Piše: Nikola Malović
Beskonačnost se dokazuje pričom o ogromnosti kosmosa
Kao što je do juče najmanja čestica bio atom, pa se otkrilo da sadrži i protone i elektrone i neutrone, pa se otkrilo da ni to nije kraj jer je u CERN-u otkriven Higsov bozon, najsićušnija od svih sićušnih čestica – tako će sutra i Higsov bozon postati džin u odnosu na nešto još manje, kao što je – sasvim opozitno i kosmično – od ogromnog Sunca 400 puta veći Antares, i možda od nama znanog kosmosa, neuporedivo veći fantastični sistem raznih kosmosa koje je stvorio Bog
Kaže priča da su bila tako dva osuđenika, teška prestupnika, od kojih je jedan decenijama vidio samo rešetke, a drugi kroz njih – zvijezde. Imao sam sreće da tek kad mi je prošla druga mladost, ona polna, saznam što je to svjetlosno zagađenje. U doba druge mladosti bio sam počesto go u Boki, noću, srećan što ležim pored ženskog bića, mokar i vruć, s leđima na ljetnjem peškiru ispod svetionika na rtu Sv. Nedelja. Bili smo kao bića zagledani u more zvijezda koje je Bog posadio po kupoli nebeskog svoda.
Kad si zaljubljen, noćno nebo zna da bude dobro nastavno sredstvo, svoltano platno za prepoznavanje Velikog i Malog medveda, ili možda Oriona, odakle će doći Spasitelj, jer je to jedino sazvježđe koje se vidi i sa južne i sa sjeverne Zemljine polulopte. Šta je to Bog iznad i ispod nas, oko Zemlje, sve postavio, savršeno instalirao?
Živimo u Sunčevom sistemu u kome je Zemlja treća planeta po udaljenosti od sijajuće zvijezde kakvih ima preko 100 milijardi samo u našoj galaksiji, Mliječnom putu. Beskonačnost se dokazuje pričom o ogromnosti kosmosa. Naša galaksija ima širinu od 100 hiljada svjetlosnih godina.
Svjetlosna godina nije mjera za vrijeme nego je mjera za rastojanje. Metar i kilometar su beskorisni za mjerenje beskonačnosti, pa se tako za jedinicu udaljenosti uzima svjetlosna godina. Svjetlosna godina je udaljenost koju svjetlost pređe krećući se brzinom od 300 hiljada kilometara u sekundi, puta, dakle, 60 minuta, puta 24 časa, puta 30 dana, puta 12 mjeseci. Nama najbliža zvijezda, Alfa Kentauri, udaljena je 4.22 svjetlosne godine. Ako godina ima 31.536.000 sekundi, onda je svjetlosti potrebno neshvatljivih 9.460.528.112.671.650 metara da prevali za godinu. I puta 4.22 do najbliže nam zvijezde. No ovo su, u kosmičkim razmjerama trice, jedva pa nebeski komšiluk.
U našoj galaksiji, ne računajući planete, prirodne satelite i druge objekte, postoji preko 100 milijardi zvijezda.
A koliko ima pak galaksija?
Bog je iznad našeg neba posadio 200 milijardi galaksija, važno je ponoviti, sa preko 100 milijardi zvijezda u svakoj. Naučnici evolucionisti ne negiraju postojanje neshvatljivo velikog broja galaksija i nebeskih tijela u njima, kao ni entiteta poput Antaresa, zvijezde 400 puta veće od Sunca. Ako je Zemlja trun u odnosu na Sunce, onda je Sunce trun u odnosu na ogromni Antares, koji je od nas udaljen 604 svjetlosne godine, i sjajniji od Sunca 10.000 puta. Evolucionisti ne mogu da objasne ovolike odnose, ovolike dimenzije, ovoliku raskoš kreacije, jer je ne priznaju, tvrdo vjerujući u to da je jednom u prošlosti apsolutno ništa eksplodiralo u Velikom prasku i da je iz njega, evolucijom, nastao nama znani svijet, uključujući i doslovno beskonačni kosmos. Kakve dokaze imaju za to? Apsolutno nikakve, nego vjeru da je nešto nastalo ni iz čega. Evolucionisti vjeruju da je kosmos kao ipak uređeni sistem, nastao iz prvobitnog haosa, što protivrječi razumu, jer ako sobu ne pospremamo šest dana, ona sedmog neće zablistati čista bez trunke prašine, kao ni mjesna zajednica ako se zapostavi, kao ni opština što zapostavljena neće postati bolja, kao ni država ako svi od nje dignu ruke osim političkih pijavica koje je čine sve neuređenijom i gorom. Pročitali smo u jednom od minulih pasusa koliko je od nas udaljena najbliža zvijezda. A koliko je od naše galaksije udaljena najbliža nam, susjedna galaksija Andromeda?
Daleko je 2,5 miliona godina. Svjetlosnih, dakako. Ukoliko najsavremenijim digitalnim teleskopima uzmemo da osmatramo samo tamne djelove našeg neba, po doktoru Terzinu, ako namjerno „nišanimo“ samo između zvijezda u mrak, i ako potom uvećamo fotografije tek jednog kvadratnog milimetra neba, da, tek jednog jedinog kvadratnog milimetra neba, otkrićemo više sazvježđa od broja prećutanih no podrazumijevajućih spermatozoida u ejakulatu s početka priče o veličini beskonačnog.
Ko je sve to stvorio? Kako je nastalo 200 milijardi galaksija sa po 100 i više milijardi zvijezda? Mogu li, zaboga, biti dva tumačenja? Ili: može li biti više od jednog tumačenja? Koliko je to nama udaljena najudaljenija galaksija? Oficijelna nauka kaže 12 milijardi svjetlosnih godina.
No, kao što je do juče najmanja čestica bio atom, pa se otkrilo da sadrži i protone i elektrone i neutrone, pa se otkrilo da ni to nije kraj jer je u CERN-u otkriven Higsov bozon, najsićušnija od svih sićušnih čestica – tako će sutra i Higsov bozon postati džin u odnosu na nešto još manje, kao što je – sasvim opozitno i kosmično – od ogromnog Sunca 400 puta veći Antares, i možda od nama znanog kosmosa, neuporedivo veći fantastični sistem raznih kosmosa koje je stvorio Bog. Bez ljudi u odnosu na brojevima neiskazivu šansu da tamo negdje u beskonačnosti postoji život?!
Da. Jasnije nego ikad vidimo kako se satanizovani Kolektivni zapad upire da Hristu dođe glave, ratujući najprije protiv onih duša u kojima Hrist još uvijek stanuje, a to su ponajprije pravoslavni.
Ne kane korporativno udruženi satanisti da unište i rasparčaju Rusiju samo zbog nebrojenog prirodnog blaga što ga ta zemlja ima, po riječima pok. britanske premijerke Margaret Tačer, najviše na svijetu, nego zato što širom Rusije ne utihuju narodne, svešteničke i monaške molitve, ne prestaju liturgije. Šta mi to imamo kad podvučeno crtu ljeta 2024?
Imamo dekadentirana, pervertirana, dehumanizovana društva, koja samim tim što ljube transhumanizam i slobodu po kojoj je dozvoljeno sve ono što uništava ljude, odbacuju „teroristu“ Hrista i pod zastavama raznih oznaka i boja, duginih između ostalog, atakuju do strva na poretke u kojima se zna da je muškarac glava porodice, da je žena div-junak jer su na njoj tri stuba oda kuće, da valja držati stare roditelje, da su djeca blago a ne teret, da se nedeljom na službi osveštava i vrijeme i prostor, da je pričešće – uz post i ispovijest – jednako stavljanju baterije u ljudski um, nakon čega i tijelo, da bi podnijelo sve, postaje jače. Svrha.
Gledajmo gore, jer su dolje kal i blato narasli do mjere da prijete da nas sve potope nemoralom, beznađem, haosom i svjetskim ratom. Gledajmo gore, jer nije Bog napravio milijarde kosmosa da bi ih mogao da uništi čovjek rođen od bludnice, koji će se iza Rata zacariti, oh, u obnovljenom hramu u Jerusalimu.
Izvor: Pečat
