Piše: Elis Bektaš
Kad sam završio malu školu upisao sam, što je valjda i samorazumljivo, onu srednju. Kad sam i nju nekako završio, ne razmišljajući pretjerano, odlučim upisati i veliku školu. Da budem iskren, ja sam htio školovati se za avijatičara, ali tad se već vidjelo da neke stvari neće izaći na dobro, te odem u Sarajevo upisati voćarstvo i vinogradarstvo ali me moji dobri prijatelji premute da upišem filozofiju. Oni ustvari nisu bili toliko dobri koliko su bili pakosna đubrad koja veli – što bi se samo mi zlopatili sa Tunjom i Premecom, lakše će nam biti ako teret i sa Elisom podijelimo. No dobro, ja sam to njima davno halalio jer svakako nisam išao učiti ništa od Tunje i od Premeca pa zato danas ponešto i znadem o filosofiji.
Ne pišem vam, međutim, sve ovo zbog svoje škole, već zbog nečeg posve drugog. Poslije prijemnog ispita koji je bio jedan jako veseo i radostan događaj u mom životu jer sam na njemu bio okružen djevojkama koje su čitale Stepskog vuka i Branka Miljkovića i koje su slušale Balaševića i EKV pa htjele naučiti i ono malo što im je u filosofiji preostalo da nauče, odem ja na more, u Stari Grad na Hvaru. Ustvari, nisam otišao sam već džematile, sa društvom iz škole. Jedne večeri društvo ode na koncert Đina Banane. Da ne griješim duše, zvali su i mene ali ja nikako nisam mogao razumjeti kako neko može slušati nešto što se zove Đino Banana i istovremeno osjećati radost uslijed pojave kakva je život. Hoću reći, meni je tad bilo dovoljno da slušam zov svoje banane.
Tako ja umjesto na koncert odem bazati Starim Gradom i tražiti zavučene oštarije u kojima se može popiti barem pristojno, ako već ne i dobro vino. Tako bazajući prođem kraj jedne simpatične crkvice na čijim vratima ugledah nekakav papir koji me privuče baš kao kakvom čarolijom. A na papiru piše da će tu biti održan koncert Lenjingradskih solista i da će koncert početi za nekih pet-šest minuta, te ja tako uđem u crkvicu i sjednem na jedno od skoro svih praznih mjesta. U publici je, naime, bilo još nekih sedam-osam čeljadi, uglavnom zalutalih kao i ja i uglavnom stranaca, što će reći švapskih babuskara i smežuranih djedova. Ja sam retrospektivno postao stranac u ovom sjećanju, ali to nije tema ove pripovijesti.
Kad su se svjetla pogasila, ispred oltara se ukazaše četiri sjenke, držeći u rukama violinu, violu, violončelo i flautu. Onda su četiri sjenke svirale pomalo Baha, Hajdna i čitavu godinu od Vivaldija. Ja nemam glazbene naobrazbe, pa vam ne umijem opisati učenim riječima kako je to zvučalo, ali ću vam reći da sam te noći, nošen čudesnim zvucima, preletio više neba nego Žorž Ginmer i više vaseljene nego Flaš Gordon.
Na kraju su četiri sjenke zasvirale Malu noćnu muziku, a to je bila, tako obiteljsko predanje veli, prva melodija što sam je čuo u životu. Kad su se prvi zvuci odbili o strop crkvica je bila u potpunoj tami. Ne sjećam se u kom sam času uočio kao miš sićušnog crkvenjaka kako se poput duha kreće uz zidove i pali jednu po jednu svijeću. Kad je Mala noćna muzika stigla do svog završetka, crkvica se kupala u svjetlosti, a moje se lice kupalo u suzama.
Elis Bektaš: Zastave vaših očeva
To je bilo posljednji put da sam plakao zbog lijepe glazbe. Ustvari, plakao sam još jednom, kad sam pred sami odlazak u vojsku krenuo da, onako pijan, malo odspavam, pa u sobi zatekao svog dobrog Renata kako na gramofonu sluša Robertina koji onim svojim božanskim glasom pjeva Santa Lučiju i Sinjoru Fortunu. Sluša i plače. Pa sam onda i ja sjeo i plakao s njim a da me ko ubije pojma nemam što sam plakao. Poslije sam postao seljačina pa sam znao osjetiti ganuće kad se napijem a neko pusti Voleo sam devojku iz grada, ali to takođe nije tema ove pripovijesti.
Po završetku koncerta u crkvici prišao sam violinisti koji više nije bio sjenka već simpatični čovječuljak razbarušene kose i zamolio ga za autogram. On se nasmiješio i otišao prvo da ostavi violinu a potom iz nekakve starinske kožne torbe izvadio pravo pero i divit pa se time potpisao na koncertnom programu. Meni njegovo ime, Mihail Gantvarg, nije ništa značilo, ali ni dan-danas ne mogu prežaliti što sam negdje izgubio taj jedini autogram što sam ga uzeo u životu.
Poslije par mjeseci otišao sam čuvati bratstvo i jedinstvo u Splitu. Tamo sam jedne subote, u onom kiosku na rivi, vidio lice simpatičnog čovječuljka sa violinom na naslovnici nekakvog skupog stranog časopisa. Od tada je prošlo tridesetak čitavih Vivaldija i ja sam se dosta promijenio, ogrubio, poseljačio.
Ali i dalje ne slušam Đina Bananu, čak ni kad mi se predstavlja kao Kultur šok. Jer nisam zaboravio kakvom silinom istinska kultura može šokirati.
