Piše: Oliver Janković
Ni jedna ekipa od ukupno njih 24, koliko ih igra na ovom prvenstvu, ne igra ovako sporo, nepovezano i u grču, kao Srbija. Fudbalski tim koji vodi Piksi bio je najgori od 32 ekipe u Kataru, a ni prethodne kvalifikacije nije krasila ništa bolja igra. Nema lica okrenutog ka golu, nema brzih i povezanih pasova. Pre – spo – ro!
U reprizi utakmice sa EURO 2000 kada su srpski fudbaleri izjednačili 0 : 3 protiv Slovenije, i juče smo imali nestvaran preokret u utakmici koja nam je cijelo vrijeme klizila iz nogu. Da se radi o odbojci ili košarci, da ne pričamo o hokeju na ledu… naši navijači bi imali razloga da se raduju tome što smo stigli Slovence. Ovako, ovo je nastavak agonije.
Od pobjede Srbije u Lisabonu, golom Mitrovića u nadoknadi vremena, srpski tim svi znaju, svaki trener je skenirao našu strukturu igre, i mi nemamo kapaciteta za dodatno ubrzanje. Tadić – Mitrović – Vlahović – SMS…. ta osovina ne može da radi bolje. Nema dodatnu brzinu. Sve su to dobri ljudi i igrači, ali njihov sastav je davno nad-trčan i nadigran. I – taj njihov sastav nema odgovor na to protivničko trčanje. „Možda jesmo spori, ali smo zato tromi“ glasi jedan od komentara na društvenim mrežama.
Bog zna zašto nam je poklonio gol za izjednačenje u 95. minutu? Ovakva koncepcija igre nema šanse da se objektivno nada pobjedi protiv jedne Danske.
Osim ako…. igrači prevaziđene osovine ne ostanu na klupi, i ako Piksi ne shvati da činjenica što smo ostali u životu pred treće kolo, znači samo i jedino: priliku da igrači poput Lukića, Birmančevića, Samardžića i Ilića još više pokažu šta znaju. Nešto između one „petlje“ koju su pokazali Englezima u drugom poluvremenu, i posljednjih 15 min protiv Slovenije kad su ušli brži i mlađi.
E to iščekivanje i ta bojazan hoće li Piksi konačno progledati, to je ta : agonija.
