Nekako je ispod radara javnosti i uredničkih stolova većine ovdašnjih medija prošla informacija da je Ustavni sud CG odbio sve iskonstruisane i (i ludome je bilo jasno) neosnovane predloge za preispitivanje ustavnosti potpisanog Temeljnog ugovora između SPC i Vlade CG, kao i određenih članova aktuelnog Zakona o slobodi vjeroispovjesti.
Ovim je stavljena tačka na višegodišnje „guslanje“ DPS i partnera o tome kako ova dva pravna akta ( Zakon i ugovor) ugrožavaju suverenitet države, otimaju njeno kulturno blago, vrše agresiju nad nacionalnim identitetom…i sl.
Lakoća i jednostavnost obrazloženja kojom su članovi Ustavnog suda odbacili pomenute inicijative daju jasnu dijagnozu o kakvim je političko-pravnim nebulozama bilo riječi. A moglo bi se, onako retroaktivno, dodati kako je ovakav odnos Ustavnog suda u njegovom punom kapacitetu i legitimitetu, prema izmjenjenom Zakonu o slobodi vjeroispovjesti , ujedno – jasan i glasan sud struke o tome kakvog je kvaliteta bio onaj koji je izveo narod na ulice i donio mu, dugo čekanu slobodu.
