„Dobro znaj, Belveder nije pao. A helihopter je vaš poraz“ – kaže mi momak, koji bi po mojoj procijeni mogao imati nekih 24 ili 25 godina, dok stojimo na cetinjskoj autobuskoj stanici, čekajući prevoz do Budve.
Odjeven je u navijačkom stilu, poput junaka iz engleskog filma „Football factory“: Nosi crni kačket, firmiranu majicu sa kragnom, kratki šorts i patike. Obraća mi se kao da je u nekom zanosu i pod navalom emocija. Misao često ni ne završi do kraja,ali ne zbog toga što mu nedostaju riječi,već zbog žurbe da mi za kratko vrijeme što više toga saopšti. Pored nas,na stanici je i za naš razgovor prilično nezainteresovani mladić, za kojeg pretpostavljam da studira Muzičku akademiju, budući da na leđima nosi torbu sa instrumentom.
„Krajnje je vrijeme bilo da cetinjska skupština donese odluku o manastiru. Sad će crnogorski pop tamo da čita mise i molitve“. Kažem mu da se termin „misa“ koristi u jednoj drugoj hrišćanskoj konfesiji. Takođe sam ga upitao i da li zna bilo koga od tzv. sveštenstva da je iz stare Crne Gore, a da je član te posve neobične para-crkvene organizacije, za koju se on nada da će uskoro „čitati mise“ u manastiru. Kaže da mu to nije ni važno. Jedino je bitno da manastir konačno bude dostupan i Cetinjanima, jer, po njemu, to do sada nije bio slučaj. Nema ništa protiv da i Srbi tamo dolaze, ali se mora znati šta je čije. Mene je više puta vidio kako, prolazeći uveče pored kafića u koji on izlazi, idem u bogoslovski internat.
Raspitivao se o meni, ali mi je zaboravio prezime, baš kao i to koje sam pleme. Samo zna da sam „odnekle iz Katunske nahije“. To ga i najviše buni, budući da nikako ne može da shvati kako smo ja i ljudi poput mene postali „posrbice“. Smatra da je tu vjerovatno u pitanju nekakva crnogorska pizma i inat, koji su i njemu samom nerazumljivi. Uskoro je stigao i dugo očekivani autobus. Iako je u njemu bilo dosta praznih sjedišta, mladi komita je, ipak, odlučio da sjedne pored mene. Na pitanje da li je zaposlen, odgovara da nije. Pokušavajući da se našalim i skrenem temu sa politike, kažem mu da je on trenutno u fazi koju Amerikanci karakterišu kao „between the jobs“. Na to samo odmahuje rukom i vraća se na njemu bitne teme.
Dok govori, svo vrijeme gestikulira rukama, povremeno ustajući sa sjedišta. Priča prilično glasno, kao da želi da njegovu argumentaciju protiv ‘velikosrpske okupacije “ čuju svi putnici u autobusu. Sa naročitom pažnjom ga posmatra dvoje starijih francuskih turista, kojima je malo šta tu jasno. No, ipak ga sa posebnom pažnjom i čuđenjem slušaju.
Kaže da je belvederska noć nešto najljepše što mu se ikada dogodilo, te da će je pamtiti čitav život. Zauvijek u srcu će mu biti urezana energija i zanos koji je osjetio kod svojih saboraca i drugarica komitkinja. Na sve to,svečanim i važnim tonom dodaje:„Belveder je za mene novi Vučji do. O njemu će đeca jednog dana čitati u istorijskim čitankama“.Pitam ga zna li kad je bila bitka koju pominje i gdje se geografski i prostorno Vučji do nalazi. Kaže mi da ne zna. Njegova iskrenost me je iznenadila, budući da je mogao da odglumi da je ljut što ga to uopšte i pitam, te na taj način izbjegne odgovor.
Dalji tok našeg razgovora mi je otkrio jednog u suštini dobrog i prostodušnog mladića, koji život provodi u lošem okruženju, u pogrešnom vremenu. Pokušavao sam da ga ubijedim u to da je najbitnije da nipošto ne odlazi kod ljudi koji se lažno predstavljaju kao sveštenici, ma koliko mu to izgledalo kao „prava crnogorska priča“. Sa Bogom i sa Crkvom se nije šaliti! Za ostalo kako hoće. Ne znam koliko sam uspio u tom svom trudu, budući da je bez pozdrava iz autobusa izašao na budvanskom bulevaru i zaputio se u pravcu Slovenske plaže. Tamo će posmatrati more,dok pored njega bude prolazio jedan sasvim drugi svijet, zaokupljen nekim drugačijim,životnim pitanjima. Sa prvim znacima sutona,krenuće prema bulevaru u namjeri da uhvati autobus za Cetinje. I tako će mu proći još jedan dan, slično kao u pjesmi zagrebačkog benda Hladno pivo, iz vremena kad su pravili neku kvalitetniju i iskreniju muziku:
„Od buđenja do dnevnikaubio sam još jedan danjoš jedan krug na mom vrtuljkusada sam tu, ponovo na početku“ .
A život prolazi. Vrijeme i smrt, ti surovi gospodari ovoga svijeta, se trude da izbrišu ili makar izblijede mnoge trenutke koje čovjek smatra za svoj život važnim. Iščezne i izblijedi lako sve ono što nije vezano za istinsku ljubav,vjeru i nadu. Tako će, prije ili kasnije, izblijediti i sjećanje na plamen vatre zapaljenih belvederskih guma…
Pavle Lješković
Izvor: IN4S
