Ovo je zaista brodolom montenegrinske basne. Prvo prije godinu pade Milo, a sad se prodadoše „Vijesti“. Znam, reći ćete to je vazda moglo da se kupi, ili još lakše unajmi. Ali sad su prodati stvarno, kao na begluku kad se proda kakav mal, kad ga kupcu ustupiš sa vezom. Ovaj koncern je najveće zlo ovog prostora poslije Đukanovićeve partije i svite. Ili je to simbioza, ne da se odvojiti jedno od drugoga. Oni su cjelina. Jedino je u tom stavu u pravu Medo posljednjih godina.
Sasluživalo je to zlo ovom najvećem zlu skoro tri decenije, na momente otvoreno, a nerijetko još i gore, prepredeno i podmuklo imitirajući tobožnjeg kritičara vlasti koja je u stvari bila njihov poslovni partner. Bili su pretvorili ovaj prostor u svoj puki ortakluk.
Osim što su kroz prizmu svog interesa svojom medijskom mašinerijom direktno uticali na donošenje najkrupnijih političkih odluka kao što su: referendum, priznanje Kosova, učlanjenje u NATO; nerijetko se nijesu ni libili da pritiskom kadriraju u strankama i na najznačajnijim političkim pozicijama u državi.
Kad nije moglo pritiscima i naslovnicama, onda su osnivali stranke, prvo Pozitivnu, a onda i URU.
Sa Pozitivnom svi znamo šta je bilo i kako.
Šta radi URA sad gledamo. Stranka minorne političke težine, sa tri poslanika – Pavićević iz CIVIS-a već pravi otklon, uslovljava ostakak parlamentarne većine kao da je uslov svih promjena u CG. Zaboravljaju da će na sljedećim izborima, bez svog gazde i njegove medijske podrške, proći kao Rašov SDP u Nikšiću.
Ako ima naivnog da vjeruje da se ovaj koncern nije bavio i bavi i danas direktno politikom. neka prelista izdanja ove novine prije i poslije dešavanja na Cetinju.
Isto tako, neka se zapita je li slučajno URA u diplomatiju gurala ljude iz „Vijesti“ bez ikakvih iole valjanih referenci. Uspjeli su da proguraju Vladana Žugića, najzagriženijeg SDP-ovskog kolumnistu, pelcera od Nikolaidisa za diplomatskog izaslanika u Zagrebu, a bio je plan da u ambasadore idu i Neđeljko Rudović u Sloveniju i Milka Tadić Mijović u SAD.
Sada, kada su se „Vijesti“ prodale „mrskoj“ Srbiji, njihovi vlasnici mogu da se posvete grickanju miliona stečenih na isti način kao Đukanović. Dok se neko nakani da istraži i njihovo poslovanje i imovinu.
Na drugoj strani, URA sad ima šansu da postane prava stranka. Da odmjeri svoju snagu i tako se ponaša, a ne kao do sada, da za sve što joj ne odgovara, kao neko razmaženo dijete, zove u pomoć svog starijeg i neotesanog brata.
Miloš Vukčević
