Odlomak iz knjige Perice Đakovića „Hristos se rodi“ (zbirka pitanja i odgovora iz brojnih intervjua koje je Đaković, u više navrata, radio sa blazenopočivšim Mitropolitom Amfilohijem, uoči božićnih praznika).
Ja mogu da kažem riječ jaku i oštru, ali ne grubu i onu koja ponižava lično dostojanstvo bilo kojeg čovjeka i za bilo koje njegovo djelo. I za tu riječ odlučujem se teška srca. Ali, moja odgovornost prema mom Bogu i prema mojoj Crkvi i prema svakom živom biću nesaglediva je, i velika je koliko i moja istinska ljubav prema Bogu i čovjeku i Crkvi. I kad vidim i osjećam i kada, što je najgore, očevidno znam da se događa nešto mimo Božije volje, mimo ljudskog dostojanstva i mimo svega onoga što čovjeka čini čovjekom, ja moram da upozorim.
Kako? E ponekad i tako, pa se i meni to tako sviđa. I kada bi pojedini htjeli da me kritikuju, grde, a i ne radi im se to direktno, u brk, onda me onako, ko da neće, upitaju: što ti nijesi kao patrijarh Pavle? E pa, ja bih htio da budem, ali jedan je patrijarh Pavle. I jedna je ona njegova velika i divna istina:
„Riječi da nam budu blage, a argumenti da nam budu jaki“.
E pa ja bih rado da budem to, ali treba imati u vidu da je patrijarh Pavle Slavonac, a ja Crnogorac iz Morače, potomak vojvoda i kneževa…E pa znadite, izleti mi ponekad poneka prejaka riječ za koju se poslije….
Ubija me sopstvena prejaka riječ, ponekad. A ima i ona kineska, dobra: „Riječ, dok je ne izgovorim dotle sam je njen gospodar“. Tako i sa mnom biva. I žao mi je što tako biva. Ali…Šta da kažem? Čovjek sam, ovdje sam, ovog duha sam, ovdašnjeg, kako da kažemo, pa ponekad…Povrijedi me nepravda, bezakonje, nemoral, stihija, haos koji se izaziva u čovjeku i oko njega. Povrijedi me kada vidim koliko mržnje i straha projektuju u ljudskom biću i svemu u društvu. Povrijedi me laž i obmana i prevara i lupeština i krađa, krađa ne samo materijalna, nego i čovjekova dostojanstva i ponosa. Ubija me ubijanje čovjeka u čovjeku.
Evo mene, sa mene Moračanina, ovdje rođenoga, koji sam ugradio sve svoje biće i svoj trud u Crnu Goru, sad mene nazivaju okupatarom i ovu našu Crkvu ovu našu Srpsku Pravoslavnu, Mitropoliju crnogorsko-primorsku, nazivaju okupatorskom Crkvom. Zamislite vi to, dokle je dospjela ta rascjepljenost svijesti unutarnja i ta bratomržnja. Eto do čega je sve to dospjelo. Ja sam sada okupator, Mitrofan Ban okupator, Gavrilo Dožić i cijela crkva Srpska od 1918. sada okupator. I sam Simeon Nemanja, naš Ribničanin, sa sinovima Savom Svetim, Vukanom, velikim knezom zetskim i Stevanom Prvovjenčanim, prvim kraljem našim – okupatori. Pobogu, pa onda je i Sveti Petar okupator, jer je porijeklom sa Kosova i iz Zenice ili Travnika, okupator je i Sveti Vasilije, Ercegovac i Popova Polja Srbin.
Treba samo vidjeti, to je ono što mene najviše dirne, ogroman broj omladine od petnaest do dvadeset i nešto godina oko Svetog Vasilija, oko svog Sveca, od koljevke nadojeni prema Svetom Vasiliji i Bogu, pod Ostrogom i u Nikšiću. Preko 3.000 znade samo iz Podgorice doći. Svuda su uz svojega Sveca, a Svetac živ među njima…
Moram to da Vam kažem iskreno, po prvi put to ispovjedam, evo nosim ovaj krst i na neki način sam progonjen od 1953. godine, i ne samo od nje, već vraćanjem vidu djetinjem shvatam da moje proganjanje potiče još od moje 4 godine, od mog prvog udara sa okrutnom realnošću. Ta rana tada nastala bolom izazvana, patnjom i strahom izazvana, pa zacjeljuje decenijama. Nosim je na srcu,ranu rascjepa, ranu mržnje, sukoba, bratoubilaštva, ranu raspolućenosti moga bića i bića cijele crne Gore. Bez obzira na sve šta se događalo, beѕ obzira na moje rane, vjerujte mi, da ovo što se sada događa to mi je teže od svega , pogotovo sada po povratku iz Sirije, kada me je poslije tog zamornog fizičkog i psihičkog, dočekalo to saznanje o tom nesrećnom, besramnom i bezumnom zakonu. Ja sam se prosto skamenio. I moram da priznam, evo danas pred razgovor sa Vama, sve sam računao i pitao se – koliko je sve to uistinu, istina. Možda sam umoran, i zapanjen, ranjen naprosto, ranjen tim saznanjem, izranavljen tom pričom i tom očiglednošću da se bezumlje povampiruje i nastavlja i da postaje – državna politika. I da svi ti ljudi, i jedni i drugi i treći, svi su dio našeg naroda, da oni ne mogu da nađu zajednički jezik.
Smeta samo onima koji u svemu tome vide svoje interese. I na sve su spremni. A ljudski mozak, ionako nesavršen, na sve gotov na svaku glupost. Zamislite, jedinstvo, teritorijalno jedinstvo Crkve, ugrožava Crnu Goru? I šta sad? Kojim redom da krenemo? Koga prvo da izbacimo iz Avnojevskih granica Crne Gore? Iz fildžan-avnojevskih granica, koga da izbacimo? Svetog Vasilija Ostroškog? A Miliševo? Svetog Simeona? Koga i šta, kukala vam majka? Neznanje… Čudo je neznanje! Ako ne znaš, skloni se, pusti da državu i narod vode oni koji znaju. Ništa o Crkvi ne znaš, a hoćeš, neznaven da je uređuješ, i hoćeš iznova da je praviš. Mnogo ste se u neznanju osilili. Znaven i učen je skroman i smjeran. Da.
Što se tiče političara, lidera političkih, molim vas ostavite nas na miru. Ne mješajte svoju politiku mrzovolje i dioba i razmirica u našu duhovnost, u našu Crkvu. Sekularna država, jedan njen dio, podrazumijeva političke igre. Igrajte se na tom dijelu terena, ali i na njemu znajte gdje su granice neznanja i nekulture i bezobrazluka.
Izvor: Odlomak iz knjige Perice Đakovića „Hristos se rodi“
