- Piše: Vuk Bačanović
Ruku na srce, Marko Kovačević, nije izrekao ništa toliko neobično a što bi zaslužilo histeriju poluintelektualaca iz redova bivše vlasti. Radi se o političkom govoru, nažalost, tipičnom za Crnu Goru. Kovačević smatra da su Crnogorci koji su se odrekli srpskog imena, tradicije i istorije “Zarobili sebe u tuđina”, čime parafrazira Njegošev Gorski vrijenac. Koliko je to tačno nije relevantno za propagandni govor jednog političara koji ima za cilj da animira istomišljenike. Dalje, rekao da je da one koji su se, prema njegovom mišljenju otuđili, ukoliko neće da budu braća, treba smatrati istorijskim neprijateljima, odnosno “Turcima” i kao prema takvima postupati, šta god to da značilo. Drugim riječima, nije posegao ni za čim puno drugačijim od propagndnog instrtumentarija bivše vlasti koja je decenijama urlikala o navodnim izdajicama i otuđenicima od Crne Gore kao “posrbicama”. Štaviše, Draginja Vuksanović, poslanica SDP-a u Skupštini Crne Gore je, ima tome i tri godine, izjavila da je ponosna da je njena majka “izvorna pravoslavna Srpkinja iz Užičke Požege, ne posrbica, nego izvorna Srpkinja”, čime je stavila do znanja da se za bivšu “antifašističku” vlast radi o terminu za izdajnika skovanom da zamijeni nekadašnju odrednicu “poturica”.
Tako je rezonovao i jedan od glavnih gebelsovskih megafona bivše vlasti, a sadašnje opozicije, Darko Šuković kada je u frankovačko-starčevićijanskom stilu zaključio da Srbi u Crnoj Gori nisu autohton i državotvoran narod, već “tragični konstrukt duha” nastao na “dugoj izloženosti izmaštanoj istoriji Srba”. Da ne govorimo o iznajmljenom propagandisti nekadašnje vlasti, Draganu Bursaću i njegovim rasističkim kovanicama poput “prismrditi srpstvu” i “biološki otpad” koji su godinama nesmetano ispisivani na režimskim medijima. Ako je Kovačevićevo označavanje “Turcima” onih koji su prihvatili da dojučerašnje sunarodnike nazivaju “posrbicama” skandalozno, kako to da je Bursać za režimski Antena M nesmetano, bez ikakvog dovođenja u pitanje vlastitog angažmana, mogao ispisivati rečenice uklopive u nacistički Der Šturmer, poput: “Sa svega “srpskog“, šta god to značilo, bije imperijalistički, konkvistadorski žar, dok je sve ostalo-pa, sve ostalo-ništa više i ništa manje- lijepo, skromno, saobrazno, stidljivo.” Ovdje svakako treba podsjetiti i na zaboravljenu izjavu bivšeg gospodara Đukanovića da će Crnu Goru braniti «u šumi» na načine kako se odbranila «kroz prethodne vijekove», čime je svoje političke protivnike, između ostalog, implicitno poistovijetio sa «Turcima», ali to DPS-ovski mediji, naravno nisu našli za problematično, jer je u dukljanskoj interpretaciji stvarnosti Turčin Turčin samo ukoliko je Srbin.
Da rezimiramo, u DPS-ovkskom vokabularu, Srbi su u vlastitoj zemlji mogli biti “Srbi”, “posrbice”, “konkvistadori”, “otpad”, u svakom slučaji nešto što aludira na urin i smrad, ali se «antifašistički» alarmi pale u trenutku kada takvi nemušti propagandisti bivaju označeni kao “Turci” u smislu izjednačavanja sa istorijskim iperijalističkim neprijateljima srpskog naroda i njegove slobode.
Što u nekom drugačijem prostoru i vremenu ne bi bilo toliko problematično. Međutim, ako imamo na umu da srpsko, kao i druga zapuštena postjugoslovenska društva, akutno pati od dekontekstualizacije istorijskih događaja, te kakvu je konotaciju nazivanje nekoga «Turčinom» imalo devedesetih godina prošloga vijeka, ne samo da je problematično, već odraz svojevrsne gluposti i ludosti. Pa makar dolazilo od traumatizovanog čovjeka čije je ime, kao buduće potencijalne žrtve Kavačkog klana, nedavno isplivalo u curenju sadržaja Skaj aplikacija. Glupo, jer se politički momenat u kojem je postalo jasno da DPS-ov antisrpski šovinizam nije bio ništa drugo do ideološka nadgradnja kartelsko-kompradorske ekonomske baze njegove vladavine, morao iskoristiti za distanciranje od takve jezive prošlosti. Ludo jer to nije ništa drugo do ponovno skakanje u živo blato bratokoljačkih šovinističkih farsi pomoću kojih je bivši režim došao na vlast i u okviru kojih se jedino i snalazi. Politika koja podsjeća na dječju igru hajduka i Turaka nije politika nego cirkus za kolonizatore koji danas nisu Turci. Politika koja trasira drumove u drugom pravcu je ono što je Crnoj Gori očajnički potrebno. Prema tome Marko, ne ori drumova. Ne poručuju ti deseterački Turci nego srpski narod.
