Prve zime poslije zločinačkog natovskog bombardovanja Srbije krenuo sam autom od Batajnice prema Ugrinovcima. Bila je veoma hladna noć, a jak vjetar nije dozvoljavao prvim pahuljama snijega da obijele tlo, nego ih je vitlao i odnosio negdje u mrak. Taman kad sam pomislio kako nigdje nema žive duše, primijetim čovjeka na autobuskom stajalištu. Nije stopirao, ali stanem i povezem ga. Podugo je trajalo njegovo zahvaljivanje, a ja sam ćutao. Onda, kao iz vedra neba, iznenadim ga pitanjem kakav je njegov stav o ćirilici. Nije se zbunio, pa je skoro odmah odgovorio: “Da smo bili jaki u ćirilici, ne bi nas smjeli bombardovati.“ Upravo zbog te brzine odgovora shvatio sam da mu je ta tema bliska i umu i srcu. Ali na davanje takvog značaja ćirilici ne naiđoh nikad prije. Pomislih da je to sigurno neki akademik, i da je tužno kad u zemlji Srbiji takav čovjek nema novac da plati za taksi, pa se smrzava u hladnoj noći.
Ali nikad ja, ni prije ni poslije, ne čuh da se neki akademik, osim legendarnog i genijalnog profesora prava i sociologije Radomira Lukića, uzbudio zbog nestajanja ćirilice iz vidnog polja Srba. Naprotiv, kada je kasnije nekolicina nas iz udruženja ĆIRILICA Novi Sad po kiši protestovala ispred SANU zbog njene nebrige za ćirilicu, pa smo se sklonili pod njenom strehom, naišao je njen predsjednik, akademik Medaković, i tjerao nas odatle. Vidjevši da ne odstupamo zaprijetio je policijom, i zbilja stigoše dvojica. Nas udaljiše, a nisu ometali u poslovanju švercere cigareta udaljene samo par koraka.
Konačno upitah čovjeka šta je on po struci, i dobih odgovor da je medicinski tehničar u penziji.
Medicinski tehničar je razumio ono što ne razumije srpska elita, pa ni akademici i profesori: da smo nacionalno razobručeni i razbijeni dobrovoljnim odustajanjem od svog nacionalnog simbola-ćirilice na srpskim ulicama, što je svakodnevno najvidljivije i najočiglednije svjedočanstvo srpskog poraza. Neprijatelj je uvijek znao da ona nije slučajno na srpskim pukovskim zastavama, nego da je ona srpska svetinja za koju će se u ratu ginuti da zastava ne bi pala u njegove ruke. Zato je u vrijeme Velikog rata austrougarski vojskovođa general Stjepan Sarkotić (Hrvat iz Vareša) govorio da Srbima treba oduzeti ćirilicu kao borbeno sredstvo, i da je ona strano tijelo istoka u borbenoj zoni zapada.
I oduzeli su Austrougari Srbima ćirilicu kada su uz pomoć Njemačke okupirali srpske zemlje i nju zabranili i zamijenili okupacionom hrvatskom latinicom, koju današnji srpski akademici i profesori pravopisom proglasiše drugim srpskim pismom. Ili ne znadoše za stid, ili nisu mogli biti naučeni u komunizmu da su tu okupacionu latinicu donijele prventsveno najkrvoločnije jedinice Hrvata i muslimana, skidajući ćiriličke natpise istim onim bajonetima kojima su ubijale srpsku nejač po Mačvi.
Znao je neprijatelj značaj ćirilice i u vrijeme bombardovanja prvo Republike Srpske, a potom i Srbije, pa je iz aviona bacao ćiriličke letke. A i poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma znao je on njen značaj, pa je njegov važan zvaničnik uvjeravao vladiku Jefrema da se Srbi ne trebaju plašiti sarajevske unitarizacije, jer imaju svoj kineski zid-ćirilicu. Za to je imao opravdani razlog u tome što je Republika Srpska rođena u ćirilici zahvaljujući ponajviše srpskim velikanima i žrtvama, Radovanu Karadžiću i Momčilu Krajišniku. Nažalost, posle njihovog nasilnog uklanjanja sa političke scene ne nađe se nijedan akademik i profesor da ukaže na potrebu njegovanja ćirilice, pa je Benjaminova, Sarkotićeva, Pavelićeva, Titova i komunistička latinica ne samo vaskrsla, nego i ovladala srpskim životima, još malo pa kao i 1916. godine.
Nije da srpski političari u Republici Srpskoj nisu protiv sarajevske unitarizacije, ali oni su to samo na riječima, dok su u stvarnosti naconalnu srpsku ćirilicu već gotovo zamijenili unitarnom hrvatskom latinicom. I sve to uz potpuni muk cjelokupne srpske elite, posebno one iz jezičke struke.
Lider političara u Republici Srpskoj Milorad Dodik nije više mogao čekati na oglašavanje akademika i profesora, kao i na savjete svojih mnogobrojnih savjetnika, među kojima je i prof. dr Nenad Kecmanović, pa je tek nedavno javno rekao da on nije nikakav Bosanac, nego Srbin koji piše ćirilicom. Trebao je to reći još prije tri decenije, ali nije mogao jer mu je pred raspad Jugoslavije politički šef bio prof. dr Nenad Kecmanović u onoj jugoslovenskoj stranci, a njemu je bio šef Ante Marković iz Zagreba, opet Hrvat i posle Tita. Taj Kecmanović opravdano ima veliki ugled jer je nekada bio rektor sarajevskog univerziteta, a danas je veoma angažovan u odbrani Republike Srpske, pa je velika šteta što se nije odrekao jugoslovensko-hrvatske latinice. Isto je i sa savjetnikom Emirom Kusturicom koji je ćirilicu spomenuo tek prošle godine tokom onih crkvenih litija u Crnoj Gori, na kojima se moglo vidjeti samo srpsko pismo. Ali je zato pokazao žal za jugoslovenstvom na proslavi Dana Republike Srpske, što ne ide uz ćirilicu. Tek na sljedećoj proslavi ćirilicu je spomenuo glumac iz Srbije Miloš Biković.
Ne upitah medicinskog tehničara kako je došao do saznanja o tolikoj važnosti ćirilice, kada je i njegova medicinska struka pokušala ne samo da najstariji srpski medicinski časopis štampa na hrvatskoj latinici, nego i da ga štampa samo na engleskom jeziku. Vjerovatno je razumio da je SANU u ulici srpskog poraza, jer u njoj apsolutno dominiraju latinica i engleski jezik, pa se može očekivati da se ona i nazove po nekom Mihaelu. Ili je pratio rad udruženja ĆIRILICA Novi Sad, koje je u Novom Sadu i u Beogradu prije dvije decenije pisalo po asvaltu NE GAZI ĆIRILICU.
Na sajmu knjiga je ono imalo dva bilborda sa likom Vuka Karadžića iz čijeg oka kaplje suza, a ispod je pitanje GDE JE MOJA ĆIRILICA. Tada je neobaviješteni srpski narod bio oduševljen dijeljenjem desetina hiljada plakatica na sajmu knjiga s porukom OSTANI SRBIN, PIŠI ĆIRILICOM i sl. Pa transparenti na beogradskim nadvožnjacima s porukom DOBRO DOŠLI U ZEMLJU ĆIRILICE, SRPSKO PISMO JE SAMO ĆIRILICA i sl. Širilo je to udruženje i tekst iz istorije o pismu koje je srpski zarobljenik slao 1917. g. svojoj Mari u Beograd iz austrougarskog kazamata, u kome joj kaže da mu ne piše više ako mu ne piše srpski!. Jadnik nije znao da ćiriličko pismo ne bi ni stiglo do njega, jer su srpska slova bila zabranjena u okupiranoj Srbiji.
Jasno mi je da je neprijatelj znao da su Kosovo i Metohija sve manje srpski što je tamo sve više hrvatske latinice u srpskom jeziku, i da su se njoj Srbi suprotstavili samo dva puta.
Prvi put je to bilo početkom osamdesetih, kada je Batrić Jovanović u Saveznoj skupštini napao Mikulića i Pozderca zbog potpunog progona ćirilice u BiH, pa je bilo riječi i o njenom progonu i na Kosovu i Metohiji. Tada je Azem Vlasi rekao da je pismo poljitika i da je potreban oprez po tom pitanju. Nije se radilo o ukidanju prava Albanaca na svoje pismo, nego o mržnji ćirilice kojom su oni prepoznavali Srbe. Istine radi, treba reći da su nju uklanjali Albanci, ali uz potpunu ravnodušnost i srpskih političara i srpskih lingvista i srpskog naroda.
Drugi put je ćirilica branjena njenim vraćanjem na putne oznake kada je srpska policija počela da gine oslobađajući raskrsnice na KiM. I prije bombardovanja otuda su stizali autobusi u Beograd označeni hrvatskom latinicom, kao vjesnici srpskog poraza. Čak i kada su Srbi poslije bombardovanja izlazili na šiptarske izbore, izborni materijali su bili na srpskom jeziku i hrvatskoj latinici.
Srpski mladići su imali kuraži da izađu pred šiptarsku rulju na ibarskom mostu, ali sjede u kafićima u blizini mosta koji su označeni latinicom. Niko im nije rekao da je srpsko pismo samo ćirilica, kao što je to učinilo u Beogradu udruženje ĆIRILICA Novi Sad. Pokazalo je omladini na stadionu „Rajko Mitić“ transparent s porukom ĆIRILICA=SRBIJA, iako su navijači CRVENE ZVEZDE uvek bili uz ćirilicu. Ali tada se dogodilo čudo: i latinički navijači PARTIZANA su prešli na ćirilicu, pa danas više nije moguće vidjeti u Beogradu latinički navijački grafit. Omladini treba tako malo da bi u njoj bilo probuđeno srpstvo, ali visokoškolovani Srbi paze da se ne uprljaju ćirilicom.
Tek nedavno je čestita srpkinja prof. dr Mitra Reljić rekla da ulice srpskih naselja na KiM treba da bljesnu u ćirilici da bi se narodu povratilo nacionalno samopuzdanje. Tamo je srpska država prisutna makar toliko da brine o zdravstvu, pa vidimo ovih dana na Jarinju da je na kolima hitne pomoći latinica. I to je očigledni dokaz lažnosti državne brige za ćirilicu, jer kakva je to pamet političkog i jezičkog rukovodstva da tamnošnji Srbi čuvaju svoj subjektivitet hrvatskom latinicom?!
A po političkoj potrebi istovremeno je na Jarinju i ćirilički transparent DOBRO DOŠLI U ZAJEDNICU SRPSKIH OPŠTINA. I to je očigledni dokaz da se radi samo o šminkanju ćirilice, i da je briga za nju lažna i u novom zakonu o jeziku i pismu, koji je mnogo lošiji po ćirilicu od postojećeg.
O najvećoj lažnosti današnje brige za ćirilicu svjedoči upravo novi zakon. Štošta on propisuje, umjesto da po Ustavu propisuje da je ćirilica obavezna svugdje osim u privatnoj komunikaciji.
O srpskoj pameti svjedoči potpuno ćutanje lingvista, političara, akademika i inteligencije u cjelini o tome što naš narod na KiM čuva svoj identitet u neprijateljskom okruženju hrvatskom latinicom. A sve je to po slovu i duhu srpskog pravopisa, iz koga srpska mladost već decenijama lažno uči da je i ta latinica srpsko pismo. Nažalost, ne ćuti najvažniji – predsjednik Srbije, koji ne sprovodi ustavni propis o ćirilici kao jedino službeno pismo u srpskom jeziku, nego uporno ponavlja ono što je naučio od lingvista – da trebamo čuvati ćirilicu, ali da je naša i latinica.
Možda je medicinski tehničar po razumijevanju značaja ćirilice daleko iznad „visoke“ srpske elite zato što je pratio mnoga pisanja i akcije prvosnovanog udruženja ĆIRILICE Novi Sad, a poslije i SRPSKE AZBUKE Beograd i ČUVARA ĆIRILICE Niš. ĆIRILICA Novi Sad je pokrenula borbu za ćirilicu, a u početku je njen član, i to veoma angažovan, bio i lingvista prof. dr Mato Pižurica, glavni redaktor pravopisa Matice srpske. Na jednom skupu kojeg je 2002. g. organizovao na Filološkom fakultetu Beograd dipl. inž. Vladimir Lepojević, povjerenik ĐIRILICE Novi Sad za Beograd, Pižurica je svoje izlaganje završio ovim riječima: “Na kraju, podržavam stav gosp. Nemanje Vidića da je pismo državno pitanje. “Naime, jedan od mojih mnogobrojnih prethodno objavljenih tekstova u „Politici“ je imao upravo naslov „Pismo je državno pitanje“. Na prvoj godišnjoj skupštini ĆIRILICE Pižurica je iskreno i pošteno rekao da rat za ćirilicu možemo dobiti samo onda ako ga prvo dobijemo u lingvističkom „esnafu“. Time je on otkrio ko je glavni neprijatelj ćirilice, a kada je vidio da se u njenu odbranu uključio samo još jedan profesor, lingvista u penziji Dragoljub Petrović, vidio je da je prerano „kukuriknuo“ pa se povukao iz udruženja i u pravopisu potpisao da je i latinica srpsko pismo. Dakle, on je samo vrh ledenog latiničkog brijega u srpskim zemljama, a dokaz toga je u činjenici da pravopis nije usklađen sa ustavnim propisom još od njegovog usvajanja 2006.g, po kome je uz srpski jezik vezana samo ćirilica. Tako su udruženja i institucionalni lingvisti na suprotnim stranama. Ovi drugi se sporo primiču stavovima prvih, a pošto ih mrze kao svjedoke svoje izdaje ćirilice strogo paze da ih nikada ne spomenu, a kamoli da ih citiraju. Da drugima nije lako vidi se i po tome što samo usput spomenu zabranu ćirilice od 1916. do 1918. umjesto da su se oglasili povodom stogodišnjice te zabrane, jer je teško objasniti kako se desilo da u srpski pravopis uđe kao drugo srpsko alternativno pismo ista ona okupaciona latinica koja je zamijenila zabranjenu ćirilicu. A Dragoljub Zbiljić i Nemanja Vidić napisaše čak knjigu o tome s naslovom SRPSKA ĆIRILICA ZAMENJENA OKUPACIONOM HRVATSKOM LATINICOM PO IDEJI PAVELIĆA I BROZA!
Nemanja Vidić, dipl. inž.
Izvor: balkanskageopolitika.com
