Kao što je Dritan Abazović zimus dogovorio u Beogradu, konačno je potpisan Temeljni ugovor između Vlade Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve.
Potpisivanjem ovog dokumenta politički procesi u Crnoj Gori mogu da se prebace sa katehizisa na probleme kojima politički funkcioneri u prvom redu i treba da se bave: ekonomskim razvojem, borbom protiv kriminala i korupcije, izgradnjom demokratskih i pravnih institucija, efikasnim pružanjem usluga građanima.
Mitropoliju crnogorsko-primorsku uvukao je u politiku još uvek aktuelni predsednik Crne Gore, Milo Đukanović. Kada on ne bi pokušao da u 21. veku koristi metode militantnog ateizma iz doba totalitarnih sistema 20. veka kako bi nacionalizovao pravoslavne hramove u Crnoj Gori, ne bi bilo ni litijskog pokreta, niti bi crkvene teme dominirale političkom scenom.
Mešanjem u crkvena pitanja, a gazeći osnovna prava zagarantovana u građanskom i demokratskom društvu, Milo Đukanović je uspeo da protiv sebe spoji različita politička usmerenja u Crnoj Gori, od umerenih do radikalnih, i sam stvori kritičnu masu koja će pokazati svoju političku volju na prošlim izborima glasanjem protiv DPS-a.
Izmenom spornog zakona o nacionalizaciji hramova u mandatu prošle vlade i potpisivanjem Temeljnog ugovora u mandatu ove vlade završeno je uvlačenje crkve u politiku u Crnoj Gori. Sada su pravni odnosi između crkve i države rešeni, politika se povukla iz crkvenih pitanja, pa će i crkva prestati da bude prinuđena da brani svoja prava mešajući se u politiku.
Svakako da će političko-identitetske podele unutar crnogorskog društva opstati, ali njihovi interesi se agregiraju kroz političke partije, koje jedine mogu da učestvuju u političkom procesu, ne kroz ovu ili onu versku zajednicu. U skladu sa time, potpisivanje Temeljnog ugovora u Podgorici stavlja tačku na bizarnu situaciju u kojoj jedna verska zajednica biva prinuđena da brani svoja osnovna građanska prava u nametnutom sukobu sa političkim silama.
Aleksandar Đokić