Elis Bektaš: Protohumski kao kuća bitka ili kao bitka u kući

Piše: Elis Bektaš

Na društvenim se mrežama služim jezikom kog zovem protohumskim i koji je poklič moje pobune protiv sterilnog kabinetskog terora, tog metodičnog i puzajućeg isušivača smisla iz jezika. Taj moj protohumski jezik mnogima izgleda kao nekakva pokvarena i izopačena pojava, no on je ustvari paladin i gardista sintakse, te nositeljice značenja, a ujedno se vispreno poigrava sa jezičkim normama i kanonima, pokazujući da one postaju besmislene, pa čak i štetne, kada same sebi postanu svrha, jer norma i kanon koji su sami sebi svrha toliko silovito ozdvanjaju prazninom da se kraj tog zveketa više nikakav smisao i nikakvo značenje ne mogu čuti.

Nerijetko se ispred mene ustoboči pitanje, često i u sudački plašt ogrnuto i nekakvim prigušenim prijekorom propraćeno – šta ti znači ovo kvarenje našeg lijepog jezika? Oni sa istančanijim žandarskim instinktom tom će pitanju dodati i sjećanje na činjenicu da se svojevremeno nisam libio, a ni sada se ne libim napisati pjesmu ili priču na ekavici i tako me načiniti metom njihove sumnje da iza svog pisanja skrivam i neke mračne i zloslutne nakane. Ja znam da pitanje samo po sebi ne može biti zlonamjerno niti može imati suprotnu atribuciju no osjetim li da je pitalac kao biće zlonamjeran odgovor prosto prešutim ili pitaoca pošaljem tamo gdje mu je i mjesto a tek izuzetno i ako sam dobro raspoložen izvrgnem ga i ruglu zbog tog nepristojnog uvjerenja u vlastito pravo i poslanje da postavlja takva pitanja.

No tu i tamo takvo mi pitanje postavi i neko blizak i u čiju dobrohotnost ne mogu niti želim sumnjati i tada dajem odgovor pošten ali i nepotpun i kažem ono što je u osnovi tačno a to je da sam svojevremeno ekavicu posvojio iz puke zajebancije a potom se znalo desiti da osjetim da ona prija mojoj rečenici i da se jedna oko druge zaljubljeno uvijaju pa čovjeku prosto dođe žao da ih razdvoji a godine življenja u Beogradu te neuporedivo duža naklonjenost Crnjanskom ili Stankoviću te iznad svega Pekiču, a potom i strasno uranjanje u arhivu Politike u kojoj su se preda mnom kao zumbuli otvarali tekstovi Ben Akibe i Predraga Milojevića, učvrstili su taj ljubavnički zagrljaj ali su ga i zadržali u tom ljubavničkom što će reći formalno neregulisanom statusu no treba dodati i to da je dodatni razlog za povremeno pisanje ekavicom odražavao pomalo i moju vojničku prirodu ali ne na način na koji to zapuštena provincijalna svijest može pojmiti i koja nikad neće shvatiti šta je tačno Umberto Eko rekao onim svojim čudesnim poređenjem iz Imena ruže – lijepa kao vojska pod zastavama.

Da ne bih ostavljo prostora za nakaradne pretpostavke sklone da moje putovanje kroz lavirint jezika tumače sebi razumljivim povijesnim banalnostima i vulgarnostima evo ću artikulisati šta mislim kada govorim o tom odražaju moje vojničke prirode – čovjek koji se izražava u granicama maternjeg idioma sklon je da očas sklizne u nedopustivu rutinu i dopusti lakoći baratanja svoim habitualnim jezikom da ga zavede i očas usmjeri na put razmetnosti a često i rasplinutosti ali nasuprot tome dovoljno je da čovjek samo pola koraka istupi preko te granice maternjeg idioma pa da osjeti kako jednostavno nema prava na opuštenost svojstvenu onima koji vjeruju da suvereno vladaju svojim izrazom te da preuzme breme odgovornosti spram jezika kao legionar spram svoje tvrđavice u pustinji odnosno da prepozna jezik kao mesdžid duše i igralište razbora i zato sam danas ekavici zahvalan na onome što mi je podarila onako kao što vojnik u boju znade biti zahvalan naredniku koji ga je kao mladog regruta obučavao za pogibelji što ga očekuju i tako mu uvećao izglede na preživljavanje.

No pošto mi nikad nije padalo na pamet da ekavicu i progovorim, to je ona postepeno iščezavala i iz mog pisanja al nikad u potpunosti a ja bih iznevjerio vlastiti jezik kad bih ga koristio da se njime pravdam pred onima koji će uprkos datom objašnjenju i dalje čvrsto smatrati da sam ponešto zatajio i da tu postoje još neki skriveni motivi pa umjesto pravdanja takvima samo jedno ću kazati – ja se bez straha prepuštam jeziku a vas vaši strahovi nagone da govorite ijekavicom no mislite ekavicom i to onom Matije Bećkovića ili da govorite ekavicom a mislite ijekavicom Abdulaha Sidrana, dočim su i mačke i psi i jezik uvijek osjećali da se sa mnom bez bojazni mogu poigrati jer ih u igri neću ozlijediti niti ću pokušati da sebe nametnem u nastranoj ulozi gospodara stoga što igra nije znanost već u njoj veliku ulogu igraju intuicija i sreća a ja sam imao oboje da naslutim kako jezik treba izvesti iz fiskulturne sale na poljanu i tamo ga pustiti da trči i prevrće se oslobođen komandi trenera i stege pravila i propisa.

Elis Bektaš: Povijest unaprijed

Dopustivši jeziku da se igra bez uzdi perifernih odlika poput fonetike i morfologije a pogotovo onih skoro pa izvanjezičkih koje su rezultat kabinetskih konvencija što će reći onih pravopisnih, on je radosno stao jurcati unaokolo i istraživati svijet srećan što je njegova srž dobila priliku da radi ono što želi a srž je jezika sintaksa i jedino je ona kao nositeljica misli ono što čini razliku između jezika koji ostaje vjeran sebi i jezika koji se pretvorio u blebetanje ili u kuknjavu ili u stražarski imperativni monolog, dočim je moja razigrana sintaksa najednom otvorila novi prostor semantici i ja sam ushićen zapljeskao shvativši da su riječi u tom, dakle ovom mom jeziku, ne samo bremenitije značenjem već i da kao označitelji preciznije i potpunije prekrivaju pojave koje čekaju da budu označene no najdragocjenije što je ta igra podarila i jeziku i meni bilo je to čudesno osjećanje slobode o kom vam neću govoriti jer je svako iskustvo netranzitivno a osjećanje slobode najnetranzitivnije je među svim iskustvima i ako nekad to osjećanje zatreperi i u vašoj duši značete o čemu govorim a ako ne, e pa jebga onda, šta ću vam ja, nije vas moj kurac pravio pa da meni svoje poraze na račun mećete.

A ovaj moj jezik kom sam dao semantički minuciozno odabrano ime – protohumski – još uvijek ima svoju zavodljivost i ja još uvijek ašikujem s njim jer on za razliku od vaših normativnih ili deklarativnih jezika, koji čak nisu ni jezici već nekakvi napirlitani i vašarski egzaltirani vernakulari, nije posesvivan i nikad mi nije postavio ultimatum da se opredijelim samo za njega ili samo za iz njega izvedene idiome među kojima su možda i ti vaši normativni i deklarativni vernakulari. Ja u ovom času ne znam da li ću protohumski nositi dovijeka kao skupi kaftan od svile ili ću ga pak jednom odbaciti kao do neupotrebljivosti iskrzane farmerke, tražeći nove i još razigranije inkarnacije jezika no to i nije pitanje od naročitog značaja, no ono što jeste od naročitog značaja to je što ja svojim jezikom voljno i odvažno odbacujem svaku šićardžijsku kalkulaciju i svjesno pred sobom zatvaram i kapije i dveri ovdašnjih normiranih i kanonizovanih književnosti ujedno iskazujući gađenje pred dominirajućim duhom većinarstva koji je davno zavladao tim književnostima i još dugo će njima vladati, a to je duh koji ne zna šta je samoća i koji je gonjen demonskim i ognjenim porivom da se svrstava pritom se lažno predstavljajući i pokazujući unaokolo ko zna gdje zbavljenu krivotvorenu potvrdu o nesvrstanosti.

Taj duh vodi i u pisanje jezikom zabačene kasabe koja je u svojoj svijesti čvorište svijeta baš kao i u pisanje droidskim jezikom nekakvog nadurbaniteta te u mehanicistički kosmopolitizam, što su po pravilu odlike i obilježja onih koji bi za sebe da priskrbe bardovsku sinekuru. I taj jezik zabačene kasabe i taj jezik karikaturalnog urbaniteta samo su dva agregatna stanja jednog te istog što će reći svrstavajućeg duha, dakle duha koji nije kadar da porodi književnost i duha koji ne vlada organonom, dakle jezikom za stvaranje književnosti već uprono nastoji da kao kukavičje jaje pod književnost poturi ispovijedi o vlastitim frustracijama te arlauke i jauke svog straha pred drugim ili pred životom, svejedno.

Elis Bektaš: Traktat o pružanju prilike i o ulozi vodokotlića u tom postupku

Ja, međutim, pišem da bih osvijetlio lavirint vlastite samoće no ne i da bih utekao iz njega jer bih izlaskom iz samoće izašao i iz sebe sama, pa stoga kao čovjek nisam sam, ali kao pisac jesam biće samoće zato što samo kao biće samoće mogu biti pisac a čak i kad izgleda da pisanjem pozivam na razgovor i na eglen, to je samo privid u funkciji stila, a da nije riječ o prividu onda tu ne bi bila riječ ni o književnosti. A pisac sam i jer se grozim i gadim plurala na isti način na koji su se Ničeu gadili oni imbecili koji su njegovog nadčovjeka htjeli staviti u stroj sa drugim nadljudima, ne shvaćajući da je nadčovjek superiorno biće isključivo zahvaljujući svojoj samoći a da dva nadčovjeka, ili čak više njih, okupljena na jednom mjestu mogu biti samo Ulica Sezam ili Mapet šou i to na sutliji ili na gibanici i ponekad naoružani i krvoločani ali i dalje je to samo lutkarski šou.

I vi, dragi moji čitaoci, u svemu tome meni niste drugo doli granični kamovi na horizontu koji mi pomažu da očuvam svijest o tome da samoća nije nihilizam. Možda vama to ne izgleda kao značajna uloga ali ja sam vam beskrajno zahvalan na tome jer najveći dio onoga što se za književnost izdaje ni danas kao ni u pređašnjim vremenima nije drugo doli u osnovi nepristojno i egzibicionističko razgolićavanje vlastite nezanimljive i nesadržajne uplašenosti bez ikakvog značaja za drugog uplašenog čovjeka izuzev za onog koji pripada stadu takvog literate a pritom je tu riječ i o ćiftinskom kalkulisanju – ta jeftinije je postati sveštenik u farisejskoj strukturi i uživati sinekure ili čak samo u komplimentima i oduševljenju mediokriteta za mediokritete nego iz vog džepa platiti stručnu osobu školovanu da takve ispovijedi sasluša i da onom ko se ispovijeda pruži potrebnu stručnu pomoć, spiritualnu il medicinsku, opet svejedno. Ja im, naravno, ne kanim ugrožavati osvojene pozicije niti ih prekorijevati ili ohrabrivati da se promijene već neka ih tamo gdje su i neka ih takvih kakvi su, a neka i mene u lavirintu moje samoće.

Ionako sam suviše vremena proćerdao i oteo od sebe pristajući na kompromise što ih je moja naivnost smatrala za prihvatljive i trošeći svoj jezik na pojave koje taj jezik niti shvaćaju niti se ugodno osjećaju kad ih opisuje jedan slobodan i sebi vjeran jezik, već stalno zvjeraju unaokolo gledajući kad će se u blizini pojaviti njima drag i blizak jezik račundžijstva i kičaste imitacije duhovnosti a moj jezik nije tu da onima koji su zbijeni u svojoj ljudskoj osamljenosti služi kao brana pred užasavajućom slutnjom vlastite beznačajnosti pod sazviježđima i pod slapovima vremena. A za šta taj moj jezik služi, e to vam već ne mogu kazati jer to ni sam ne znam a kad bih znao vjerovatno bih prestao pisati i sklanjati se u samoću koja u protohumskom ne znači isto što znači u normativnim i deklarativnim jezicima, baš kao i sve ostale njegove riječi što se po bremenu značenja razlikuju od riječi u vašim vernakularima.

A za strpljiva čitaoca, koji je stigao do kraja ove poslanice, evo i jedne pjesmice na protohumskom:

kakoe elis zajaho kljiževnos

stao bektaš
na binjektaš
pa uzjaho konja
uzdu pusti
pa se spusti
jer mu nešto vonja

to što smrdi
konj ne prdi
valja kazat javno
istina traži
da se obnaži
konj je krepo davno

elis je reko
nek drugi neko
jaše mrtvu ragu
pusti suzu
baci mamuzu
i sve posla kvragu

sad slobodno diše
i gluposti piše
pa na fejsbuk kači
vrieme tako
znat je lako
šta kljiževnos znači

Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala