Piše: Đakon Pavle Lješković
“ Čim sam vas ugledao kako ulazite u radnju, odmah sam pretpostavio odakle dolazite. Za vaš narod je karakteristično da volite druženje, zajednicu. Uvijek ste veseli i glasni. Po tome ste slični nama“ – kaže mi Halil, pedesetogodišnji vlasnik prodavnice koja se nalazi tačno prekoputa hotela u Vitlejemu, u kojem smo odsjeli. Njegova radnja me je u velikoj mjeri podsjetila na tzv. samoposluge iz vremena socijalističke Jugoslavije. Na rafovima su dosta nemarno nabacane namirnice, tako da jedno pokraj drugog stoje paste za zube i čokolade, kafa i sredstva za pranje suđa, rezanci i šamponi…
Pored namirnica se ne nalazi cijena, već se iznos određuje, narodski rečeno, od oka. Kada su Apolon , Mićo ,Vujke i Šujo donijeli za kasom korpu, u kojoj su bile slane grickalice i hladni napitci, cijena je prvu noć iznosila trideset dolara, dok nas je već sledeće večeri, kada nas je Halil bolje upoznao, sve to koštalo duplo manje.
Tog dana smo obišli manastire sv. Save Osvećenog i sv. Teodosija u palestinskoj pustinji. Već je uveliko padala noć kada smo se vratili u hotel a temperatura vazduha se još uvijek nije spuštala ispod trideset stepeni. Zbog duhovne radosti što sam konačno uspio da obiđem velike svetinje, kao i zbog umora, dugo nisam uspio da zaspim. Kroz prozor hotelske sobe sam vidio da Halilova prodavnica još radi, pa sam odlučio da siđem do nje kako bih kupio neki hladni napitak. Kad me je opazio, zamolio me je da sjednem za jednim od stolova improvizovanog kafića koji se nalazi tačno ispred prodavnice, kako bismo popili piće na njegov račun. I pored toga što mu je , kako mi je i sam rekao, formalno obrazovanje skromno, Halilov engleski jezik je prilično dobar a služi se sa italijanskim i španskim. Dok mi se obraća, iz nekih razloga, moje ime izgovara u njegovom grčkom izvorniku. Kaže mi da je prilično ponosan na to što je pravoslavni hrišćanin, te da se nada da je vjeru u dobroj mjeri uspio da prenese na svoju djecu i unučad.
“ Nekada je nas hrišćana u Vitlejemu procentualno bilo znatno više nego danas. U sadašnjem vremenu su ljudi naše vjeroispovijesti u prilično teškom položaju.
Sa jedne strane je država Izrael, a sa druge su naši sunarodnici islamske vjere. Postoji nekakvo prećutno pravilo da su svi hrišćani koji drže radnje ili suvenirnice dužni da zaposle barem jednog muslimana. Mene u tom pogledu zaista niko nije pritiskao, ali sam , ipak , zaposlio jednu djevojku koja mi svako jutro čisti radnju, iako bih i sam mogao to da radim „. Dok mi je to govorio, prisjetio sam se kako smo dan prije u kafiću, nedaleko od vitlejemskog hrama Rođenja Gospodnjeg, upoznali konobara Isu, takođe pravoslavnog hrišćanina, koji nam je pričao i o drugim problemima sa kojima se tamošnja hrišćanska populacija susreće. U njegovom rodnom selu se nalaze dvije crkve u kojima se gotovo nikada ne služi, pa vjernici sami o njima vode računa. Halil mi se žali na svoju djecu, koja sve glasnije pominju preseljenje u Ameriku ili neku od zemalja Zapadne Evrope: “ Stalno im govorim da nipošto ne treba da odu odavde.
Lagodan život na Zapadu je samo privid. Čovjeku je , ipak, najljepše kod kuće, u svojoj zemlji“. Rekoh mu da se i kod nas sve više mladih ljudi iseljava u zemlje Zapada, što ga je prilično iznenadilo. Priča mi kako je kao dječak živio znatno skromnije nego danas ali je , ipak, bio neuporedivo srećniji : “ Moji roditelji su imali osmoro djece. Držali smo stoku. U krevetima spavali po dvoje a niko se od nas nije žalio da mu nešto nedostaje. Ni politička situacija nije bila ništa povoljnija nego danas. Međutim, nije nam ni padalo na pamet da treba sve da ostavimo i pođemo u neku daleku zemlju“. Govori mi kako sve što više stari osjeća potrebu da često ide u crkvu :“ Tu se molim Gospodu i Presvetoj Bogorodici za svoju porodicu. Međutim, ti molitveni razgovori sa Bogom, u zadnje vrijeme se završe sjećanjem na moje roditelje. Jako mi nedostaje blagi i brižni pogled moje majke! Nedostaje mi i to kada nešto uradim što nije po volji moga oca, gotovo me nikad ne prekori, već te noći uopšte ne razgovara sa mnom. Ujutro kada ustanemo bi se ponašao kao da se ništa prethodni dan nije dogodilo. To je na mene uvijek jednako ostavljalo snažan utisak.“! Nakon poslednjeg monologa, Halil je nekoliko trenutaka ćutao, da bi potom izgovorio sledeće:“ Pavlos, život brzo prolazi „!
Nakon ovih riječi smo obojica naglo ustali i srdačno se pozdravili, poput ljudi koji se decenijama poznaju, a ne tek nekih par dana. Dok sam se kretao prema hotelu, odjednom je počeo da duva silovit i hladan vjetar, koji je bio neočekivan baš kao i krvavi sukob između Jevreja i Palestinaca koji će nastupiti nekih desetak dana nakon mog i Halilovog razgovora…
Izvor: Mitropolija crnogorsko-primorska
