Piše: Elis Bektaš
Misleći čovjek nema ni potrebu ni vremena za gubljenje na iskonstruisana i pokrića lišena osjećanja kakav je, recimo, ponos, no pošto je misleći čovjek ujedno i prije svega tek čovjek, oprostićemo mu ako sebi dopusti oportuno i konformističko skliznuće u sluzavi zagrljaj ponosa, baš kao što ću ja upravo sad samome sebi oprostiti ponos zbog činjenice da sam izložen dosljednom ignorisanju svih kulturnih i umjetničkih esnafa i kružoka u svojoj neposrednoj okolini pa i šire, usrdno se nadajući da će se taj trend zadržati i u budućnosti.
To ignorisanje niukom slučaju nije dar s neba, već mukotrpno izboreno postignuće, koje ipak neću ljubomorno čuvati u kakvoj tajnoj odaji, već ću ga iznijeti pred vas kao dokaz tvrdnje da među tim kružocima ne postoje nikakve principijelne razlike, a što ću ovdje i rastumačiti za one koji svoje konzumerističko mediokritetstvo spram umjetnosti zaklanjaju zajedljivom skepsom, ujedno odbacujući malopređašnji ponos kao izlišan, pa i sramotan, jer odista nemam ni razloga ni prava gorditi se zato što sam vam omogućio da pogledate u jalovu utrobu te duhovne praznine čija stočna zvona i klepetuše zveckaju i klepeću oko vas i koja očekuje da neporecivo povjerujete kako je ta nesnosna buka potvrda autentičnosti i vrijednosti.
Određeni i omeđeni vlastitom potrebom za komoditetom i konfirmacijom, zarad kojih su i ne trepnuvši spremni odbaciti čak i dostojanstvo konzumenta i servanta umjetnosti, a odbacili bi i dostojanstvo stvaraoca samo da su ga imali, pretvorili su se ovdašnji kulturnoumjetnički pregalnici u ideološku, a sada već i subideološku služinčad karikaturalnog tranzicijskog korporativizma, ogrnutog u sintetički plašt mitomanije, koja je podjednako lažna i pogubna bez obzira da li joj je ćud etnička i tradicionalistička ili pak nadetnička i modernistička ili ma kakva druga.
Umjetnost nema puno takvih zadaća u političkom prostoru društva zbog kojih se već sutra neće sramiti, a jedna od tih rijetkih zadaća koje nisu nečasne jeste čuvanje plamena sumnje, koja nije samo jedini garant i paladin čovjekove ontologije, u kojoj se potreba za vjerovanjem i sumnja moraju sljubiti, jer samo vjerovanje, baš kao i sama sumnja, čovjeka ostavljaju samo sa njegovom biologijom, a bez njegove ontologije, pa i metafizike, što znači da ga ostavljaju da svoje postojanje otaljava kao – laž, već je ta sumnja i jedini garant i gardista modernog, građanskog i, pri čemu naglašavam da naredna dva atributa upotrebljavam uz svaki mogući obzir i dopuštajući njihova mnoga tumačenja, demokratskog i slobodnog društva.
Domaće su se umjetničke esnaflije odrekle upravo te zadaće i na sebe su preuzeli onu malignu i sasušujuću zadaću, koju svaka vlast nastoji natovariti umjetnosti na grbaču – zadaću ispovijedanja i dokazivanja istine. Vlast još i možemo razumjeti, jer nju takva raspodjela poslova oslobađa dobrog dijela odgovornosti ili joj barem pruža dimnu zavjesu iza koje će sakriti svoju neodgovornost, a ujedno mobiliše umjetničke djelatnike kao pouzdanu pretorijansku gardu ideologije, pa i politike, u očima naivnih i neukih masa.
Možemo, naravno, razumjeti i umjetnike, koji svojevoljno pristaju na tu duhovnu, ideološku i političku travestiju, no to razumijevanje ne možemo dati ako zauzvrat ne dobijemo pravo na gađenje i prezir, koji su za razliku od ranije spomenutog ponosa, itekako utemeljeni i opravdani kada se nađemo pred prizorom nečeg izopačenog i nakaznog. Čovjekova ontologija ima potrebu za istinom, kao i za mitom i za osjećanjem i to su, izuzmemo li elementarnu biologiju, njene najsnažnije potrebe. Čovjekova ontologija, možda više intuicijom no znanjem, razumijeva i to da istina pripada prostoru čiste matematike, mit prostoru jezika, a osjećanje muzici, onoj koja je uvijek prisutna, pa čak i kada je ne čujemo, odnosno upravo stoga što je ne čujemo.
Manje je zlo sadržano u tome što je čista matematika, i ne samo na pijaci, ustuknula pred lihvarskim računom, što su neinteligentni i patetični konstrukti prognali mit i što nas je tandrkanje iz đeriza učinilo gluhim pred muzikom koja nam je skupa s gljivama pala s neba. Agresija vulgarnih substituta bila je samo preludij u mnogo zloćudniju kombinatoriku. Vlast, da bi zadovoljila vlastiti nagon za preživljavanjem i da bi se što više očuvala kao nedodirljiva, zna da će to najlakše postići kreiranjem preslike Kerolove Zemlje čuda, no ne dosljedne i vjerne preslike, već njene karikature, u kojoj više ne važi nijedna logika i u kojoj će podanici živjeti svoje strasne zbunjenosti, pretvarajući svaku nužnost u tragediju i svaku tragediju u prostu računsku operaciju.
Vlast, pri čemu se opseg i doseg ovog pojma protežu mnogo dalje od onoga što se kao vlast formalno prepoznaje, zbunjuje svoje podanike, ne hajući što pri tome i sama ostaje zbunjena i smušena, tako što briše ili barem zamagljuje granicu između istine, mita i osjećanja i povjerava ih na brigu onima koji niti su nadležni niti sposobni za obavljanje tako taktilnog posla. Zavrijedićemo epitet brzopletosti ako zaključimo da su najvjerniji saveznici vlasti u tom poslu premještanja istine iz polja matematike u polje naracije i deskripcije, te premještanja mita u polje utilitarnosti a osjećanja u polje marketinga, mediji i obrazovni sistem, te akademske institucije. Njihov je doprinos nesumnjivo ogroman, ali svo bi njihovo pregnuće bilo uzaludan trud kada ne bi bilo opravdavano i umjetnošću, odnosno onim što se za umjetnost izdaje.
Elis Bektaš: Istinita pripovijest o jednom dubokom i iskrenom prijateljstvu
Problem o kom ovdje govorim danas je skoro planetaran, te stoga izbjegavam pozivati se na primjere, ostavljajući čitaocu užitak traganja za njima u svijetu oko sebe, no ovdje ću ipak navesti jedan egzemplar star skoro dvadeset godina. Dok sam još nosio uniformu, putovao sam skoro svakog dana vojnim autobusom od Zenice do Hadžića i natrag, dovijajući se kako da prekratim skoro četiri sata neudobne vožnje sa ljudima koji mi nisu bili toliko nepoznati da bih mogao insistirati na pristojnoj i artistokratskoj distanci, a zbog estetskog zora vozača i njihove sklonosti ka muzici koja umjesto na taktu i harmoniji počiva na neurasteniji i mnogim drugim psihičkim poremećajima, čitanje ozbiljnog štiva bilo je nemoguće čak i sa artiljerijskim antifonima PBU-81 na ušima.
Jednog sam dana, iz puke dosade, stao prelistavati primjerak Dnevnog avaza, tragajući ne za pravopisnim ili gramatičkim greškama, već za dokazima kontaminacije i sakaćenja jezika kao alatke mišljenja. Potraga je premašila i najsmjelija očekivanja – da sam sa takvim uspjehom tragao za zlatom na Aljasci, danas bih nesumnjivo bio u vrhu Forbsove liste najimućnijih ljudi svijeta. U toj oluji, zemljotresu, potopu i požaru koji su se sa stranica Avaza obrušavali na jezik, pionirski radeći posao koji se danas čini prilično dovršen, dakle posao instaliranja banalne deskripcije i ispraznog, papagajskog narativa kao temelja za mitomaniju, a zatim i kao burlesknog supstrata za ultimativne istine, i danas mi pred očima sablasnim plamenom svijetli jedan broj tih novina, u kom je riječ Srebrenica spomenuta ravno trideset i sedam puta, ali ne samo na stranicama rezervisanim za neuralgične teme društvene stvarnosti, već i na onima predviđenim za sport, estradu, pa i crnu hroniku.
Kakve su opasnosti ležale pred tim kratkovidim hipnotisanjem prostog puka i neinteligentnim oponašanjem izraelskog tretmana holokausta, neću objašnjavati, jer bi takvo objašnjenje bilo uzaludno, kao što je uzaludno i sve što je zakašnjelo. Dovoljno je da pogledate oko sebe, pa ćete i sami vidjeti da te opasnosti više nisu ispred vas, već su postale determinante stvarnosti koju živite. No svo to Avazovo udarničko pregnuće, uz nesebičnu podršku stranačkih i budžetskih fondova i u sadejstvu sa institucijama, ne bi imalo snage da opsjeni izda potvrdu kojom se ona pretvara u stvarnost, da se tom poslu nisu priključili i radnici u sektoru umjetnosti, koji su konačno dočekali da se osjete društveno potrebnim i koji nikada neće shvatiti da ih potreba da budu društveno potrebni nemilosrdno prokazuje kao uljeze u svijet umjetnosti.
Kada im se ukazala prilika da artikle iz svojih dućana prodaju kao istinu, nagrnuli su kroz brešu koju im je vlast skupa s medijima otvorila, onako kao što po doktrini ekspanzivne bujice tenkovske divizije trebaju nagrnuti kroz brešu u odbrambenom sistemu protivnika, i stali su se utrkivati ko će što dublju i što nesumnjiviju istinu baciti u javnost, kao kladivo. Ne samo u pravcu Srebrenice, već na sve strane, gdje god je vlast imala potrebu da ustoliči mitomanski konstrukt kao istinu, umjetnici su se pokazali kao uslužni i puni elana da zadatak ispune.
Ne znam hoćete li vi, ali ja se neću čuditi što je tako isfabrikovana istina imala učinak kao kad biste uzeli, recimo, gramofonsku ploču pa je proglasili tenkom i poslali je u borbu. Da gramofonska ploča nije tenk, lako je dokazati, no nije ništa teže dokazati ni da konstrukti proglašeni za istinu nisu istina. Istina je dinamična i uvijek potiče na sumnju i na nova pitanja, ono što je ovdje nametnuto kao istina uspijeva samo izazvati frustraciju, gnjev, strah… i panično se plaši svake sumnje i svakog pitanja. Zato danas imate umjetnike koji se dijele u srebreničke jamare, jasenovačke jamare, blajburške jamare… i nemojte misliti da je paradoks što ćete unutar tih skupina pronaći subjekte koji u svakodnevnom životu jedni druge smatraju za društveni i etički korov.
Nije nimalo čudno što oni uspijevaju prevazići nesuglasice i sadejstvovati u servisiranju ideologije, jer su svi oni u pravu u pogledu tog korova. Esnafski umjetnici, međutim, i dalje nisu zadovoljni i svakodnevno ćete čuti njihovu kuknjavu i izljeve njihove gorčine i nezadovoljstva, a to je izravna posljedica odsustva elementarne etike i elementarne inteligencije. Da posjeduju etiku i inteligenciju, makar samo u tragovima, shvatili bi da, ako ste učestvovali u grupnom silovanju neke žene, nije ni mudro ni etično žaliti se što ona odbija uputiti komplimente vašoj ljubavničkoj vještini.
Elis Bektaš: Rekreativni optimizam
Umjetnici o kojima ovdje govorim odrekli su se i umjetničke i filozofske sumnje i odbacili imperativ koji od umjetnika zahtijeva da iz prostora izvjesnosti hrabro zakorači u prostor potencije. Zarad lažne istine sapete u parole, u koje intimno ne vjeruju čak ni mnogobrojni mediokriteti kojima su namijenjene, odrekli su se mašte i božanske laži, tog najvećeg dara što ga umjetnik može dati svijetu. Najzloćudniji među njima oni su koji istrajavaju na toj maškaradi i koji pod pitanja i pod sumnju podmeću prežvakana opšta mjesta. I stoga su ovdašnji umjetnici samo saučesnici na kriminalnom poslu destrukcije života kao prakse slobode i pretvaranja života u praksu slijeđenja, bez obzira da li se radi o tradicionalističkim nametnicima ili o bipolarnim pseudomodernistima koji će do sudnjeg dana prežvakavati onaj zlosrećni, i iznad svega netačni, aforizam Hane Arent o banalnosti zla.
A vama za to vrijeme ostaje da se priviknete na stvarnost bez istine i da naučite nositi svoje frustracije i svoje izgubljenosti onako kao što gubavci nose svoju lepru. A iznad svega da se lišite naivne nade da vas ma kakva istina čeka u budućnosti. Ostavili ste je iza sebe onda kada ste ostali nijemi pred izvođenjem njene estradne dvojnice na binu, a možda ste čak i aplauzom to pozdravili. Da ovdašnji esnafski umjetnici nisu pokazali takvu spremnost da služe vlast, makar i posredno i makar uz privid slobode i nezavisnosti, stvarnost koju živimo bila bi sačinjena od koncentričnih krugova bezumlja, između kojih bi možda ipak postojale oaze za predah.
Ovako je, zahvaljujući njihovom saučesništvu, ta stvarnost postala spirala, koja se vrti sve mahnitije i sve se više sužava. I jedino dobro što su učinili bilo je to što su mi podarili svoje ignorisanje, pri čemu vrijednost tog dara nije ništa manja stoga što je to ignorisanje plod kukavičluka i nedoraslosti, a ne svjesno darovane milosti. Možda ćete i vi pronaći neko njihovo dobro djelo, no ja vas molim da me o njemu ne obavještavate. Sačuvajte ga onako kao što ja čuvam sjećanja. A nemojte me obavještavati ni o svojim kontemplacijama i spekulacijama, a pogotovo ne o zaključcima potaknutim ovim traktatom, jer sam poriv da ih iznesete pred mene pouzdan je dokaz da su i pogrešni i beznačajni.
Umjesto toga, vratite se na početak traktata i krenite ga čitati iznova, a možda će najbolje biti da ga pohranite kao ostavštinu potomcima, uz nadu da će oni razumjeti, a ako razumiju možda vam i oproste što ste im takav svijet ostavili u naslijeđe, no kakvom oprostu, dođavola, da se nadamo mi koji smo se borili za takav svijet, naivno vjerujući da se borimo za nešto sasvim drugo, no ispostavilo se da smo svi bili odani jurišnici zlatnog teleta, koji su pucali jedni u druge.
