Piše: Anja Miler
Marlene di Nočo živi sama u elegantno nameštenom stanu u rimskoj četvrti Testacio – i već je postigla više od mnogih drugih iz svoje generacije. Mladi u Italiji su među onima u Evropi koji najduže žive sa roditeljima. Roditelji su je bukvalno „izbacili” kada je imala 19 godina, kaže Di Nočo, i naterali da studira u inostranstvu. Bili su mašinski studiji u Karlsrueu. Lako je mogla da radi za Boša ili Dajmlera, ali onda je zavladala nostalgija i Marlen se vratila prijateljima i porodici. Iako je znala da je kod kuće ne čekaju tako povoljni uslovi na tržištu rada.
„Varanje“ da bi preživeli
Sada ova 34-godišnjakinja sedi za svojim laptopom u dnevnoj sobi svog malog stana. Radi za nevladinu organizaciju sa sedištem u Rimu. Dakle, jedanaest meseci u godini. A onda mora da uzme godišnji odmor da ne bi stekla pravo na stalni radni odnos na neodređeno vreme.
To se dešava mnogim dobro obučenim profesionalcima njenih godina. Čak 40 odsto zaposlenih do 34 godine ima ugovore na određeno ili sezonsko.
Za ostalo radno sposobno stanovništvo taj procenat je manji za 13 odsto.
„Mnogi moji prijatelji rade u nesigurnim uslovima. I ima dosta rada na crno“, kaže ona. „Poresko opterećenje je toliko da na kraju meseca ne donesete dovoljno novca samo sa jednog redovnog posla. I onda odjednom počneš malo da varaš – samo da bi preživeo“.
Odliv intelektualaca
U Italiji je prosečna bruto godišnja plata oko 27.000 evra, što je dvanaest odsto manje od proseka EU i 23 odsto manje od nemačkog.
Zaposleni mlađi od 34 godine u proseku zarađuju oko 16.000 evra – pre poreza i osiguranja.
Stalni, dobro plaćen ugovor je retkost za mlade ljude u Italiji. „Da biste dobili višu poziciju, ono što se najviše računa su godine radnog staža. Možda je u Nemačkoj češće imati šefa starijeg od 30 godina. To nikada nisam doživeo u Italiji. Mladi zaposleni uvek moraju da počnu od nule“, kaže Marlen.
Kvota blu: Italijanske škole žele više muškaraca na rukovodećim pozicijama
Stručnjaci primećuju opasan razvoj za italijansku privredu: sve više dobro obrazovanih studenata emigrira. Do 20.000 godišnje – broj se utrostručio u poslednjih deset godina.
Ogromna razlika između severa i juga
Kristina Freguja rukovodi odeljenjem za tržište rada u Agenciji za statistiku Ista. Ona primećuje sve veće poteškoće kada je reč o pronalaženju i zadržavanju kvalifikovanih radnika, posebno na jugu zemlje.
Dok sever Italije i dalje ima koristi od emigranata sa juga, ovi tradicionalno manje razvijeni delovi zemlje svake godine gube desetine hiljada vrednih radnika.
„Ako odu oni koji donose inovacije, to nas dodatno slabi unutar Evrope“, strahuje Freguja.
Jaz je dodatno pogoršan tradicionalnim ekonomskim strukturama u mnogim delovima Italije i velikim brojem malih porodičnih firmi.
Ove kompanije često zapošljavaju članove porodice i malo ulažu u inovacije i digitalizaciju“, kaže Freguja. Pošto su ove kompanije male, fokusiraju se uglavnom na domaće tržište i ne vide potrebu za zapošljavanjem novih radnika van porodice. Posledica toga je da mladi ne mogu da nađu posao, a preduzeća zastarevaju.
Situacija na italijanskom tržištu rada još je teža za mlade žene. Njima se ugovori na određeno vreme nude mnogo češće nego njihovim muškim kolegama. To je delom zbog izbora studija, ali i zbog kulturnog nasleđa na jugu Evrope, koje do danas najveći deo odgovornosti za porodicu i decu stavlja na žene.
Slaba ponuda jaslica i vrtića, posebno na jugu, dodatno primorava mlade žene da se odlučuju između porodice i karijere.
„Društveni život je bolji“
Marlen di Nočo zatvara svoj laptop na dan u svom rimskom stanu i izlazi na trg ispred stana. Još jedan razlog zašto se vratila iz Nemačke.
„U Nemačkoj morate da zakažete sa nekim dve-tri nedelje unapred. Ja samo izlazim ovde i uvek nađem nekoga da razgovaram ili popijem pivo.“
Nedostajalo joj je društvo. I malo topline. „Ali u Nemačkoj bih imao više sigurnosti.
Izvor: Dojče Vele
