Bezgrobnik
Da me u tami
vuk zaskoči
Da mi meso
razvuku čagalji
Da mi kosti
na mjesečini otpočinu
Da mi otac
ne dolazi umoran
Da mi svici
put osvijetle
Da mi samo ime
u zemlju utone
Siromaštvo
Uu svojoj bašti
uzgajao bih jagode i ruže
da njima ljubav kupim
U svojoj domovini
bio bih vojnik ili doktor
da zabludom zabludu potkupim
U svome grobu
odricao bih se svojih pjesama
da se tako iskupim
Ali ja sam samo siromašni pjesnik
bez bašte
bez domovine
i bez groba svoga
Dan
Bilo mi je tek četrnaest godina
kada su me otac i brat poveli
u hajku na vukove
i dali mi staru pušku
koja je zatajila
Ali ni tada se nisam uplašio
kao kada upitah svoje đake
kakva je naša domovina
a vižljasti hodžin sin Rahib odgovori
Naša je domovina
sunčana i varljiva
kao proljećni dan
duži od onog juče
i kraći od onog sutra
Sonet
A tvoje tijelo travom će postati.
I jednom ćeš biti vlat sasušena
Bez korijena i bez uspomena,
Al ću te ipak i tad prepoznati.
Šikunćeš iz polja oskrnavljenog,
Iz rane što neće zacijeliti,
Ko borovi viti nebu ćeš htjeti,
A stići ćeš tek do brijega snenog.
Ja čekaću gore, na mrtvoj stazi,
Opasniji za te no britke kose,
No konj vrani što kopitom te gazi,
Jak spram tebe kao sunce spram rose,
Jer sne ću tvoje tada i ja znati.
A tvoje tijelo travom će postati.
Učenje
U djetinjstvu smo sestra i ja
imali samo jednu lampu
slabu i čađavu
i samo jednu stolicu
Ako je jutrom na sestru bio red
da nahrani kokoške
s večeri bi i sama bila kokoš
i išla rano na spavanje
A ja bih bio mačor
koji vidi u tami
i u njoj marljivo uči
Sutradan bismo se zamijenili
jer uloga što je igramo noću
zavisi od posla
danju obavljenog
Otada su prošle godine
a ja se još uvijek pitam
koja je treća životinja
koju bismo morali glumiti
Da brat nije bio stariji
i da školu nije
prije nas završio
Sloboda
Starješine tvrde
da će sloboda stići
kad pobijedi revolucija
Za koju znamo
da je poput neba
beskonačna
Najmlađi sam u odredu
i ne vjeruju mi kad kažem
da smo slobodu već upoznali
Jer ona dolazi iznenada
kao ljubavna sreća
i traje samo časak
Dok povlačimo obarač
ili dok nam kuršum
u meso prodire
Ponos
Stari su s ponosom govorili
u naše selo nikad kročili nisu
ni sultan ni car
A onda sam ja došao na svijet
i svaku stazu i svaku baštu
korakom i smijehom obilježio
No dječaštvo je prošlo
i mladost je evo već na izmaku
vrijeme da naučim biti ponosan
Da bih i ja jednom mogao reći
u naše selo nikad kročili nisu
ni sultan ni car
Boj oblaka
Raširenih krila
u prsa se biju
za naklonost jutra
dva oblačka siva
Brat mi objašnjava
da je jedan crven
drugi posve bijel
a ja to ne vidim
Za boje sam slijep
al to me ne brine
tamo gdje idemo
one ne postoje
Telefon
U zadružnom smo domu
dobrim seoskim domaćinima
pokazali čuda tehničkog napretka
kao dokaz da ih ne vodimo
pogrešim putem
Za tu smo priliku pružili žicu
od kancelarije do sale
i u nju telefon donijeli
Kada se uspostavila
veza sa Bakuom
sijedi Aslan podiže ruke
i glasno uzviknu
Bog je velik
pa posramljen zašuti
Poželjeh mu kazati
Bog je odista veći od toga
jer s njim možeš
razgovarati telefonom
i kad je žica prekinuta
Ali sam ipak šutio
Govor
Moj brat drži govor
sa velikog drvenog sanduka
Kroz sazviježđa velikih riječi
prolijeću komete njegovih divnih
grlenih glasova
pa zgasnu nad našim glavama
Kad govori
moj brat je veći
od Velikog medvjeda
A kada kaže
sloboda
to je pouzdaniji orijentir
i od Sjevernjače
i od mahovine
i od naših bogomolja
a naročito od grobova
koji su uvijek na istu stranu okreenuti
Ali su oni u njima
okrenuti ka nebu
Osim ako greškom nisu
još neumrli ukopani
poput starog Aslana
Koji je zbog toga poslije
prešao džinnima
I sad s njima iz prikrajka
sluša govor moga brata
Pažljivije nego što smo mi
njega u mektebu slušali
Nagan
Moj brat naporno radi
na izgradnji boljeg
i pravednijeg svijeta
U tu svrhu nosi
Nagan sa prigušivačem
Revolver u futroli na boku
prigušivač u unutrašnjem džepu
na strani srca
Brat mi je strpljivo objasnio
a potom pokazao
kako se rukuje i puca
šestometnim* Naganom
Ali nije znao odgovoriti mi
prigušuje li se pucanj
da ne bi uznemirio
spokoj građana
vjeru strijelca
sumnju mete
san vođe
ili sam život
Onda je moj brat
stigao u bolji i pravedniji svijet
kao jedan od prvih Azera u njemu
I tamo je sigurno našao
odgovor na moje pitanje
*Napomena: u doboš revolvera Nagan staje sedam metaka, ovu je grešku Garajev vjerovatno nehotično načinio.
Erkin Garajev (1899-1938)
Azerbejdžanski pjesnik, objavio samo jednu, obimom neveliku i u književnoj kritici neprimjećenu, zbirku poezije prije nego što je stradao u Staljinovim čistkama skupa s bratom Alihejdarom, istaknutim revolucionarom. Nije sačuvan nijedan primjerak originalne zbirke, ali je nekim čudom preživio prevod na farsi, objavljen bez katalogizacije i podataka o izdavaču. Tu knjigu je prilikom studijskog boravka u Teheranu prošao prevodiočev prijatelj i donio mu je kao kuriozitet.
Prepjevao i uredio: Elis Bektaš
