bespogovorne poslušnosti zapadnim instrukcijama Crna Gora se nije libila ni da promijeni standarde unutrašnje politike. Iako ju je Evropska Unija upozoravala da to ne radi Crna Gora je pretjerano servilno potrčala u Vašington da 2007. godine potpiše zakon sa SAD-om o imunitetu i neizručivanju Američkih državljana i vojnika Međunarodnom krivičnom sudu za ratne zločine. Za to vrijeme je na sva zvona pričala o ratnim zločinima. Ko zna kakvi su dogovori o učešćima u ratu sa naših prostora prethodili tom američkom. Ko zna koga su ucjenjivali, štitili, favorizovali.
U tako skrojenoj državi obavljen je popis stanovništva 2011. godine. Po pisanju ondašnje štampe mnogima službenicima državnih institucija zavisio je ostanak na poslu od toga kako će se oni i njihove porodice izjasniti na popisu , odnosno kako će odgovoriti na pitanje kojim jezikom govore, koje su nacije i koje vjere.
Popis iz 2023. godine pokazaće koliko se čega promijenilo u političkom sistemu instaliranom od strane Zapada. A svjedoci smo da se mnogo toga promijenilo za poslednjih 12 godina. U Evropi i Svijetu se desilo štošta traumatičnog, a mi koliko god da smo mali, poslušni i ponizni, koliko god da smo nedorasli slobodi, pravdi, jednakosti i demokratiji ipak ne možemo ostati mimo svijeta.
Izbliza sam pratio i pisanje i donošenje Ustava Crne Gore. U ponečemu sam čak i učestvovao. Daleko od namjere da bilo što po tom pitanju iznosim ili komentarišem sjećam se jedne rečenice često izgovarane u užem krugu ustavopisaca. Glasila je „Zakovaćemo to u Ustav“. I zakovali su. Ustav je izašao iz kovačnice. Ustav se oslanjao na zakivke i razlomke.
Ustav je za svoje osnovno obilježje iliti normu usvojio razlomak 3/5 – tri petine koji je zaštićen na više nivoa. Ako bi se kojim slučajem preskočio jedan nivo, prepreka bi se pojavila na novom nivou, pa opet na novom nivou. Mogao je naš Ustav dobiti obilježje i u 4/5 – četiri petine ili u 5/7 – pet sedmina. Bilo je dovoljno sredstava, metoda i glasova da svaki zamišljeni razlomak uđe u Ustav i postavi se kao nepremostiva prepreka bilo kakvim njegovim budućim promjenama. Umjesto u Skupštini Ustav je pravljen u Kovačnici. Vladajuća partija je u Ustav zakivala razlomke. Primjera radi zahvaljujući vještini partijskih kovača moglo se u Ustavu otići korak dalje odnosno usvojiti odredba od 5/7 – pet sedmina što bi značilo da samo ukoliko se 71% stanovništva Crne Gore sa pravom glasa na referendumu izjasni da se nešto može promijeniti u Ustavu onda bi se to moglo i promijeniti. To je bio prvi korak. U drugom koraku pojavila bi se još veća prepreka promjeni Ustava.
U totalitarnom duhu ondašnjeg režima i mehanizama koji su mu stojali na raspolaganju (krađe, falsifikati, potkupljivanja, zastrašivanja) moglo se komotno izglasati da je za promjenu partijskog Ustava potrebno obezbijediti 7/9 sedmodevetinsku većinu, odnosno da samo ako 78% građana izašlih na referendum podrži promjenu Ustava, Ustav je moguće i promijeniti. Naš ustav je kapsuliran i komplet blindiran duhom totalitarizma.
Cilj je bio da ono što je tada u Ustav ušlo, odnosno u Ustav zakovano ili s Ustavom spojeno nije moguće razdvojiti ma koliko logika, činjenice i život dokazivali da su to nerazumni i antidemokratski spojevi koji koče razvoj i nanose štetu ukupnom društvu. „Pravni eksperti“ koji se ponose i pozivaju na zakovane djelove Ustava pretvaraju se u nove inkvizitore. Ko bi normalan obnovio inkvizitorsku praksu. Kome je potrebno da isleđuje ljude i od njih iznuđuje priznanja da su izdali Ustavni identitet i Ustavni patriotizam. Da im se po Ustavu dokazuje da nemaju pravo da govore jezikom kojim govore, da nijesu vjere i porijekla kojeg su.
Pravni „stručnjaci“ bivše vlasti nas ubjeđuju da je Ustav vakcinisan protiv bilo kakve promjene. Zapitajmo ih čemu je onda uopšte služio popis stanovništva. Da se predstavimo kao bezoblična masa? Da se odreknemo svojih individualnosti? Da ostanemo zakovani u njihovom partijski vakcinisanom Ustavu?
Što predstavlja čovjek kome ponizite, falsfikujete, oduzmete ime, vjeru i jezik. Po shvatanju naše doskorašnje vlasti i njihovih „pravnih eksperata“ obezličen i zastrašen čovjek postaje multikulturalni građanin Crne Gore.
O ludosti, beskrajna ludosti kada će ti doći stvarni kraj? Kada ćemo unormaliti političku scenu? Osnovni preduslov za građanina je da bude normalan. Ludost ne može dobiti pravo građanstva. I Njegoš nas je tome učio. Podsjetimo se njegovih stihova „Zakon pogaziše….Zabaciše vladu i državu za pravilo ludost izabraše“
Kada će se ako ne poslije popisa vlada i država uozbiljiti i ljudima vratiti pravo na ime, vjeru i jezik? Pravo na individualnost, održanje i njegovanje porodičnih i tradicionalnih vrijednosti.
Iako je svaki pojedinac u popisu stanovništva precizirao i svojeručnim potpisom potvrdio kojim jezikom govori, kojoj vjeri pripada i koje mu je etničko porijeklo pravni „stručnjaci“ kažu da za Ustav Crne Gore to ništa ne znači. Može li naš Ustav ostati izvan i iznad naših života. Koliko dugo će mu zakivci i razlomci garantovati takav komoditet i nedodirljivost? Koji ustavni razlomak (procenat) nam je potreban da bi se moglo saopštiti, na primjer, kojim jezikom govori većinska Crna Gora?
Na koji način smo došli do ovakvog Ustava. Kako smo ga uopšte uspjeli obložiti tolikim slojevima zaštite?
Kada se iz matematike razlomci presele u muziku postaju note. Kada se iz notnog pisma presele u političko pismo postaju zapovijed. Mi-rno, Mi-rno, odjekuje iz Ustava. Pod tom zapovješću se ćuti, ne trepće, čeka i krepava sve dok se preko lanca komadi ne da Vo-ljno!
Ustav je preko razlomaka, odnosno procenata i nota u sebi zakovao bespogovornu poslušnost tada važećem ideološko-pravno-vojničkom drilu jednopartizma.
Da bi se izbjegla i sama pomisao na mogućnost bilo kakvih promjena i demokratizacije društva trebalo je pronaći model po kome bi nekadašnje Ćore Kutije bile zamijenjene nečim još sigurnijim. Rešenje je pronađeno u zakivcima i razlomcima odnosno neodvojivim ustavnom spojevima. Uz to su dodate i prepreke koje se neće samo u Ustavu već i u drugim zakonima iznova postavljati slobodi i demokratiji kako u novoj Vladi, tako i u novoj Skupštini, i u novom popisu stanovništva.
Važno je shvatiti da ljudi ne žive u Ustavu koji je propisala Crna Gora, niti u državi Crnoj Gori koju mogu uređivati korišćenjem svog biračkog prava. Ljudi žive u svom jeziku. Njihov jezik ne podleže ni razlomcima ni procentima ni besmislenim Ustavnim formulacijama tipa službeni jezik i jezik u službenoj upotrebi. Njihov govorni jezik je dio kulture njihovog unutrašnjeg bića. To unutrašnje jezičko biće vlast možda može ideologizovati politikom ali ga ne može prepraviti i poništiti Ustavom. A vlast je upravo to uradila. Donijela je Ustav na ideološkoj osnovi koji je poništio do tada jedinstveni jezik.
Da bi se uspostavio ideološko disciplinovani Ustav prethodno je morala biti uništena glasačka kutija.
O uništenoj glasačkoj kutiji u sledećem nastavku.
