Prostorni plan i devastacija
U antologijskoj pesmi „Litijum“, frontmen i gitarista kultne grandž grupe Nirvana Kurt Kobejn peva o čoveku koji se okrenuo litijumu i religiji „kao poslednjem utočištu da bi ostao živ“, budući da nakon smrti devojke želi da izvrši samoubistvo. U istoimenoj pesmi, pevačica i klavijaturista američkog rok benda Evanesens Ejmi Li peva o litijumu „kao metafori o obamrlosti i sreći“, potom dodaje: „opisivanje sreće je litijum, to je kao da kažete ’to je ukočenost’“. Pored namene za proizvodnju automobilskih baterija, litijum se prepisuje za lečenje bipolarnih poremećaja i depresije, a poznato je da njegovi efekti stabilizacije raspoloženja smanjuju rizik od samoubistva kod pacijenata. Korelaciju između analgetskih moći litijuma i religije potvrdio je Kurt, nazivajući ih „finim sedativom za mase“. Litijum je najlakši među metalima, ima veliku reaktivnost i zapaljivost zbog čega se mora čuvati u vakuumu, inertnoj atmosferi ili tečnosti. Reaguje sa vlagom na koži stvarajući opekotine, a brojna njegova jedinjenja, za razliku od analognih jedinjenja natrijuma i kalijuma, smatraju se veoma opasnim po zdravlje.
Srbiju odnedavno potresa psihoza, vrsta kolektivnog ludila – takozvana litijumska groznica. Iako je 2022, nakon višemesečnih ekoloških protesta, Vlada stopirala najavljeni projekat „Jadar“ – koji bi trebalo da Srbiju „vine u ekonomska nebesa“ – ukinuvši prostorni plan Loznice čiji je cilj razvoj rudnika litijuma, kao i sve dozvole i uredbe u vezi sa kompanijom Rio Tinto nosioca kopanja i prerade litijuma u Srbiji, 16. jula ove godine usvojila je novu uredbu i dozvolila nastavak projekta razvoja rudnika litijuma u dolini Jadra. Time je dato zeleno svetlo zloglasnom Rio Tintu da nastavi prethodno zabranjeni projekat. Odmah po objavi ove vesti, veliki broj građana u gradovima Srbije izašao je na ulične proteste, a istovremeno vlast se čudnovato upustila u neviđenu medijsku kampanju lobirajući za interese strane kompanije. Kao nikada do sada, Srbija se podelila po pitanju prostornog planiranja i ekologije. Iako pojedini ekonomisti ukazuju da će ovaj, najveći rudnik u Srbiji, doprineti povećanju BDP-a za 1%, oni trezveniji ukazuju da je iznos nepravedno male rudne rente od 5% godišnje vrednosti proizvodnje litijuma, u pretpostavljenom iznosu 31 milion evra, na nivou statističke greške. Međutim, zabrinjava studija uticaja na životnu sredinu naručioca samog Rio Tinta, koja je svojevremeno „procurela“ od strane Rojtersa, gde je istaknuto da će projekat prouzrokovati „nenadoknadivu štetu živoj sredini“, sa zaključkom da ne bi trebalo da se nastavi. Ali, kakva su dosadašnja iskustva rudarenja litijuma u svetu?

Globalno zagovaranje čiste energije u čijem se fokusu nalazi sve veća potražnja za litijumom, stvorilo je uznemirujuću stvarnost u mnogim zemljama. Prelazak na litijum-jonske baterije označava korak ka održivosti, ali ne dolazi bez troškova. Iako pozdravljamo želje ka zelenijoj budućnosti, važno je priznati izazove koji su povezani sa proizvodnjom novih rešenja za čistu energiju. Ekološki uticaji rudarenja litijuma su jasni i dalekosežni. Ogromne količine slatke vode, klasifikovane kao dragoceni resurs, preusmeravaju se za operacije iskopavanja litijuma, što ostavlja lokalne zajednice bez nje. Sumporna kiselina i natrijum hidroksid koji se koriste za ekstrakciju litijuma prodiru u zemljište i vodu, truju ekosisteme i ugrožavaju žive vrste. Krčenje šuma, uništavanje staništa i zagađenje vode dodatno pogoršavaju ekološke posledice. Delikatna ravnoteža prirode je narušena, što ostavlja dugotrajna oštećenja za čije lečenje su potrebne i stotine godina. Ugljen dioksid i druge emisije staklene bašte koje dolaze sa procesom iskopavanja litijuma, ekstrakcije i ukupne proizvodnje, gori su za klimu od proizvodnje vozila na fosilna goriva. Studija Volstrit žurnala iz 2019. otkrila je da čak 40 procenata ukupnog uticaja na klimu uzrokovanog proizvodnjom litijum-jonskih baterija dolazi od samog procesa rudarenja, što je podatak koji se skriva od očiju javnosti. Po uhodanoj šemi, rudarski giganti se „obavezuju“ da će konsultovati „stručnjake“ i lokalne zajednice o iskopavanju litijuma na njihovoj zemlji kako bi pokazali da je ono ekološki prihvatljivo, međutim, ne postoji slučaj da su prihvatali zahteve istih, posebno one da se profit usmerava prema njihovim potrebama.

Iako su rudnici litijuma označeni kao „održivi“ deo eko-sistema, oni to nisu, jer uništavaju jednu geografsku zonu da bi zadovoljili potrebe druge. Porast potražnje za litijumom podstiče društvene sukobe, odražavajući sumorni istorijski obrazac zelenog imperijalizma u kojem se autohtoni narodi iseljavaju sa zemlje svojih predaka, a ona pustoši u ime vađenja resursa, uz cinično obrazloženje da se ono vrši upravo iz razloga da „stanovništvo ne bi napuštalo svoje domove“. Dinamika moći je jasna: rudarske kompanije vođene ekonomskim interesima imaju značajnu snagu i uticaj, dok autohtone zajednice nemaju resurse ni pravnu podršku da zaštite svoja prava. Ovo stanje po pravilu ide u prilog nastavljanju eksploatacije i marginalizovanju ovih zajednica.
Naslov i oprema: Stanje stvari
Izvor: Slobodan Maldini/Fejsbuk
