Piše: Vuk Bačanović
Odluka vlade Crne Gore da podrži UN-ovu Rezoluciju o genocidu u Srebrenici nije ni neočekivana ni zapanjujuća. Crna Gora je, kao i ostali ostaci SFRJ, mala država u okvirima hegemonije kolektivnog zapada i koja, stoga, milom ili silom mora prihvatati njegove političke narative, ma koliko njihova utemeljenost na činjenicama bila (ne)upitna. Makijaveli je prije nekoliko vijekova konstatovao da je redovna pojava «kada moćni tuđin upadne u neku oblast, svi oni koji su u njoj slabiji, prilaze njemu puni zlobe prema onome koji je od njih bio moćniji, i njihov dosadašnji gospodar, jedva dočekaju da se dodvore osvajaču, tako da on nema nikakve teškoće da ih pridobije. Oni se prosto utrkuju da sve svoje snage stave u službu vlasti koju je on tu uspostavio.» Ovaj posao je u Crnoj Gori završila prethodna, tridesetogodišnja DPS-ova vlast, pa je novoj preostalo samo da nastavi gdje je stara stala. U Evropi u kojoj i ekonomska sila poput Njemačke mora mirno gledati urušavanje svoje ekonomije zbog toga što ne smije ništa prigovoriti američkoj proksi ratnoj avanturi u Ukrajini, Crna Gora će slušati, pa makar neko sutra odlučio da opisni pridjev „crna“ previše podsjeća na mračna vremena stvarnog ili izmišljenog totalitarizma, te bi ime države trebalo rebrendirati u „bijela“.
A stvari kao i obično nisu crno-bijele. Pogotovo kada je jasno da velike sile slične inicijative nikada nisu predlagale radi humanitarnih razloga, već bezobzirno pragmatičnih. Tako je američka savjest o genocidu nad Jermenima koji se dogodio 1915., „proradila“ tek 2019., dakle više od stotinu godina kasnije kada je, Američki kongres, u kontekstu otopljavanja tursko-ruskih odnosa, usvojio rezoluciju kojom se masakri Osmanskog carstva (dakle ne Republike Turske nego države koja više ne postoji) nad jermenskim narodom u Anadoliji tretiraju kao zločin genocida. Dvadeset četvrtog aprila 2021. godine, na Dan sećanja na Jermenski genocid, predsjednik Džo Bajden nazvao je anatolijske „događaje“ iz 1915. „genocidom“ u izjavi koju je objavila Bijela kuća, u kojoj je predsjednik formalno izjednačio genocid nad Jermenima sa zločinima koji su počinjeni u Evropi pod nacističkom okupacijom. Deset godina ranije, 2009. takvu ideju je odlučno odbio predsjednik Džordž Buš mlađi, obrazlažući da nije mudro kvariti odnose sa jednim od ključnih saveznika u „borbi protiv terorizma“, što implicira da je patnja bilo koje grupe ljudskih bića irelevantna dok ne postane oportuna za političko potkusurivanje. Kada je Tursku trebalo iskoristiti za saučesnišvo u seriji invazija na muslimanske zemlje i masovno ubistvo stotina hiljada ljudi, sjećanje na jermenske žrtve se svodilo na folklor u imigrantskim udruženjima. U trenutku kada je Turska odlučila da više neće biti ispomoć u američkim masovnim ubistvima, odlučeno je da će retroaktivno biti proglašena masovnim ubicom.
Finalni prijedlog rezolucije o Srebrenici
Slična vrsta savjesnog odnosa prema žrtvama imperijalističkog stila i iskustva – sada kada je u pitanju srebrenica – proradila je u Amerikancima, Britancima i Nijemcima, dakle anglo-germanskom kolektivnom zapadu, u vrijeme kada vrlo transparentno sponzorišu neselektivno bombarodvanje Gaze, koje je do sada odnijelo blizu 40.000 života, od čega 14.000 dječjih, što implicira da je anglo-germansko-cionistička koalicija za pola godine u Gazi ubila više djece nego što godišnje od ratova i gladi strada na cijelom svijetu. Iako su i Srbija i Crna Gora u svojim parlamentima odavno usvojile deklaracije kojim zločinu u Srebrenici, implicitno i eksplicitno, priznaju karakter koji je presuđen haškim presudama, anglo-germanska koalicija je, vodeći se, očigledno, duboko humanim motivima riješila da to nije dovoljno te da se o zločinu u Srebrenici, nakon 30 godina moraju izjasniti Ujedinjene nacije i to baš u vrijeme kada desetine hiljada ljudi u Gazi umiru od bombardovanja i gladi i u isto vrijeme kada američki Kongres prijeti Međunarodnom sudu pravde u Hagu da će snositi teške posljedice ukoliko izda nalog za hapšenje odgovornih izraelskih zvaničnika. I u isto vrijeme kada bivši generalni savjetnik Svjetskog jevrejskog kongresa Menahem Rozensaft, blizak direktoru Memorijalnog centra u Srebrenici, Emiru Suljagiću i stalnom predstavniku BiH pri UN-u, Zlatku Lagumdžiji, podržavajući anglo-germansku rezoluciju, konstatuje da je pokolj koji Hamas 7. oktobra izvršio nad nepoznatim brojem Izraelaca „čin genocida“ izjednačavajući Hamas (blizak Muslimanskom bratstvu i samim tim i bošnjačkoj Stranci demokratske akcije) sa „četnicima“, odnosno Srbima, što bi Srebrenicu i njeno autohtono bošnjačko stanovništvo trebalo učiniti ekvivalentom izraelskog naseljeničkog kibuca, a što je, moramo priznati, previše i za najodvratniju međunarodnu farsu od „iračkog oružja za masovno uništenje“.
Međutim, korištenje bošnjačke tragedije kao vodice za pilatovsko pranje ruku od istrebljenja stanovnika Gaze, kao i svjesno prihvatanje bošnjačkog političkog i intelektualnog establišmenta da u toj skarednoj ceremoniji bude sluga ponizni koji nosi ibrik i peškir, nije izgovor za nedostatak artikulisanog srpskog i crnogorskog odgovora na perfidne anglo-germanske agende. Dosadašnji pristup se sastojao ili u potpunom prihvatanju anglo-germanskih pravila igre, kao u slučaju crnogorskog premijera Milojka Spajića i predsjednika Jakova Milatovića, ili rigidnom parolašenju i jalovom pokušaju relativizacije očiglednog zločinačkog plana likvidacije vojno sposobnih srebreničkih muškaraca u slučaju predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, koji je stvar dodatno zakomplikovao angažmanom bjelosvjetskih prevaranata i diletanata poput Stefana Karganovića ili Gideona Grajfa čije knjige i kritički izvještaji o zločinima Srebrenici uglavnom ne vrijede ni koliko plastika na tastaturama kojima su napisane. Umjesto ovakvih kapitulantsko-diletantskih eskapada, koje, u slučaju vlasti u Srpskoj, uključuju i neraščišćen odnos prema liku i djelu glavnh naredbodavaca i počinilaca masovnih strijeljanja i drugih neizrecivo svirepih zločina 1992-1995, niko se nije sjetio da, u trenutku raspada unipolarnog svjetskog poretka i njegovih dekretiranih istina, za promjenu, ne bi bilo loše stavove artikulisati u skladu sa rezultatima naučnog rada eminentnih svjetskih pravnih stručnjaka. Izdvojimo samo Ketrin G. Sautvik, stariju savjetnicu za sprječavanje genocida na projektu i ulozi domaćih krivičnopravnih sistema u sprečavanju zločina u Muzeju holokausta Sjedinjenih Američkih Država koja će u svom naučnom članku o Srebrenici u Yale Human Rights and Development Law Journal još iz 2005., zaključiti:
„Da bi u kontekstu pravnih i političkih izazova koje postavlja zaključak o genocidu u slučaju Krstić, označavanje masakra u Srebrenici kao zločina protiv čovječnosti bilo umjesnije. Član 5 Statuta Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju definiše zločine protiv čovječnosti kao određene nasilne postupke “izvršene u okviru oružanog sukoba… i usmjerene prema bilo kojem civilnom stanovništvu“. Ovi zločini uključuju ubistvo, istrebljenje, deportaciju, zatvaranje, mučenje, silovanje, progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi i druge nečovječne akte. Za razliku od genocida, u slučajevima etnički motivisanih zločina protiv čovječnosti ili progona, izvršilac bira svoje žrtve na osnovu njihove pripadnosti određenoj zajednici, ali ne obavezno s namjerom da uništi samu zajednicu. Uključivanjem progona i istovremenom konstatacijom da zločini mogu biti “usmjereni prema bilo kojoj civilnoj populaciji“, definicija zločina protiv čovječnosti kriminalizuje djela izvršena kao rezultat mješavine motivacija.“
Stefan Mur: Josef Vajc, arhitekta etničkog čišćenja
Drugim riječima, odgovorno srpsko i crnogorsko društvo koje bi ovakvo mišljenje o masovnim strijeljanjima u Srebrenici, eventualno, usvojilo kao objektivno istinito i odgovarajuće dokumentovanim činjenicama, bi se tek onda suočilo sa izazovom kako da se nosi sa prošlošću koja u sebi možda ne sadrži strahote poput Ruande ili Holokausta, ali sebi mora objasniti gdje u kolektivno pamćenje smjestiti vinovnike politika odgovornih za kombinaciju palestinske Nakbe iz 1948., izgona sudetskih Nijemaca iz 1945. i staljinističkog masakra hiljada poljskih oficira, intelektualaca i sveštenika u Katinskoj šumi 1940., dakako u kontekstu jugoslovenskih ratova 90-tih. Da su se 30 godina provelo da se te stvari poslože kako treba i srpsko i crnogorsko društvo bi manje boljela glava jer bi fakti o zločinu i zločincima bili precizno predstavljeni javnosti, a mogućnost manipulacije svedena na minimum. Ali s obzirom da to nije učinjeno, ne slijede nam nimalo jednostavna vremena.
Nedostatak hrabrosti i stava Spajića i Milatovića da istinu artikulišu onako kako je moguće i tendencija Aleksandra Vučića i Milorada Dodika da sve, uključujući nacionalnu kulturnu politiku, svode na jeftine rijalitije pune neukusne patetike, prijeti ne samo da Srbe pretvori u zatvorenu naciju, trajno i nezdravo nepovjerljivu prema okruženju i stoga nesposobnu za bilo kakvo regionalno liderstvo, već i da trajno zacementira zaoštrene suprotnosti u malom crnogorskom društvu. U svakom slučaju, rezolucija o genocidu u Srebrenici, ukoliko bude usvojena u Generalnoj skupštini UN-a, neće služiti samo kao moralno pokriće kolektivnog zapada za daljnje zlostavljanje muslimana širom svijeta, već i za kontinuitet zapadne politke svođenja jugoslovenskih prostora na umiruće enklave u kojima caruju zatrovanost i zlo. Dok će se bošnjačko društvo neko vrijeme uživati u lažnom trijumfalizmu i ispraznom moralizmu, u srpskom će se definitivno daleko najviše slušati glasovi onih koji poručuju da je srpska golgota antikolonijalne borbe u 20. vijeku bila, ako već ne posve besmislena, a onda ostala globalno nenaplaćena. Ovaj rat kulturama patnje i genocidima se neće svesti samo na ono što ostane od Bosne i Hercegovine, već je garant trajne destabilizacije Crne Gore što je izazov kojem njeni mladi lideri očigledno nisu dorasli.
