Tipična ideja naučne fantastike je predstava utopijskog tehnološkog naprijetka koji će lansirati ljudsku civilizaciju u zvijezde i tako prevazići tjeskobe koje današnje društvo vuče iz dana svoje mračne istorije. Zašto se onda, u mnogim primjerima ovog žanra, mogu pronaći česti i očigledni primjeri religijskih tema?
Naučna fantastika vuče svoje korijene iz kasnog 19. vijeka. Vjeruje se da je jedan od prvih primjera ovog žanra „Frankeštajn“ od Meri Šeli. Prateći transformaciju djela naučne fantastike, motiv progresa čovijeka i njegovog potencijala kao glavnog aktera je očigledan i nepobitan element. On u mnogome služi sekularističkim autorima da pokažu kako bi izgledalo čovječanstvo kada bi se konačno odvojilo stega iracionalnog praznovjerja i kolektivno se posvetilo ulaganju u empirijski tehnološki progres. Primjer ovakve ideje su egalitarna društva Rodenberijevih „Zvezdanih staza“. Ovdje su ljudi prikazani kao vesela, tehnološki-napredna civilizacija koja je, oslobođena boljki savremenog života, fokusirana na širenje svojih životnih standarda i ideja na ostale svemirske civilizacije. U ovakvoj postavci, religija je prikazana kao faktor koji remeti moralni i tehnički rast čovjeka, i često je prikazana kao motivator primitivnih negativaca sa kojim se heroji serijala susreću. Kada sagledamo cio žanr, vidimo i predstavu religijskih ideja koja ipak nijesu prikazana kao inferiorna pred nesalomivom tehnološkom utopijom.
Sve popularnija djela Hauarda Filipsa Lovkrafta pokazuju jedinstven prikaz „ateističkog horora“, i postavljaju pitanje: Šta bi bilo kada bi religijske ideje bile stvarne? Lovkraftova ideja božanskog je prikazana na najjeziviji mogući način. On susreće protagoniste svojih dijela sa bićima van čovječije spoznaje, ostavljajući ih u ludilu, nemoćne da razumiju ono sa čim su se susreli. Centralna tačka oko koje se vrti Lovkraftova literatura je strah od nepoznatog i čovjekova nebitnost u odnosu na vandimenzionalne sile sa kojima se on susreće. Očigledno je da njegove ideje nijesu ni originalne ni univerzalno zastrašujuće, kako to mnogi tumači tvrde. Ispovjednici mnogih religija žive u razumijevanju da je čovjekov ego maltene nebitan kada stoji sam, bez dodira sa božanskim. Prisustvo Boga, čija je priroda nepoznata, je stvarnost sa kojom religiozan čovijek živi normalno i udobno. Sam Lovkraft pokazuje kako, u realnosti dodira ljudskog i onostranog, empirijska spoznaja zastaje a religijski kultovi i mistična razmišljanja jačaju.
Autori naučne fantastike koji se bave temama rađanja i opasnosti vještačke inteligencije, svjesno ili nesvjesno, vrlo često koriste religijske motive. Najjasniji primer je Kameronov Terminator. Centralna tačka ovog djela je spasilac svijeta koji prouzrokuje sopstveno začeće, i oslobađa svijet od zlog entiteta koji se usprotivio svome tvorcu. Inicijali Kameronovog protagoniste su J. C. Ovo je čest narativni motiv koji pokazuje Hristolikost glavnog junaka (Isus Hristos- Jesus Christ). Vještačka inteligencija je u puno primjera predstavljena kao produkt koji, procesom samospoznaje, neplanirano postaje zla i odupire se svom kreatoru, nerijetko sa željom da porobi čovječanstvo (Ex Machina, Mass Effect, Battlestar Galactica). Kroz pokušaje da se savršena vještačka inteligencija prikaže u svom punom kompleksnom izdanju, dolazimo do razmišljanja modernih filozofa koji se pitaju da li smo i sami produkt neke više inteligencije? Čest zaključak ovakvih misli je teorija simulacije. Ona diktira da je cio univerzum proizvod programa koja je dizajnirala viša inteligencija. Skoro je komično gledati vrle intelektualce koji entuzijastično pričaju o mogućnostima teorije simulacije a u isto vrijeme odbacuju ideju o Božijoj kreaciji kao “priču za malu djecu“.
Kada se malo bolje sagleda ostatak naučno-fantastičnih djela koja “kopiraju“ Zvezdane staze, vidi se da primjer egalitarnog svemirskog čovječanstva nije aspekt koji se “primio“. Herbertov serijal Dina pokazuje kako je religijski motivisan svemirski džihad, koji predvodi protagonosta ove priče, najefikasniji vid ratovanja u tehnološko naprednom svemiru. Svemirski medijavelizam je česta narativna inspiracija. Vorhamer 40K pokazuje epske ratove zvezdanih legionara koji su napustili sekularističke ideje čovječanske imperije i vode religijske pohode protiv agresivnih vanzemaljaca koji su po svemu prikazani kao demoni. Ideju da mračni svemir krije demonske sile, čineći planetu Zemlju bezbednom za čovijeka, neminovno kroz božansku intervenciju, u doslovnom smislu pokazuje Pol Anderson u Horizontu Događaja.
Čini se da su vizije o čovjekovoj sekularističkoj astralnoj budućnosti ipak previše apstraktne za spekulaciju u ovom žanru. Autori koji pokušavaju da zamisle čovječanstvo u dalekoj budućnosti se sve češće služe religijskim alatima kako bi opisali stanje ljudskog duha u susretu sa hladnim svemirom i svojim malicioznim tvorevinama.
Matija Perović
